Slobodni Teritorij Trsta
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
_crowned.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
Slobodni Teritorij Trsta (akr. STT; talijanski Territorio Libero di Trieste, akr. TLT, slovenski Svobodno tržaško ozemlje, akr. STO), nezavisan teritorij koji je postojao između 1947. i 1954. na sjeveroistočnoj obali Jadrana.
STT se počeo oblikovati još 1945. godine, nakon završetka Drugog svjetskog rata, kako bi se riješio problem ovog višeetničkog i višejezičnog područja. Glavna namjena ovog teritorija je bila smanjivanje ratnih tenzija i teritorijalnih pretenzija na to strateški vrlo važno područje.
Slobodni Teritorij Trsta se sastojao od grada Trsta, te obalnog pojasa koji se danas nalazi u Italiji (zona A) i jednog dijela Istarskog poluotoka (zona B), danas podijeljen između Slovenije i Hrvatske. Područje države se protezalo na 738 km² oko Tršćanskog zaljeva od Duina na sjeveru, do Novigrada na jugu, te je na tom području živjelo oko 330 000 stanovnika. Rijeke na ovom području su: Dragonja (Dragogna), Reka (Timavo), Glinščica (Rosandra) i Mirna (Quieto). Najviša točka države je bila Veliko Gradišče (Monte Castellaro) (724 m).
Teritorij se sastojao od 18 općina (od sjevera prema jugu):
- Zona A
- Duino (Devin)
- Aurisina (Nabrežina)
- Sgonico (Zgonik)
- Monrupino (Repentabor)
- Trieste (Trst)
- Muggia (Milje)
- San Dorligo (Dolina)
- Zona B
- Dekani (Villa Decani)
- Koper (Kopar, Capodistria)
- Izola (Isola)
- Piran (Pirano)
- Marezige (Maresego)
- Šmarje (Monte di Capodistria)
- Umag (Umago)
- Buje (Buie)
- Brtonigla (Verteneglio)
- Grožnjan (Grisignana)
- Novigrad (Cittànova)
Od 1382 Trst je pripadao Habsburgzima, dok je Istra bila vijekovima podjeljena između Habsburške Monarhije (centralni, sjeverni i istočni dijelovi) i Mletačke republike (zapadna obala i južni dijelovi). Većinu stanovnika toga kraja činili su Talijani koji su pretežno živjeli u gradovima na zapadnoj obali, uz značajni broj Slovenaca i Hrvata koji su pretežno živjeli po selima u unutrašnjosti. Nakon Prvog svjetskog rata - 1921. godine, Kraljevini Italiji je službeno pripao Trst, Istra, Kvarner i dijelovi današnje zapadne Slovenije (dolina Vipave, Tolmin, Ilirska Bistrica, Postojna). Nakon tog je Kraljevina Italija 1924. godine, pripojila i Slobodnu Državu Rijeku. U 1920-im i 1930-im godinama, slavensko stanovništvo toga kraja je pod fašističkim režimom bilo podvrgnuto talijanizaciji i diskriminaciji. Također su često bili podvrgnuti nasilju, 13. jula 1920. zapaljen je Slovenski narodni dom u Trstu. Mnogi Slovenci i Hrvati su emigrirali u Jugoslaviju, dok su se neki pridružili pokretu otpora TIGR (Trst, Istra, Gorica i Rijeka), koji je u 1920-ima i 1930-ima izveo više od 100 oružanih akcija u Trstu i njegovoj okolici.
Italija se u Drugom svjetskom ratu borila na strani Osovinskih sila. Nakon pada fašističkog režima 1943. godine i talijanske kapitulacije, NDH je formalno pripojila ovaj teritorij svojoj državi, ali su saveznički Treći rajh nije puno mario za to već su taj kraj okupirale jedinice Wehrmachta, a uprava je bila pod mussolinijevom Socijalnom Republikom. Trst su oslobodile jedinice Jugoslavenske armije (4. armija i 9. slovenski korpus) 1. maja 1945. godine, nakon žestokih borbi kod Opicine i puno poginulih na jugoslavenskoj strani.[1] Tek drugi dan u Trst su ušle jedinice novozelandske vojske (2. divizija iz britanske 8. armije). Između dvije vojske je došlo do napetosti, britanski general William Morgan predložio je dogovor o razgraničenju između dviju vojski. Jugoslavenski vrh se sa prijedlogom složio 23. maja, 10. juna potpisan je sporazum u Duinu, o formiranju demarkacione linije, a nakon tog su se do 12. juna 1945 sve jugoslavenske jedinice povukle iz grada Trsta i buduće zone A iza takozvane Morganove demarkacione linije.[1]
U januaru 1947 je Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija izglasao rezoluciju 16, u skladu sa svojim članom statuta 24 i predložio stvaranje Slobodne države Trst sa okolicom. Ustav te provizorne države trebao je biti napisan u skladu sa međunarodnim pravom, a na čelu je trebao biti guverner kojeg su trebale odobriti četiri velesile stalne članice Savjeta bezbjednosti.
U međuvremenu u Parizu je vođena Pariška mirovna konferencija pod okriljem Ujedinjenih nacija na kojoj su sudjelovale delegacije Jugoslavije (voditelj delegacije bio je Edvard Kardelj), Italije i četiri velike sile. Ministar vanjskih poslova Jugoslavije Stanoje Simić potpisao je 10. februara mirovni sporazum s Italijom na osnovu kojeg je osnovan Slobodni Teritorij Trsta (STT). Nakon ratifikacije sporazuma 15. septembra 1947. proglašen je Slobodni Teritorij Trsta.[1]
Ovaj teritorij je podijeljen u dvije zone. Zona A je bila velika 222.5 km² i u njoj je živjelo 262 406 stanovnika, te je uključivala grad Trst sa okolicom, ova zona je bila pod upravom britanskih i američkih snaga. Zona B je bila velika 515.5 km² te je uključivala sjeverozapadnu Istru, u ovoj zoni je tad živjelo 71 000 stanovnika, a bila je pod upravom Jugoslavenske armije. Ovaj teritorij, tako nikad nije de facto funkcionirao kao samostalna država, iako je de iure to bio, izdavao je vlastiti novac i poštanske marke.
1954. godine, u Londonu, potpisan je Londonski sporazum kojim je Slobodni Teritorij Trsta prestajao postojati. Zona A je priključena Italiji, a zona B Jugoslaviji. Konačna granica između Italije i Jugoslavije je dogovorena 1975. godine, Osimskim sporazumima, koji je potpisan 10. novembra u talijanskom mjestu Osimo.
Zona A odgovara današnjoj talijanskoj provinciji Trst, a Zona B je podijeljena između Slovenije i Hrvatske.
Prema revidiranom austro-ugarskom popisu stanovništva iz 1910 godine, popisano je 229.437 Tršćana (u samom gradu bez okolnih krajeva). Nakon protesta Slovenaca, Hrvata i Srba, popis je ponovno proveden samo za grad Trst i to tako da se građani nisu izjašnjavali prema jeziku kojim su se služili, nego kao su upisivani u određenu narodnost prema obliku prezimena ili prema mjestu porijekla:
- Talijani: 51,85% (118.957)
- Slovenci: 24,78% (56.845)
- Nijemci: 5,17% (11.856),
- Hrvati i Srbi: 1,05% (2.403)
- ostali: 0,34% (779)
- stranci izvan Austro-Ugarske od kojih je oko 75% bilo iz Italije: 16,82% (38.597)
Prema lokalnom popisu provedenom iste godine, ali prema govornom jeziku, stanje je bilo sljedeće:
- Talijani: 142.000
- Slovenci: 36.500
- Nijemci: 9.600
- stranci, uglavnom iz Kraljevine Italije: 30.000
Prema popisu Kraljevine Italije iz 1921, koji je proveden prema govornom jeziku, podaci za područje koje će obuhvaćati Slobodni Teritorij Trsta bili su sljedeći:
- Cijelo područje budućeg STT
- Talijani: 266.311
- Slovenci i Hrvati: 48.714
- ostali: 18.531
- Buduća Zona A
- Talijani: 211.660
- Slovenci i Hrvati: 32.427
- ostali: 18.319
- Buduća Zona B
- Talijani: 54.651
- Slovenci i Hrvati: 16.287
- ostali: 212
- Sam grad Trst
- Talijani: 203.373
- Slovenci: 18.088
- stranci: 18.122
Prema procjenama Savezničke vojne uprave, u zoni A 1949. godine bilo je oko 310.000 stanovnika, od čega oko 239.200 Talijana i oko 63,000 Slovenaca. Prema jugoslavenskom popisu za Zonu B iz 1945. godine, na tom je području stanje bilo ukupno 67.461 stanovnik, od čega 30.789 Hrvata i Slovenaca, 29.672 Talijana i 7.000 neopredijeljenih.[2]
Saveznici su nakon Drugog svjetskog rata odbili priznati rezultate talijanskog popisa iz 1921., ali isto tako i rezultate jugoslavenskog popisa iz 1945., u svojim su se procijenama uglavnom držali austro-ugarskog popisa iz 1910.[3]
Tokom 1940-ih, te nakon podijele STT-a, veliki broj Talijana, njih oko 40 000, iselio se iz zone B u zonu A ili u Italiju. Razlozi za to su bili višestruki: ekonomski, suradnja s bivšim fašističkim režimom, prisila novih jugoslavenskih vlasti i želja za životom u matičnoj državi. Jugoslavenska strana, te iseljenike je zvala - optantima (latinski: optare, »željeti, izbirati«), a talijanska - esuli (latinski: exilium, »izgon«). Isprva je oko 30 000 Talijana ostalo je živjeti u tadašnjoj Jugoslaviji (poslije se prorjedio njihov broj), oni su danas pripadnici talijanske manjine u Sloveniji i Hrvatskoj.
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Davorin Rudolf: Granice s Italijom u mirovnim ugovorima nakon Prvog i Drugog svjetskog rata (pristupljeno 6. 3. 2011.)
(PDF)
- ↑ Glenda Sluga, „Trieste: Ethnicity and the Cold War, 1945-54“, Journal of Contemporary History 29 (1994) 285-303.
- ↑ Darko Darovec, A Brief History of Istra, Yanchep, Western Australia 1998. Arhivirano 2007-09-13 na Wayback Machine-u ISBN 0-9585774-0-4
