Električni provodnik

Električni provodnici su materijali u kojima postoje slobodni nosioci električnog naboja (elektroni), pa zbog toga dobro vode električnu struju.

Objašnjenje

U elektrotehnici se materijali razlikuju prema otporu koji pružaju protoku električne struje, pa osim vodiča postoje električni izolatori kod kojih je taj otpor vrlo velik, poluprovodnici kod kojih se otpor mijenja u velikom rasponu i supraprovodnici koji uopće nemaju otpora, ali samo na vrlo niskim temperaturama.

U provodnicima postoje slobodni nosoci električnog naboja koji se mogu kretati pod utjecajem električnog polja koje u provodniku nastaje kada se na njega dovede električni napon, a usmjereno kretanje tih nosioca je pojava koja se zove električna struja.

U primjeni su najčešći metalni provodnici, od kojih je najbolje srebro, a zatim bakar, koji je međutim znatno jeftiniji. Kada nije bitan volumen, već samo cijena i masa provodnika, kao npr. kod dalekovoda, koristi se aluminij. Kako su pored vodljivosti često važne i neke hemijske ili mehaničke osobine provodnika koriste se i mnogi drugi metali i njihove legure, npr. zlato, platina, cink, živa, mesing, bronza, čelik.

Od nemetala se često koristi ugljik u obliku uglja ili grafita, a u provodnike se također ubrajaju i elektroliti te plazma.

Opteretivost provodnika

Strujna opteretivost provodnika zavisi od njegovog otpora, jer od toga zavisi koliko će se električne energije pri protjecanju električne struje pretvoriti u toplotu, te s time povezanoj najvećoj dopuštenoj temperaturi, koja najčešće zavisi i od materijala kojim je provodnik izoliran. U praksi se obično iskazuje kao omjer jačine struje i površine poprečnog presjeka provodnika u A/mm².

Također pogledajte

• Poluprovodnik