NAMA (Narodni Magazin)
| NAMA (Narodni Magazin) | ||
|---|---|---|
| ||
| Vrsta | Organizacija udruženog rada (OUR) od 1974. do 1991. Dioničko društvo (d.d.) od 1991. | |
| Osnovana | 1881. (kao "Trgovina lakatne i manufakturne robe Kastner i Öhler") 1945. (kao "Narodni Magazin") | |
| Osnivač(i) | Carl Kastner, Herman Öhler | |
| Sjedište | Beograd, FNR Jugoslavija | |
| Sjedište | Zagreb, SFR Jugoslavija (do 1991) Zagreb, Hrvatska (od 1991) | |
| Pokriveno područje | tekstil-konfekcija i ostalo | |
| Djelatnost(i) | trgovina | |
| Proizvodi | roba široke potrošnje | |
| Broj zaposlenih | 3.300 (80-ih godina) | |
| Web stranica | www.nama.hr www.nama.si | |
NAMA (Narodni Magazin), jedan od bivših najvećih lanaca robnih kuća u vrijeme SFR Jugoslavije, te kasnije u Hrvatskoj i Sloveniji.
Prapočeci "NAME" su vezani, u vrijeme Austro-Ugarske, uz dolazak Carla Kastnera i Hermana Öhlera u Zagreb, bečkih trgovaca češkog i židovskog podrijetla. Kastner i Öhler su otvorili svoju prvu robnu kuću "Kastner i Öhler" u češkom gradu Opavi. Oni su se 1879. godine zanimali za otvaranje trgovačke kuće u Zagrebu, pošto su bili zainteresirani za širenje poslovanja nakon što su već posjedovali veliku trgovačku kuću u Beču. 19. 11. 1881 u Ilici 52. je otvorena "Trgovina lakatne i manufakturne robe Kastner i Öhler". 5. prosinca 1881. gradsko satništvo zatvorilo je kuću na temelju pritužbe građana kojima se nije svidio dolazak stranih trgovaca u grad. Početkom 1882 kuća "Kastner i Öhler" se opet otvorila, no ovaj puta u Mesničkoj ulici. Trgovačka kuća "Kastner i Öhler" je 1. 8. 1882 otvorila svoju drugu trgovinu, u Ilici 16. 1903 godine "Kastner i Öhler" su se konačno preselili u priželjkivani prostor na istoj adresi, Ilica 16, tj. u prizemlje hotela "K caru austrijanskom".[1][2][3]
Nakon što je uspješno zadržala svoje poslovanje tijekom Prvog svjetskog rata, trgovačka kuća "Kastner i Öhler" uspjela se 1928 proširiti na na cijelu zgradu tj. sva četiri kata zgrade i potpuno preurediti pročelje, a nedugo potom proširili su se i na susjedni "Hotel Grand". Nekoliko su godina bili u najmu, a potom su Carl Kastner i Herman Öhler otkupili cijelu zgradu. 1929. godine "Kastner i Öhler" otvara kreditni odjel. Kastner i Ohler imali su svoju politiku poslovanja koja je privlačila kupce jer nisu bili prisiljeni kupiti ako uđu u trgovinu. Vrata su bila otvorena svima, a razgledavanje se smatralo normalnim i poželjnim. U njihovoj ponudi uvijek je bilo robe po privlačnim cijenama koje su morale biti istaknute ispod svakog proizvoda, a osoblje je dobilo stroge naputke kako se odnositi prema kupcima. Nije bilo potrebno uznemiravati ih u njihovom razgledavanju, nego im priskočiti u pomoć samo i kada je to bilo potrebno. Taj način poslovanja, te mogućnost samoizbora i samoposluge u velikom i privlačnom prostoru bio je opće prihvaćen i obožavan među kupcima koje su upravo time osvojili. Izlozi prodaju robu i oni su „mamci“ za kupce, a Kastner i Ohler su to znali prije svih. Trgovačka kuća "Kastner i Öhler" je bila poznata po raskošnim i prostranim izlozima, a asortimanom i uslugom znatno je unaprijedila zagrebačku i hrvatsku trgovačku praksu, te je prva pokrenula katalošku prodaju i otvorili prvu samoposlugu. Odjel za prodaju robe poštom je 4 puta godišnje izdavao katalog ponuđene robe. U tom periodu Franjo Öhler je u poslovanju naslijedio svojeg oca Hermana Öhlera.[1][2][3]
Za vrijeme Drugog svjetskog rata ponuda na policama "Kastner i Öhler" se drastično smanjila. Novo uspostavljeni režim Nezavisne Države Hrvatske (NDH) je prisilno razvlastio Franju Öhlera kao suvlasnika trgovačke kuće "Kastner i Öhler".[1] Franjo Öhler i njegova supruga Gertruda su ubrzo nakon toga, kao Židovi, deportirani u jedan od koncentracijskih logora gdje su ubijeni 1943. godine.[4][5][6] Po nalogu NDH režima Franju Öhlera je naslijedio izvjesni Grgić, te je trgovačka kuća "Kastner i Öhler" promijenila ime u trgovačka kuća "Kastner i Grgić". Tvrtka je kraj rata dočekala pod imenom “Kastner i Grgić”.[1][2][3]
Robna kuća u Rijeci Izgrađena je krajem XIX. st. na Korzu u sastavu novoizgrađenog hotela, a pružala se i na 2 etaže susjedne zgrade, prva je nespecijalizirana trgovina sa širokim asortimanom (od potrepština drogerija, kućnih potrepština do konfekcije i obuće). Nakon direktne aneksije Rijeke tzv. matičnoj Hrvatskoj 1945. i procesa nacionalizacije, po direktivi režima iz Zagreba ta najvrijednija riječka trgovačka nekretnina robne kuće se poklanja NAMI iz Zagreba koja nastavlja prodavati robu široke potrošnje (ostali trgovačko poslovni prostori u Rijeci su bili u vlasništvu grada i davani u najam). Zagrebu taj prostor služi samo kao izvor prihoda i sve te godine ne ulaže nikakva sredstva u taj prodajni centar, tako da je taj austro-ugarski prostor predstavljao svojevrsni trgovački muzejski prostor. izgradnjom Robne kuće Korzo (1970-ih) i RK RI (Korzo.Riva) NAMI naglo pada promet. Prilikom zlosretne hrvatske 'privatizacije' 1990-ih, zagrebački mešetari preprodaju tu najstariju riječku robnu kuću.
U Beogradu je odmah nakon rata 1945 godine, tj. uspostavom SFR Jugoslavije, osnovana trgovinska radna organizacija "NAMA" (Narodni Magazin) koja nacionalizacijom preuzima trgovačka kuću "Kastner i Grgić". "NAMA" je započela sa radom prodajući zalihe zatečene u skladištu. 6. 12. 1945 "NAMA" u Ilici je temeljito preuređena. "NAMA" je ubrzo imala 17 filijala u Zagrebu, Rijeci, Osijeku i Karlovcu.[1][2][3]
1952 "NAMA" postaje samostalno poduzeće, prvi direktor postaje Franjo Balen koji poduzeće vodi više od 25 godina. 1959 uvodeno je samoposluživanje na odjelu prehrane. 1960 otvorena je "NAMA" na Trešnjevačkom trgu, a 1962 još dvije robne kuće "NAMA" u Kumrovcu i Kustošiji. 1965 otvorena je "NAMA" u Volovčici i Dubravi, te 1966 "NAMA" u Trnskom. 1967 ponovno je započeta kataloška prodaja. 1968 otvaraju se dvije "NAME" na Kvaternikovom trgu i Sisku, 1969 "NAMA" u Bjelovaru. 1970 "NAMA" u Klanjcu i 1971 "NAMA" na Remizi. 1976 "NAMA" je otvorila kuće na Vrbanima, Žitnjaku, Vinkovcima, Vukovaru, Plovaniji (uz sadašnji granični prijelaz sa Slovenijom), Varaždinu i Prijedoru.[3] NAMA je imala robne kuće u Sloveniji i to redom u: Kočevju, Ljubljani, Ravne na Koroškem, Slovenj Gradecu, Škofja Loci, Velenju i Žalecu.
"NAMA" je nastavila snažno rasti, pa je do 80-ih znatno proširila poslovanje i imala 3300 zaposlenih. Na vrhuncu moći "NAMA" je imala 21 posto udjela u ukupnoj maloprodaji. Teške godine tiranije 90-ih, i sumnjiva privatizacija koja se odvijala u isto vrijeme ove će brojke sasvim smanjiti, pa već 1993 godine udio prodaje "NAME" pada na 5,3 posto.[1][2] 2000. godine "NAMA" odlazi u stečaj,[1][2] a 2013 stečajni upravitelj "NAME" je izjavio da bi stečaj uskoro mogao biti okončan, tj. bio bi dovršen prestankom postojanja "NAME".[7]
-
NAMA u Kumrovcu, otvorena 1962. -
NAMA u Kustošiji, Zagreb, otvorena 1962. -
NAMA na Kvaternikovom trgu, Zagreb, otvorena 1968. -
NAMA u Trnskom, Zagreb, otvorena 1966. -
NAMA na Trešnjevačkom trgu, Zagreb, otvorena 1960.
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Branko Nadilo, »"Rekonstrukcija i dogradnja zgrade Name u Vukovaru: Od gradskog rugla do Cinestar kina"«, Građevinar: časopis za znanstvene i stručne radove te ostale priloge iz građevinarstva, sv. 65, br. 6, Zagreb, srpanj 2013., str. 565., ISSN 0350-2465
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Nama: Robna kuća u kojoj je nostalgija najvrednija roba. www.jatrgovac.hr (30. 4. 2013). Preuzeto 4. 3. 2014
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 »Monografija NAMA«, Zagreb, 1970.
- ↑ (en) Franjo Ohler. Zrtve Rata 1941-1945: Jevreji, Savezni zavod za statistiku, Beograd. Yad Vashem (1992.). Preuzeto 4. 3. 2014
- ↑ Žrtve i preživjeli: Ohler, Oehler Franjo. Istraživački i dokumentacijski centar CENDO. Preuzeto 4. 3. 2014
- ↑ (en) Gertrud Ohler. Zrtve Rata 1941-1945: Jevreji, Savezni zavod za statistiku, Beograd. Yad Vashem (1992.). Preuzeto 4. 3. 2014
- ↑ Dragana Radusinović (14. 7. 2013). NAMA SE GASI: Slavna robna kuća u centru Zagreba i najvrednija nekretnina u gradu traži kupca za 223 milijuna kuna. Jutarnji list. Preuzeto 4. 3. 2014