Probavni sistem čovjeka

Probavni sistem, sistem organa za varenje ili digestivni sistem je sistem u kojem se odvija proces prerade hrane i vode.

Gornji i donji gastrointenstinalni trakt

Svaka živa ćelija mora stalno da prima hranljive tvari koje se nalaze u namirnicama, a da bi one mogle dospjeti do pojedinih tkiva i organa, moraju se prethodno mehanički i hemijski preraditi. Time se složene tvari razlažu na prostije. Ta prerada je probava ili varenje, a odvija se u organima za probavu. Probavni sistem sačinjavaju usta sa zubima i jezikom, jednjak, želudac, crijeva, jetra, gušterača i druge žlijezde.[1][2][3]

Organi i enzimi probavnog sistema

uredi

Ljudska probava započinje u ustima; zubi koji imaju ulogu žvakanja najčvršće su kosti u tijelu jer služe za drobljenje hrane. Nakon što zubi prožvaću i usitne hranu jezik ih prevrće, te se aktiviraju pljuvačne žlijezde koje imaju ulogu proizvodnje pljuvačke (vodenaste tekućine). Pljuvačka pomaže pri gutanju hrane. Ali to nije njihova jedina uloga, one također luče enzim ptijalin (koji počinje razgradnju škroba u šećer) te tako započinju razgradnju hrane već u ustima. Takva prožvakana i polurazgrađena hrana dalje putuje jednjakom u želudac.

Ždrijelo

uredi

Organ koji se nalazi između usne šupljine i jednjaka. Također pripada i respiratornom sistemu.

Jednjak

uredi

Jednjak je cijev koja služi za odvod hrane iz usta do želuca. Hrana putuje pomoću stezanja mišića valovito (peristaltikom) kako bi prošla kroz cijelu probavnu cijev. Proces peristaltike u probavnoj cijevi ponavlja se više puta.

Želudac

uredi

Želudac je nalik na vrećicu u probavnoj cijevi. On stvara želučane tekućine koje dalje razgrađuju hranu i pretvaraju je u smjesu sličnu kaši. Želučani sokovi su enzim pepsin, hlorovodična kiselina i sluz. Enzim pepsin (kojeg luče želučane glavne ćelije) služi za degradaciju bjelančevina u peptide, hlorovodična kiselina razgrađuje masti, a želučana sluz je razrijeđuje kako ne bi oštetila stijenku želuca.

Zajedno s tom poluprobavljenom hranom, u prvi dio tankog crijeva (duodenum) ulaze i gušteračini enzimi te žuč (iz žućnog mjehura) kroz tanki otvor papilu vateri. Gušteračini enzimi u tankom crijevu hemijski razgrađuju hranu prije nego što se upije u krv, a žuč razgrađuje masti na masne kiseline (i glicerol).

Nakon probave u želucu, hrana putuje u tanko crijevo, tačnije duodenum.

Tanko crijevo

uredi

Kroz tanko crijevo hrana ponovno putuje valovitim stezanjem mišića - peristaltikom. Iz tankog crijeva probava se nastavlja na debelo crijevo. Tanko crijevo se sastoji od tri dijela:

Debelo crijevo

uredi

Debelo crijevo dijeli se na: uzlazno, poprečno i silazno; tu su još i slijepo crijevo te rektum. Otpadne tvari iz debelog crijeva prelaze u njegov završni dio, a to je anus (crijevni otvor) kroz koji se iz organizma izbacuje odpad.

Gušterača i jetra

uredi
 
Položaj gušterače i žučne kese u odnosu na crijeva

Uloga gušterače:

  • gušterača je i probavna žlijezda s unutrašnjim i vanjskim lučenjem
  • sok joj je lužnat i neutralizira kiselinu nastalu u želucu
  • enzimi gušterače učestvuju u hemijskoj razgradnji hrane do molekula koje se mogu upiti u krv.

U jetri se odvijaju stotine hemijskih reakcija i pohranjuju životno važni hemijski spojevi poput vitamina i glikogena. Kako bi iz crijeva hranjive tvari dospjele u krv moraju se prilagoditi u jetri. Jetra također proizvodi žuč koja se pohranjuje u žučnom mjehuru a služi za raspršivanje masti. Jetra je prirodni filter.

Enzimi u probavi

uredi

Enzimi u probavi imaju vrlo važnu ulogu, pogotovo u hemijskoj razgradnji hrane. Probavne enzime luče pljuvačne žlijezde (enzim ptijalin), želudac (enzim pepsin) i gušterača (njeni enzimi razgrađuju hranu do molekula kako bi se mogle upiti u krv).

Bolesti i poremećaji probavnih organa

uredi

Organi za probavu su često izloženl nepovoljnim uticajima, usljed čega mogu oboljeti. Ova oboljenja obično uzrokuju i poremećaje i u funkcijama ostalih sistema organa. Prema tome, zdravstveno stanje organa za probavu je bitno za cjelokupno zdravlje organizma. Slijedi pregled najčešćih bolesti organa za probavu.

Oboljenja i njega zuba

uredi

Najčešća oboljenja organa za probavu odnose se na zube, od kojih je najrašireniji karijes. Glavni uzročnicu karijesa su bakterije čijim djelovanjem dolazi do raspadanja hrane zaostale među zubima, pri čemu nastaju štetne tvari koje oštećuju zub. Da bi se spriječilo kvarenje zuba, mora se voditi stalna briga o njihovoj čistoći. Važan "čuvar" zubne cakline je fluor. Dodavanjem malih količina fluora pitkoj vodi povećava se otpomost prema karijesu. Pranjem se otklanjaju ostaci hrane koji pomažu kvarenju zuba. Osim ostataka hrane, pranjem se uklanja zubni kamenac koji se izdvaja iz pljuvačke. Redovan pregled i pravovremeno popravljanje oštećenih zuba spriječit će teža zubna oboljenja. U nekim slučajevima dolazi do povlačenja zubnog mesa i ogoljavanja vrata zuba. On je jako osjetljiv i zato tada lako nastaje kvarenje zuba i paradentoza.

Oboljenja želuca i crijeva

uredi

Pod određenim uticajima u želucu može doći do većeg oštećenja sluzokože, iza kojeg nastaje i čir želuca. Ljudi koji boluju od čira moraju jesti odabranu (dijetalnu) hranu. Važno je da izbjegavaju alkohol, pušenje i jako začinjena jela. U težim slučajevima oboljelo mjesto se mora odstraniti operacijom. Slično oboljenje javlja se i na duodenumu.

Najčešće oboljenje želuica je njegova upala gastritis, koje, zbog nemara, često prelazi u čir, a ovaj se može nastaviti i u kancer želuca.

Trbušni tifus je bio dosta raširena zarazna bolest crijeva. Uzročnik bolesti je bakterija, koja se najčešće širi vodom i hranom. Bakterije uzrokuju oštećenje sluznice u tankom crijevu. Nehigijensko snabdijevanje vodom uvijek predstavlja opasnost od širenja trbušnog tifusa. Znakovi ovog oboljenja su: glavobolja, kašalj, povećana temperatura. Kroz sedam dana temperatura se povisi i do 400C. U predjelu trbuha javlja se osip u obliku crvenkastih tačkica. Kada se jedanput preboli, organizam stiče otpornost (imunitet) na ovu bolest. Preventivna mjera je - vakcinacija. Liječenje i način njege bolesnika propisuje ljekar.

Oboljenje slično tifusu, koje se kod nas javlja naročito u ljetnim mjesecima, jeste paratifus. Ovo oboljenje uzrokuju posebne vrste bakterija, kojima može biti zaražena hrana, najčešće meso i sladoled. Zaražena hrana se prividno ni po čemu ne razlikuje od zdrave hrane.

Čovjek koji preboli neku zaraznu bolest može još neko vrijeme nositi u tijelu uzročnike bolesti. Kliconoše izlučuju zarazne klice putem mokraće i izmeta, kihanjem, kašljanjem, govorom i tako ugrožavaju okolinu.

Srdobolju ili dizenteriju izazivaju bakterije. Čovjek se obično inficira preko zagađene vode. Ova bolest se naročito javlja u vrijeme kada je otežano normalno održavanje higijene (ratovi, poplave i ostale elementarne nepogode). Preventivna mjera je opća higijena i prokuhavanje vode, ukoliko se ne upotrebljava voda iz kontroliranog vodovoda.

Kolera je danas rijetka u Evropi, a vrlo opasna bolest. Zaražavanje se vrši hranom i vodom. Preventivna mjera je higijena i prokuhavanje hrane i vode.

Upala slijepog crijeva je, ustvari, upala crvuljka. Upalu uzrokuju bakterije koje i normalno žive u crijevima. Bol se najprije osjeti oko pupka, a zatim u desnom donjem dijelu trbuha. Najjači se bol osjeća na pritisak s desne strane, na vanjskoj polovici linije koja spaja pupak s gornjom izbočinom karlične kosti. Kod upale slijepog crijeva obično se vrši operativno odstranjivanje crvuljka.

Oboljenja jetre

uredi

Zarazna žutica ili hepatitis je vrlo opasno oboljenje jetre izazvano mikrobima i virusima. Većinom se prenosi hranom, rjeđe direktnom infekcijom krvi. Prvi znaci ove bolesti su groznica, glavobolja, mučnina. Kasnije se javlja žutilo kože, koje se najprije primjećuje na bjeloočnici. Bolesnik treba da miruje i da uzima hranu bogatu bjelančevinama (meso, bjelance jajeta i mladi sir) i ugljlčnim hidratima, a oskudnu mastima. Lijekove i dijetu propisuje Ijekar.

Parazitske gliste u probavnim organima

uredi

Širenju parazitsklh glista pogoduju loše higijenske prilike i nedovoljno poznavanje njihove biologije. Najčešća od njih je dječija glista.

Stalan porast životnog standarda i briga društva u oblasti obrazovanja i zdravstvenog prosvjećivanja stanovništva doprinijeli su da se oboljenja od crijevnih parazita znatno smanje. Snabdijevanje hranom gdje se proizvodnja obavlja pod stručnom kontrolom, također je smanjilo zaražavanje parazitskim glistama.

Trovanje hranom

uredi

Hrana je često izložena uticaju mikroba koji mijenjaju njen sastav, pri čemu mogu nastati i tvari štetne po naš organizam. Upotreba pokvarene hrane može dovesti i do teških trovanja sa neizvjesnim ishodom.

Hrana se najčešće kvari ljeti u vrijeme kada postoje optimalni uvjeti za razvitak mikroba. Higijensko pripremanje hrane i korištenje rashladnih uređaja, u kojima se ona može čuvati duže vremena, umanjuje mogućnost njenog kvarenja. Važnu ulogu imaju sanitarne inspekcije koje vrše stalno provjeravanje upotrebljivosti hrane na tržištu. No, i pored toga, relativno su česte čak i masovne pojave trovanja.

Veoma opasno trovanje javlja se ako se u ishrani upotrijebi sadržaj konzerve u kojoj se razvijala bakterija koja izaziva botulizam (Bacillus botulinus). Ova bakterija živi bez prisustva slobodnog kisika, pa se, osim u konzervama, može javiti i u dubljim slojevima suhomesnatih proizvoda. Spore bakterije botulizma su neobično otpome, i mogu izdržati temperaturu do + 100oC. Sve konzerve koje imaju ispup-čeno dno, te prilikom otvaranja pjenušaju i imaju kiselkast okus, ne smiju se jesti, jer postoji sumnja da se u njima nala-ze klice botulizma. Obično, nekoliko sati nakon uzimanja pokvarene hrane, počinju [[glavobolja i povraćanje, a kasnije se javlja otežano gledanje na blizinu, zjenice se šire, otežano je gutanje i disanje. Kod bolesnika treba što prije izazvati povraćanje i tražiti pomoć ljekara.

Poznata su trovanja izazvana otrovnim gljivama. Neke gljive su posebno otrovne, npr. zelenai bijela pupavka. Otrovne su također muhara i ludara. Prva pomoć sastoji se u izazivanju povraćanja i davanja sredstava za čišćenje. Bez obzira na težinu trovanja, potrebno je odmah zatražiti hitnu ljekarsku pomoć. Česta trovanja gljivama su posljedica zabluda da se gljive mogu prepoznati na osnovu nekih jednostavnih oznaka, kao što je, naprimjer, promjena boje prilikom presijecanja njene drške ili šešira. Međutim, to nije tačno. Sigumo razlikovanje jestivih gljiva zahtijeva njihovo dobro poznavanje.

Također pogledajte

uredi

Reference

uredi
  1. ^ Mader S. S. (2000): Human biology. McGraw-Hill, New York, ISBN 0-07-290584-0; ISBN 0-07-117940-2.
  2. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
  3. ^ Korene Z., Hadžiselimović R., Maslić E. (2001): Biologija za 8. razred osnovne škole. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-396-6.

Vanjski linkovi

uredi