Franjo Ferdinand Austrijski
| Franjo Ferdinand | |
|---|---|
 | |
| Nadvojvoda Austrije-Este | |
| Vladavina | 1875 – 28. juni 1914 |
| Prethodnik | Franjo V |
| Nasljednik | Karlo |
| Supružnik | Sofija Chotek |
| Djeca | Sofija od Hohenberga Maksimilijan od Hohenberga Ernest od Hohenberga |
| Dinastija | Habsburg-Lotaringija |
| Otac | Karlo Ludovik Austrijski |
| Majka | Marija Anuncijata od Dvije Sicilije |
| Rođenje | 18. decembar 1863 Graz |
| Smrt | 28. juni 1914 Sarajevo |
Franjo Ferdinand (njemački: Franz Ferdinand Karl Ludwig Josef; 18. decembar 1863 – 28. juni 1914) bio je nadvojvoda Austrije-Este i presumirani nasljednik krune Austrijskog carstva, te Ugarskog i Češkog kraljevstva. Atentat na Franju Ferdinanda u Sarajevu je bio neposredni povod za početak Prvog svjetskog rata.
Mladost
[uredi | uredi izvor]Nadvojvoda Franjo Ferdinand od Austrije je bio najstarije dijete nadvojvode Karla Ludovika, mlađeg brata austrijskog cara Franje Josipa i meksičkog cara Maksimilijana. Majka Franje Ferdinanda bila je druga od tri supruge njegovog oca, princeza Marija Anuncijata od Dvije Sicilije. Njegova majka, s kojom nije živio od ranog djetinjstva zbog zarazne i smrtonosne bolesti, umrla je od tuberkuloze kada je imao osam godina, a otac mu se ponovo oženio dvije godine kasnije.[1] Kada je imao dvanaest godina, umro je vojvoda Franjo V Modenski, njegov rođak, koji ga je proglasio svojim nasljednikom. Franjo Ferdinand je njegovom smrću postao nadvojvoda Austrije-Este i naslijedio veliko bogatstvo.[2]
Tokom njegove mladosti mogućnost da postane car nije se činila izglednom, te mu je bila namijenjena vojna karijera. Međutim, njegov život se dramatično promijenio 1889. godine nakon samoubistva krunskog princa Rudolfa u Mayerlingu. Franjo Ferdinand je Rudolfovom smrću došao na drugo mjesto u nizu nasljeđivanja prijestolja, iza svog oca. Nekoliko dana kasnije, nadvojvoda Karlo Ludovik se odrekao svojih nasljednih prava u prisustvu svoga brata, cara Franje Josipa, i svog najstarijeg sina, koji je preuzeo njegovo mjesto u nasljednom mjestu.[3]
Politička aktivnost i brak
[uredi | uredi izvor]
Franjo Ferdinand je svojim političkim stavovima i privatnim životom ubrzo na sebe navukao bijes i mržnju dvorskih krugova i političara. Smatrao je da se monarhija mora reorganizirati da bi opstala, a prvi korak u tome bio bi stvaranje treće federalne jedinice koja bi obuhvaćala Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Sloveniju i Vojvodinu. Ta je ideja protiv njega okrenula mađarske političare, koji su svim snagama branili svoju politiku Velike Ugarske i mađarizacije slavenskih naroda. Političari iz austrijskog dijela monarhije zamjerali su mu žestok prokatolički stav i pokroviteljstvo nad raznim vjerskim organizacijama. Franjo Ferdinand je bio za jaku saradnju sa Njemačkom, Rusijom i mirnu politiku prema Balkanu.
Političku i ustavnu krizu uzrokovalo je nadvojvodino vjenčanje s češkom groficom Sofijom Chotek 1900. godine, koje je uslijedilo nakon dvije godine tajne veze. Javnost, uključujući samog cara Franju Josipa i carsku porodicu, smatrala je da obična grofica nije dostojan izbor za buduću caricu. U takvom razmišljanju vjerovatno je određenu ulogu igralo i njeno slavensko porijeklo. Pored toga, sam pravilnik dinastije Habsburg nalagao je da Habsburgovci ne smiju sklopiti brak s osobom koja ne pripada vladarskoj ili bivšoj vladarskoj dinastiji. Odlučeno je da će brak biti morganatski, što je značilo da Franjo Ferdinand ostaje prvi u nasljednom nizu, ali da njegova žena i djeca neće imati nikakve carske ili kraljevske titule, te da djeca neće imati pravo nasljeđivanja i neće se smatrati dijelom dinastije Habsburg. Sofiji je kasnije, kako bi se na neki način podigao njen status, data titula kneginje Hohenberga, a kasnije titula vojvotkinje Hohenberga. Određeno je da Franju Ferdinanda kao cara treba naslijediti nadvojvoda Karlo, sin njegovog brata, ukoliko Franjo Ferdinand iz pogodnog braka ne dobije sina. Brak su odobrili papa Lav XIII, Nikolaj II, car Rusije, i Vilim II, car Njemačke.[4]
Svi ti planovi o nasljeđivanju pokazali su se potpuno nepotrebni. Franjo Ferdinand je tokom godina počeo sve samovoljnije istupati i ponašati se kao da je već vladar. Tako je potpuno zanemario upozorenja o opasnosti i otišao u inspekciju vojske u Bosnu, želeći pokazati da se ne boji prijetnji srpskih tajnih organizacija.
Ubistvo i posljedice
[uredi | uredi izvor]Dana 28. juna 1914. godine u Sarajevu se održavala vojna vježba, koju je Franjo Ferdinand želio da posjeti. Iako mu je dato na znanje da u Sarajevu može doći do pobune, on je sa svojom suprugom ipak posjetio Bosnu i Hercegovinu. Prilikom obilaska Sarajeva na njega je Nedeljko Čabrinović izveo neuspješan atentat bombom. Prestolonasljednik je odlučio nastaviti vožnju u otvorenom automobilu po gradu, da bi ga samo 20 minuta kasnije iz pištolja ubio atentator Gavrilo Princip, član tajne organizacije "Mlada Bosna". Tom prilikom je ubijena i Ferdinandova supruga Sofija, a bosanski namjesnik General Potiorek je ranjen.
Bio je to neposredni povod za početak Prvog svjetskog rata. Uslijedio je ultimatum Austro-Ugarske vladi Srbije, koju je smatrala neposredno odgovornom za atentat, a potom i objava rata.
Uprkos ultimatumu i zatim objavi rata Srbiji, malo je političara u Austro-Ugarskoj iskreno žalilo za Franjom Ferdinandom, koji je svojim zamislima mogao ugroziti njihove pozicije. On ih je uspio razbjesniti i nakon smrti: plan da se nadvojvoda pokopa u carskoj grobnici, a njegova neprihvaćena supruga ne, propao je zbog njegove oporuke kojom je odredio da oboje budu sahranjeni u porodičnom dvorcu Artstetten.
Preci
[uredi | uredi izvor]Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Joachim Remak, Sarajevo: the story of a political murder, Criterion Books, 1959
- ^ Herbert Treadwell Wade, The New International Encyclopaedia, Dodd, Mead and company, 1922
- ^ New York Times: The Crown Prince's Successor[mrtav link]
- ^ Luigi Albertini, Isabella Mellis Massey; The Origins of the War of 1914: The crisis of July 1914. From the Sarajevo outrage to the Austro-Hungarian general mobilization, Oxford University Press, 1957
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]