Opsada Bihaća 1592.
| Opsada Bihaća | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Dio osmanskih ratova u Evropi Stogodišnji hrvatsko-osmanski rat | |||||||||
 Prikaz opsade Wilhelma Petera Zimmermana, objavljen 1603. | |||||||||
| |||||||||
| Sukobljene strane | |||||||||
| Komandanti i lideri | |||||||||
 Gazi Hasan-paša Predojević |
 Joseph von Lamberg | ||||||||
| Snage | |||||||||
| 5,000[1] vojnika | 400[2]-500[3] vojnika | ||||||||
| Žrtve i gubici | |||||||||
|
2000 civila ubijeno 800 civila zarobljeno[3] | |||||||||
.svg){kind=small}
Opsada Bihaća bila je opsada i zauzimanje grada Bihaća, Kraljevine Hrvatske u okviru Habsburške monarhije, od Osmanskog Carstva u junu 1592. Dolaskom Hasan-paše Predojevića za begler-bega Bosanskog ejaleta 1591. okončan je period mira između cara Rudolfa II i sultana Murata III, a pokrajinske osmanske vojske krenule su u ofanzivu na Hrvatsku. Bihać, gotovo izolirani grad na Uni koji je odbio osmanski napad 1585, bio je jedna od prvih meta. Thomas Erdődy, hrvatski ban, koristio je raspoložive resurse i vojnike da zaštiti pogranične gradove, ali su Osmanlije uspjele zauzeti nekoliko manjih utvrda 1591. Kako je ofanziva jačala, Hrvatski sabor 5. januara 1592. donio je zakon o općem ustanku u zemlji.
Početkom juna 1592. Hasan-paša je poveo svoje trupe prema Bihaću, koji je branilo 500 vojnika i kojim je zapovijedao kapetan Joseph von Lamberg. Opsada je trajala od 10. do 19. juna, kada je Lamberg predao grad zbog nedostatka pojačanja i nedovoljnog broja odbrambenih trupa. Lamberg je zbog ovog čina kasnije suđen za izdaju. Iako je prema uvjetima predaje njenim građanima bilo dozvoljeno da napuste ili ostanu u gradu bez štete, nakon ulaska Hasan-pašinih trupa u Bihać ubijeno je više od 2000 civila, a 800 zarobljeno. Ofanziva je trajala do juna 1593, kada je Hasan-paša poginuo u bitci kod Siska, koja je bila povod za Dugi rat (1593-1606).
Pozadina
[uredi | uredi izvor]
Od 1520-ih ubrzalo se osmansko napredovanje u Hrvatsku. Hrvatski plemići izabrali su Ferdinanda I Habsburškog na izborima u Cetinu 1527. za novog monarha, ali kontinuirani osmanski prodori rezultirali su znatnim gubitkom teritorije. Pad Klisa 1537. znači gubitak posljednjeg hrvatskog uporišta na jugu zemlje. Četrdesetih godina 15. stoljeća Osmanlije su napredovale u Slavoniju, a u naredne tri decenije kroz zapadnu Bosnu u pravcu Zagreba.[4] Do kraja 16. stoljeća Hrvatska je izgubila dvije trećine svog predratnog područja i više od polovine stanovništva. Smanjena je na 16.800 km 2 slobodne teritorije i imao je približno 400.000 stanovnika. Preostalo zemljište nazivalo se "ostacima ostataka nekada velike i slavne Kraljevine Hrvatske" (latinski: reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatiae).[5][6]
Brojni prekidi vatre potpisani su ili obnovljeni između Osmanskog Carstva i Habsburške Monarhije, ali ih lokalni sandžak-begovi nisu poštovali. Ovisno o vremenskim prilikama i raspoloživim vojnim snagama vršili su prepade ne vodeći računa o primirju.[5] Uskoci, neregularni vojnici u Hrvatskoj, odgovorili su vlastitim napadima na teritoriju koju su držale Osmanlije.[5] Osmanske vlasti na osvojenu teritoriju naseljavale su Vlahe, uglavnom pravoslavne vjeroispovijesti, i koristile ih kao pomoćne jedinice u svojim ratovima.[5]
Godine 1578. nadvojvoda Karlo II odlučio je na napade Osmanlija odgovoriti ofanzivom kako bi gurnuo granicu natrag do Une.[5] Ofanziva je počela u augustu i združene austrijsko-hrvatske trupe vratile su Cazin, Zrin i Ostrovicu, ali su zaustavljene kod Bužima i potisnute nazad na sjever, izgubivši sve što su osvojile. Bihać je ostao u osnovi izoliran na Uni.[7] Da bi se ojačala južna odbrana, 1579. počela je izgradnja Karlovca kao grada-tvrđave[7] Niz garnizoniranih utvrda na granici postao je poznat kao Hrvatska vojna krajina.[4]
Uloga Bihaća
[uredi | uredi izvor]Nakon pada Knina 1522. Bihać je preuzeo vodeću ulogu u Kraljevini Hrvatskoj južno od Save.[5] Postao je važno uporište koje je štitilo područje od Hrvatskog primorja do područja oko Une. Od vremena kralja Matije Korvina u gradu je bio stacioniran garnizon.[8] Godine 1528.[8] Bihać je postao centar kapetanije zbog svog položaja u blizini granice s Osmanskim Carstvom i relativno velikog broja stanovnika. Pod zapovjedništvom bihaćkog kapetana 1576. bilo je 25 utvrda. Međutim, 1579. broj utvrda smanjen je na samo tri: Ripač, Sokol i Izačić. Ostale su ili osvojile Osmanlije ili su uključeni u Slunjsku kapetaniju.[9] Do 1580-ih grad je bio u teškom stanju. Bio je gotovo okružen osmanskom teritorijom, sela u njegovoj blizini su bila napuštena i česti su izvještaji o nestašici hrane. Mnogi njegovi građani pobjegli su iz grada, a u Bihać je došlo do velikog priliva izbjeglica iz obližnjih mjesta koja su osvajale Osmanlije.[9]
1585. opsada i posljedice
[uredi | uredi izvor]Godine 1584. Osmanlije su doživjele težak poraz u bici kod Slunja protiv snaga bana Erdődyja. Ovaj poraz smirio je situaciju na granici jer su osmanski zapovjednici zaustavili svoje napade. Erdődy je to vrijeme iskoristio za jačanje graničnih utvrđenja i sazvao sjednicu Hrvatskog sabora 11. marta 1585. Donesena je odluka o završetku radova na tvrđavi Brest kod Siska i izgradnji nove kule u Šišincu na Kupi.[5][10]
Kako je zemlju ljeti pogodila suša, rijeke su se isušile, što je osmanskim snagama olakšalo prelazak na hrvatsku teritoriju.[5] Ferhad paša Sokolović, begler-beg Bosanskog ejaleta, pripremao je vojsku za napad na Bihać i njegove okolne utvrde. Dana 14. septembra 1585. Ferhad-paša je opsjedao Bihać, ali nije imao na raspolaganju dovoljno pješaka. Branioci grada, kojima je zapovijedao kapetan Franz Horner, iskoristili su artiljeriju i nanijeli velike gubitke Osmanlijama, prisiljavajući Ferhad-pašu da sutradan povuče opsadu. Osmanlije su prilikom njihovog odlaska spalile nekoliko obližnjih sela.[5][10]
Tada su lokalni sandžakbegovi skrenuli na sjever i počeli napadati utvrde u Slavoniji. Ali-beg, sandžakbeg pakračkog sandžaka, poginuo je u bici kod Ivanića 1586. Nakon osmanskog poraza kod Nagykanizse 1587. na granici je počeo relativno dug period mira. Nije bilo sukoba 1588. i 1589, osim neuspješnog napada Osmanlija na Senj. Dana 29. novembra 1590. obnovljeno je primirje između cara Rudolfa II i sultana Murata III.[5]
Obnavljanje neprijateljstava
[uredi | uredi izvor]Suprotno dogovoru o produženju primirja, dolaskom ratobornog Telli Hasan-paše (Hasan-paše Predojevića) za begler-bega Bosanskog ejaleta početkom 1591. napetosti su ponovo porasle na granici između Hrvatske i Osmanskog Carstva. Hasan-paša je odmah počeo okupljati vojsku oko Banje Luke i pripremao se za ofanzivu na Hrvatsku. Hrvatski ban Thomas Erdődy očekivao je napade na Bihać i Sisak. Raspravljajući o situaciji na sjednici Hrvatskog sabora 26. jula 1591, plemići su zaključili da se u slučaju invazije velikih razmjera podiže opći ustanak, te da svi plemići i građani, kao i njihovi podređeni, treba da odgovori na poziv.[5] Dana 1. kolovoza 1591. Hasan Predojević napao je Sisak. Položaj grada bio je presudan jer je branio lijevu obalu Kupe, ali i prilaz Zagrebu. Nakon što je čuo za opsadu Siska, Erdődy je poslao pomoć gradu i Hasan-paša je bio prisiljen povući se 11. augusta. Erdődy je potom poveo kontranapad i vratio grad Moslavinu 12. augusta.[5][11] To je razljutilo Hasan-pašu i on je zatražio od Visoke Porte da otkaže primirje i objavi rat Habsburškoj Monarhiji. Naredio je zatvaranje zapovjednika koji su predali Moslavinu i poslao ih u Istanbul.[8] U novembru su Osmanlije zauzele Ripač na Uni, južno od Bihaća.[8]
Hrvatski sabor 5. januara 1592. donio je zakon o općem ustanku za odbranu domovine.[11] Plemstvo, sitni zemljoposjednici, vojno plemstvo (armalisti) i građani bili su dužni javiti se banskom logoru ili rizikovati da izgube svu zemlju i imovinu. Plemstvo je na svakih deset domaćinstava moralo opremiti i naoružati dva pješaka i jednog konjanika, dok su bogatiji trgovci morali opremiti jednog konjanika. Svi kraljevski i slobodni gradovi morali su osigurati vagone i kola za prijevoz oružja i municije. Zakon je regulirao i obavezno osiguravanje hrane od kmetova za vojsku, koja je skladištena u Zagrebu.[5]
Povod
[uredi | uredi izvor]
Nakon neuspješne opsade Siska, Osmanlije su se spremale zauzeti uporište kod Siska i učiniti ga bazom za svoje daljnje prodore u Hrvatsku.[11] Hasan-paša je 14. aprila započeo izgradnju utvrde Petrinja južno od Bresta.[10] Materijal za njegovu izgradnju pripremljen je unaprijed, a utvrda je završena 2. maja.[5] Kako je očekivao napad na Bihać, kapetan Krištof Obričan je u proljeće naredio jačanje odbrane grada, ali je ubrzo bio zarobljen od strane Osmanlija dok je nadgledao radove izvan gradskih zidina. Na njegovo mjesto postavljen je kapetan Josip Dornberg, ali kako je bio odsutan, komandu je privremeno dao kapetan Joseph von Lamberg. Na Lambergov zahtjev stiglo je pojačanje od stotinu uskoka iz Karlovca s hranom i streljivom. Ovo su bila posljednja pojačanja koju je Bihać dobio.[8]
Opsada
[uredi | uredi izvor]
Početkom juna Hasan Predojević je podigao vojsku i s 5000 vojnika i velikim brojem topova krenuo na Bihać.[8] Prvi dio osmanskih trupa stigao je kod Bihaća 10. juna i ulogorio se na brdu Pokoj sjeverno od njega. Tri dana kasnije stigla je glavna vojska predvođena Hasan-pašom i počela da opkoljava Bihać. Hasan-paša je dio njih odvojio da zauzme Izačić, posljednje preostalo naselje između Bihaća i Korane koje su držali kršćani. Izačić je branio Gašpar Babonozić, koji je raspolagao sa 16 vojnika. Izdržali su prvi napad, ali su 14. juna napustili grad i pobjegli u Slunj.[10]
Bihaćkim garnizonom zapovijedao je kapetan Joseph Lamberg. Garnizon je brojao između 400 i 500 vojnika, uglavnom redovnih hrvatskih vojnika, uskoka i njemačkih plaćenika, kao i nekoliko stotina milicionera.[10][5] U gradu je bilo locirano približno 5000 civila. Lamberg je 12. juna poslao pismo pukovniku Andreasu von Auerspergu tražeći vojnu pomoć.[10] Poslao je još jedno pismo Auerspergu 13. juna i odbio Hasan-pašin zahtjev za predajom grada. Auerspergov zamjenik, kapetan Juraj Paradeiser, bojao se za sigurnost Karlovca i stoga nije poslao pomoć. Zahtjev je proslijedio kranjskim velikašima, ali oni nisu vjerovali da je prijetnja Bihaću ozbiljna.[10] Kako bi održao moral svojih trupa i građana Bihaća, Lamberg je 13. juna organizirao javnu zakletvu na kojoj su se obavezali da će braniti grad do posljednjeg čovjeka.[8]
Krajem 13. juna Bihać je bio potpuno opkoljen i Lamberg nije mogao slati kurire mimo osmanskih linija. Hasan-paša je svoju artiljeriju organizirao u tri grupe i rasporedio je oko Bihaća, tako da su je mogli granatirati sa svih strana.[10][8] Bombardovanje grada počelo je 14. juna, što se moglo čuti u Slunju 40 km daleko.[10] U prvoj fazi nisu nanesena znatnija oštećenja na zidinama,[8] ali sam broj topova i nedostatak pojačanja izazvali su strah u gradu i gubitak nade u mogućnost njegove odbrane.[5] Hasan-paša je 19. juna naredio pješadijski napad na tvrđavu. Kada su prve opsadne ljestve stigle do zidina, bihaćke sudije i vijećnici tražili su od Lamberga da počne pregovore sa Hasan-pašom, rekavši da su branioci preslabi da izdrže napad i da nema pojačanja. Lamberg je bio primoran pregovarati o časnoj predaji i zajedno s trojicom sudija otišao je u Hasan-pašin šator. Osmanski uvjeti bili su trenutna predaja Bihaća, ali su uvjeravali da će njegovim građanima biti dozvoljeno da odu sa svojom imovinom ili ostanu i priznaju osmansku vlast. Lamberg je na to pristao i istog dana osmanske snage ušle su u Bihać.[8][10]
Opustošenje grada
[uredi | uredi izvor]_-_Muhamed_Ibrahim_Bo%C5%A1ko_(Bosch)_Ramon.jpg)
Lamberga, njegove vojnike i njihove porodice pratilo je nekoliko stotina konjanika prema Slunju. Kada se kolona udaljila od grada, osmanski vojnici u pratnji počeli su pljačkati i maltretirati ženu nekog vojnika zvanog Tomo Gal, koji je zauzvrat ubio Turčina Veli-agu, a drugog Turčina zvanog Ibrahim ranio. Kada su stigli do Mečevićevog Broda (kod Vaganca na Korani), to se pretvorilo u sveopći sukob između dvije strane i većina kršćana je na kraju ubijena.[8] Samo su Lamberg i nekoliko muškaraca uspjeli pobjeći i doći do Bresta. Za predaju Bihaća Lambergu i preživjelim braniocima kasnije je suđeno pred vojnim sudom. Većina stanovništva nije bila voljna napustiti svoje domove i odlučila je ostati u Bihaću. Međutim, Hasan-paša nije održao svoj dio dogovora i grad je otpušten. U prvim danima nakon zarobljavanja ubijeno je više od 2000 građana, dok je 800 djece zarobljeno i poslano u Istanbul.[12] Savremeni novinski članak (Zeitung) iz Beča o bici izvještava da je ubijeno 5000 kršćana.[13]
Posljedice i naslijeđe
[uredi | uredi izvor].jpg)
Zajedno sa zarobljenicima iz Brestske bitke, zarobljenici iz Bihaća odvedeni su u Istanbul, gdje je održana trijumfalna proslava u čast pobjede. U Visoku portu vagoni su prevozili 172 zarobljenika i 22 zastave zarobljene u Brestu i Bihaću. Hasan-paša je sultanu poslao i slike Bihaća i Slunja, ali nije uspio zauzeti Slunj. Habsburški carski izaslanik u Istanbulu protestirao je zbog okrutnosti Hasan-pašinih snaga i u ime cara tražio povratak Bihaća. Osmanlije su odgovorile da "svako razuman može shvatiti da se Bihać ne može vratiti", jer je u njemu već izgrađena džamija i klanjani su namazi za padišaha.[8]
Pad Bihaća izazvao je strah u Hrvatskoj koja je decenijama stajala na granici.[10] Bio je to posljednje hrvatsko uporište na jugu i njegovim padom obrambena linija se pomjerila na sjever i protezala se od Ogulina, preko Karlovca i uz Kupu do Siska.[11] Tokom proljetno-ljetne ofanzive 1592. Osmansko Carstvo zauzelo je Bihać i Ripač na Uni te Dreznik, Florijanu i Cetingrad na Korani. Tako su Osmanlije zaokružile područje oko Bihaća i učinile ga početnom tačkom daljnjih ofanziva.[14] Karlovac je preuzeo ulogu Bihaća kao najvažnije utvrde na granici.[14] Papa Klement VIII, koji je izabran za papu u februaru iste godine, bio je uznemiren nakon što je čuo vijest o padu Bihaća. Predložio je savez protiv Osmanskog Carstva, ali ga je sinjorija Venecije odbila. Od jula do oktobra 1592. Hasan-pašini napadi na Češku, Hrvatsku i Ugarsku rezultirali su zarobljavanjem 35.000 ljudi.[15]
Mjesec nakon pada Bihaća, 19. jula, Osmanlije su porazile snage bana Erdődyja u bici kod Bresta.[5] Godine 1593. Hasan-paša je usmjerio svoje snage prema Sisku, gdje je 22. juna doživio težak poraz i poginuo u akciji. Bitka kod Siska pokrenula je Dugi rat, koji je trajao do Žitvanskog mira 11. novembra 1606.[7][15]
Crkva svetog Antuna Padovanskog pretvorena je u džamiju i preimenovana u Fethiju, što znači osvojenā. Važna je po natpisima i grobovima hrvatskih plemića koji su poginuli štiteći grad.[16] Područje koje su Osmanlije držale od Velike Kladuše na sjeverozapadu do Vrbasa na istoku postalo je poznato kao Osmanska Hrvatska.[14][4]
Fusnote
[uredi | uredi izvor]- ^ Lopašić 1890, str. 87.
- ^ Klaić 1973, str. 478.
- ^ a b Horvat 1924, poglavlje 75.
- ^ a b c Tanner 2001.
- ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q Mažuran 1998.
- ^ Goldstein 1994.
- ^ a b c Guldescu 1970.
- ^ a b c d e f g h i j k l Lopašić 1890.
- ^ a b Budak 1989.
- ^ a b c d e f g h i j k Klaić 1973.
- ^ a b c d Šišić 2004.
- ^ Lopašić 1890; Klaić 1973.
- ^ Setton 1991; Ó hAnnracháin 2015.
- ^ a b c Kozličić 2003.
- ^ a b Setton 1991.
- ^ Fethija džamija sa haremom, devet grobnih ploča i natpisima, graditeljska cjelina – Članak Arhivirano 17. 5. 2020. na Wayback Machine. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, 10. 11. 2013.
Reference
[uredi | uredi izvor]- Budak, Neven (1989). "Uloga bihaćke komune u obrani granice" (PDF). Historijski zbornik. Zagreb: Savez povijesnih društava Hrvatske / Štamparski zavod "Ognjen Prica". 42: 163–170. Arhivirano s originala (PDF), 12. 8. 2022. Pristupljeno 8. 8. 2023.
- Goldstein, Ivo (1994). Sisačka bitka 1593 (jezik: hrvatski). Zagreb: Zavod za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. ISBN 9789531750257.
- Guldescu, Stanko (1970). The Croatian-Slavonian Kingdom: 1526–1792. The Hague: Walter de Gruyter GmbH & Co KG. ISBN 9783110881622.
- Horvat, Rudolf (1924). Povijest Hrvatske: od najstarijeg doba do g. 1657 (jezik: hrvatski). 1. Zagreb: Tiskara Merkur.
- Klaić, Vjekoslav (1973). Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća (jezik: hrvatski). 5. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.
- Kozličić, Mithad (2003). Unsko-sansko područje na starim geografskim kartama (jezik: hrvatski). Sarajevo, Bihać: Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine; Arhiv Unsko-sanskog kantona. ISBN 9958-500-22-1.
- Lopašić, Radoslav (1890). Bihać i Bihaćka krajina: mjestopisne i poviestne crtice sa jednom zemljopisnom kartom i sa četrnaest slika (jezik: hrvatski). Zagreb: Marjan tisak.
- Mažuran, Ive (1998). Povijest Hrvatske od 15. stoljeća do 18. stoljeća (jezik: hrvatski). Zagreb: Golden marketing.
- Ó hAnnracháin, Tadhg (2015). Catholic Europe, 1592-1648: Centre and Peripheries. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-927272-3.
- Setton, Kenneth Meyer (1991). Venice, Austria, and the Turks in the Seventeenth Century. Philadelphia, Mass.: The American Philosophical Society. ISBN 0-87169-192-2. ISSN 0065-9738.
- Šišić, Ferdo (2004). Povijest Hrvata: pregled povijesti hrvatskoga naroda (jezik: hrvatski). Zagreb: Marjan tisak. ISBN 9789532141962.
- Tanner, Marcus (2001). Croatia: A Nation Forged in War. New Haven: Yale University Press. ISBN 978-0-300-09125-0.