Bosanci
Ne treba izjednačavati sa Bošnjaci.
 Ovo je glavno značenje pojma Bosanci. Za naselje u Hrvatskoj u općini Bosiljevo, v. Bosanci (Bosiljevo). |
| Bosanci i Hercegovci Босанци и Херцеговци | ||||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| ||||||||||||
| Ukupno pripadnika | ||||||||||||
| 3 milijuna (procjena) | ||||||||||||
| Značajna područja naseljavanja | ||||||||||||
 Bosna i Hercegovinaoko 2 185 055 [1]
| ||||||||||||
| Jezik | ||||||||||||
| srpskohrvatski jezik (bosanski, srpski ili hrvatski) | ||||||||||||
| Vjera | ||||||||||||
| Islam, Pravoslavna crkva, Rimokatoličanstvo, Judaizam |
.jpg)
Bosanci ili Bosanci i Hercegovci su imena za stanovnike Bosne i Hercegovine ili za osobe koje potječu iz Bosne i Hercegovine. Osim toga kao Bosanci (shodno tome i Hercegovci) se u kolokvijalnom govoru smatraju državljani Bosne i Hercegovine, koji nacionalno pripadaju u jedan od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine (Bošnjaci, Srbi i Hrvati). U drugim državama bivše SFRJ, izraz Bosanci se koristi za osobe čije porijeklo ili mjesto rođenja se nalazi u Bosni i Hercegovini. Po zvaničnim podacima u popisu stanovništva u Crnoj Gori je moguće izjašnjavanje kao Bosanac.[2]
Bosanci su nacija, te nisu oni čiji pripadnici samo smatraju Bosnu i Hercegovinu svojom domovinom (nego oni koji imaju njeno državljastvo ili su rođeni u BiH). Bosanci su glavni pojam za pripadnike stanovnika zemlje (tj. državljane) Bosne i Hercegovine, što po etničkom opredjeljenju može da uključuje svaku etničku grupu/narod, konstitutivne narode BiH: Bošnjake, Srbe i Hrvate, te druge ljude ne u samoj Bosni, već i u inozemstvu, pod uslovom da su rođeni u BiH, tj. da im je nacionalnost bosanskohercegovačka (Bosanac i Hercegovac).
Ime se odnosi na sve državljane Bosne i Hercegovine, pripadnike zemlji Bosni i Hercegovini, bez razlika u regionalnim, vjerskim ili etničkim/narodnim pripadnostima.
Mnogi građani Bosne i Hercegovine se nazivaju Bosancima uglavnom u nezvaničnom govoru te tamo gdje je takvo opredjeljenje prihvaćeno kao zvanično (u većini inostranih država). Neki se čak izjašnjavaju ekskluzivo kao Bosanci i često kad ne žele izraziti svoju etničku pripadnost, ili ako potječu iz miješanog braka. Neki od primjera ljudi koji se izjašnjavaju tako su: Sergej Barbarez, Branko Đurić, Josip Katalinski i Danis Tanović.
Autohtoni Bosanci imaju južnoslavensko porijeklo, a po modernoj novoj (i tačnoj) državnoj definiciji, Bosanac može biti svako ko ima državljanstvo države Bosne i Hercegovine; time je riječ Bosanac uveliko postala sinonim za sveobuhvatni nacionalni demonim Bosanci i Hercegovci. To uključuje (ali nije ograničeno na) pripadnike konstitutivnih etničkih/narodnih grupa u Bosni i Hercegovini: Bošnjaka, bosanskih Srba i bosanskih Hrvata. Oni koji žive u manjoj geografskoj regiji Hercegovine se radije identificiraju samo kao Hercegovci u lokaliziranom, regionalnom smislu.
Etničke manjine na ovom području, kao što su Jevreji, Romi, Albanci, Crnogorci i drugi, mogu uzeti u obzir pridjev bosanski kao promjenu njihove etničnosti (npr. bosanski Jevreji) da bi se naznačilo mjesto življenja.
Osim toga, znatan broj stanovnika u Bosni i Hercegovini vjeruje da termin Bosanci definira one ljude koji čine određenu kolektivnu grupu (kulturni identitet) ili etničku grupu.
Najraniji kulturni i jezički korijeni bosanske historije mogu se pratiti unatrag do Seobe naroda u ranom Srednjem vijeku. U to vrijeme, Slaveni iz Jugoistočne Evrope su izvršili invaziju na Istočno Rimsko carstvo i naselili su Balkanski poluotok. Tamo su se pomiješali s autohtonim paleo-balkanskim narodima, kolektivno poznatijim kao Iliri. Iz haosa tzv. Mračnog doba (Srednji vijek), od 800. g. nove ere, Slaveni su počeli srastati u rane kneževine. Kako su se kneževine širile, oni su pripajali i druga slavenska plemena i teritorije, a kasnije su se razvili u centralizirane kraljevine.
Hrvati su se na zapadu zakleli na vjernost Rimu, pod utjecajem susjednih katoličkih kraljevstava, dok su Srbi na istoku pali pod bizantijski utjecaj i zagrlili pravoslavlje; ove vjerske razlike postale su dio njihovog samo-definiranja kao različitih naroda ili etničkih grupa. Za razliku od toga, u Bosni nije bilo istaknutih slavenskih plemena, a nezavisna Bosanska država se neće uspostaviti sve do srednjeg vijeka.
Prije toga, srž bosanskih zemalja (između rijeka Drine i Bosne ) je bila u skoro pa konstantnom stanju promjena među konkurencijom između Bizantijaca, Srba, Hrvata, Bugara i Mađara. U dvanaestom vijeku, Bosanska država se počinje uzdizati kao nezavisna religijska struktura. Razvija se u moćno Bosansko kraljevstvo u četrnaestom vijeku; naziv Bošnjani je bio korišten za opisivanje stanovnika Kraljevstva. To je vjerojatno bio regionalni naziv koji potječe od naziva rijeke Bosne, koja teče kroz srce Kraljevstva. Prije raspada Rimskog carstva, rijeka se zvala Bosona po autohtonim Ilirima, a neki naučnici nagađaju da je ime Bosna izvedeno iz tog pojma.
Bosansko kraljevstvo je raslo i širilo se pod vlašću dinastije Kotromanića, s ciljem pripajanja hrvatskih i srpskih teritorija. Kao posljedica toga, čak i više rimokatolika i pravoslavaca se nastanjuje u okviru granica Kraljevstva, zajedno s pristalicama autohtone Crkve bosanske čiji su počeci i priroda predmet nastavka rasprava među naučnicima. Oni koji pripadaju ovoj sekti (kultu) su se jednostavno nazivali krstjani (kasnije: kršćani). Mnogi učenjaci tvrde da su ti bosanski krstjani maniheistički dualisti povezani s bogumilima iz Bugarske, dok drugi ovu teoriju dovode u pitanje, navodeći kao razlog nedostatak historijskih dokaza. Vlasti i Katoličke i Pravoslavne crkve smatraju Crkvu bosansku heretičkom, te su pokreću snažne prozelitizirajuće kampanje kako bi se njen utjecaj zaustavio. Kao rezultat tih podjela, koherentan (dosljedan) religijski identitet se nikada nije razvio u srednjovijekovnoj Bosni, kao što se razvio u Hrvatskoj i Srbiji.
Kako su vijekovi prolazili, Bosansko kraljevstvo je polako počelo slabiti. Postalo je lomljivo usljed povećanog političkog i vjerskog nezajedništva. Do tada, Osmanlije su već stekli uporište na Balkanskom poluotoku. Porazom Srba u Kosovskoj bici i širenjem prema zapadu, Turci na kraju osvajaju cijelu Bosnu i dijelove susjedne Hrvatske. Teritorij koji je djelomice pripadao srednjovijekovnom Kraljevstvu Hrvatske, a dijelom Bosanskom kraljevstvu ostao je pod osmanlijskom vlašću vijekovima, toliko dugo da je počinju nazivati turska Hrvatska (kasnije: Bosanska Krajina).
Ovakvi razvoji mijenjaju bosansku historiju, kao i to da mnogi stanovnici počinju primati islam, čineći da složeni bosanski etno-religijski identitet postane još složeniji.Crkva bosanska nestaje, iako su okolnosti njezinog pada bili raspravljani koliko i definiranja njezine prirode i početaka. Neki historičari tvrde da su bosanski krstjani počeli masovno prelaziti na islam, tražeći utočište od katoličkog i pravoslavnog progona. Drugi tvrde da je Crkva bosanska prestala raditi već mnogo desetljeća prije turskih osvajanja. U svakom slučaju, autohtono i različito društvo slavenskih muslimana se razvilo među Bosancima pod osmanlijskom vlašću, koja brzo postaje dominantna. Do ranih 1600-tih, otprilike dvije trećine bosanskog stanovništva je bilo muslimansko.[3]
Za vrijeme austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine u periodu 1878 – 1918. g., Benjámin Kállay, zajednički ministar finansija Carstva i administrator Bosne sa sjedištem u Beču, promovira Bošnjaštvo, politiku koja ima za cilj da kod ljudi u BiH probudi "osjećaj da oni pripadaju velikoj i moćnoj naciji'.[4] Politika je zagovarala ideale o pluralističkoj i multikonfesionalnoj bosanskoj naciji, a Bosance je vidjela u budućnosti kako "govore bosanski jezik i podijeljeni su u tri religije sa podjednakim pravima".[5][6] Politika je pokušala izolirati Bosnu i Hercegovinu od njenih iredentističkih susjeda, (Pravoslavne crkve u Srbiji, Katoličke crkve u Hrvatskoj i muslimana iz Osmanlijskog carstva). Carstvo je pokušavalo da obeshrabri koncept hrvatskog ili srpskog nacionalizma, koji se proširio u bosanskohercegovačkim katoličkim i pravoslavnim zajednicama iz susjedne Hrvatske i Srbije sredinom devetnaestog stoljeća.[6] Hrvati i Srbi koji su se protivili imperijalnoj politici i identificirali se sa nacionalističkim idejama, su ignorisali tvrdnje o bosanskoj naciji i umjesto toga ubrajali bosanske muslimane kao dio svojih nacija, koncept koji je odbacivan od većine bosanskih muslimana.[7][8] Nakon smrti Kállaya, politika biva zapuštena. Do druge polovine 1910-ih, nacionalizam je postao sastavni faktor bosanske politike, sa nacionalnim političkim partijama koje su odgovarale trima grupama koje su dominirale izborima (elekcijom).[6]
Naučnici iz SAD-a, Robert J. Donia i John V.A. Fine, su zaključili sljedeće:
Bosanski identitet kao bosanski – čak i ako se izvorno odnosio na svoje geografsko porijeklo ili državno članstvo – ima korijene koji sežu mnogo stoljeća unazad, dok klasificiranje bilo kojeg kršćanina Bosanca kao "Srbin" ili "Hrvat" seže jedva jedan vijek unazad. Ideja da postoje bosanski Muslimani u "narodnom" (ne u vjerskom) smislu je još novija.
– Robert J. Donia i John V.A. Fine, izvadak iz njihove knjige "Bosnia and Herzegovina: A Tradition Betrayed" (u prijevodu: "Bosna i Hercegovina: Iznevjerena tradicija")[9]
U periodu kada je Jugoslavija bila uspostavljena kao nacija, političkom scenom u Bosni i Hercegovini su dominirale srpske i hrvatske politike; niti jedan od ova dva termina, bosanski ili bošnjački, nije bio priznat da identifikuje ljude kao konstitutivni narod.[10][11] Shodno tome, bosanski muslimani, ili bilo ko ko se izjašnjavao da ima bosansku/bošnjačku narodnost, su bili svrstavani u jugoslavenskoj statistici stanovništva u kategoriji regionalne pripadnosti. Ova klasifikacija je korištena u posljednjem jugoslavenskom popisu stanovništva provedenom 1991. godine u Bosni i Hercegovini.
Klasifikacije popisa u bivšoj Jugoslaviji su često bile predmet političke manipulacije, jer je prebrojavanje stanovništva kritično za vlast svake grupe. U ustavnim amandmanima iz 1947. g., bosanski muslimani su zatražili opciju Bosanac. Međutim, u popisu 1948. g., dobili su samo izbor da se mogu identificirati kao etnički nedeklarirani Musliman, srpski Musliman ili hrvatski Musliman (velika većina je odabrala prvu opciju).[11] U popisu 1953., kategorija "jugoslaven, etnički neopredjeljen" je uvedena; velika većina onih koji su se vodili pod ovom kategorijom su bili bosanski muslimani.[11]
U popisu 1961. g., Bošnjaci ili bosanski muslimani su kategorizirani kao etničke grupe definirane kao jedne od muslimansko-etničkih pripadnosti, ali ne i kao jugoslavenski konstitutivni narod, uz Srbe i Hrvate. 1964. g., Četvrti kongres Bosanske partije je osigurao Bošnjacima pravo na samoopredjeljenje. Godine 1968. na sastanku Bosanskog centralnog komiteta, Bošnjaci su prihvaćeni kao poseban narod, iako se rukovodstvo odlučilo da ne koristi ime Bošnjak ili Bosanac.[11][12] Dakle, kao kompromis, opcija Muslimana po narodnosti je uvedena kao kategorija u popisu stanovništva iz 1971. g. To je službena kategorija za korištenje od strane Bošnjaka sve do konačnog jugoslavenskog popisa stanovništva iz 1991. g.[11]
Godine 1990., naziv Muslimani je zamijenjen pojmom Bošnjaci.
Bosanci su religiozni kao društvo baš kao što su i multietnični u istom smislu. No, komponente religije i etničnosti nisu isključivo homogene i nezavisne jedna od druge.
Tone Bringa, autorica i antropologistkinja, za Bosnu i Bosance kaže:
"Niti bošnjački, niti hrvatski, niti srpski identitet nije moguće u potpunosti razumjeti uzimajući u obzir samo islam ili kršćanstvo, respektivno, nego se u obzir mora uzeti specifični bosanski kontekst koji je rezultirao zajedničkom historijom i lokalitetom među Bosancima kako islamskih, tako i kršćanskih pozadina."[14]
Prema Bringi, u Bosni postoji jedinstvena, trans-etnička kultura koja obuhvata svačiju etničku pripadnost i čini postojanje različitih vjera, uključujući kršćanstvo i islam sinergijski, tako da zavise jedno o drugom.[14]
Ipak, veliki broj Bosanaca je sekularan (svjetovan), trendom ojačao nakon Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini, i sličan kao što je bio nekada u komunističkom političkom sistemu Sovjetskog Saveza u kojem su odbacili tradicionalne organizirane religije.
U anketi koju je 2007. g. provela Razvojna mreža Ujedinjenih nacija (UNDP), 57% onih koji su ispitani su se prvenstveno identificirali po etničkoj pripadnosti, dok se 43% ispitanika izjasnilo samo da su državljani Bosne i Hercegovine (Bosanci). Pored toga, 75% ljudi koji su bili anketirani je odgovorilo pozitivno na sljedeće pitanje: "Pored izjašnjavanja o sebi kao Bošnjaku, Hrvatu ili Srbinu, da li se smatrate i građaninom cijele Bosne i Hercegovine?". U istoj anketi, 43% je reklo da se osjećaju kao građanin Bosne i Hercegovine (Bosanac) u smislu primarnog identiteta, 14% se izjasnilo pripadnicima određenih etničkih ili vjerskih grupa, dok je 41% odabralo dvojni identitet.[15][16]
- Armija Republike Bosne i Hercegovine
- Bošnjačko-hrvatski sukob
- Rat u Bosni i Hercegovini
- Bosančica
- Kultura Bosne i Hercegovine
- Lilium bosniacum
- Sandžak (oblast)
- Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina
- ↑ CIA - The World Factbook Arhivirano 2018-03-15 na Wayback Machine-u CIA Fact Book
- ↑ Zvanični rezultati popisa na web stranici Zavoda za statistiku Crne Gore
- ↑ Malcolm 1995: str. 71
- ↑ Sugar, Peter F. (1963). Industrialization of Bosnia-Hercegovina: 1878-1918. University of Washington Press. str. 201.
- ↑ Ramet, Sabrina P. (2008). „Nationalism and the 'Idiocy' of the Countryside: The Case of Serbia”. Serbia, Croatia and Slovenia at Peace and at War: Selected Writings, 1983-2007. LIT Verlag Münster. str. 74–76. ISBN 978-3-03735-912-9.
- ↑ 6,0 6,1 6,2 Velikonja, Mitja (1992). Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina. Texas A&M University Press. ISBN 978-1-58544-226-3.
- ↑ Central and South-Eastern Europe, 2004, Volume 4, p 110
- ↑ Banac, Ivo (1988). The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics. Cornell University Press. ISBN 978-0-8014-9493-2.
- ↑ Robert Donia, John VA Fine (2005). Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed. Columbia University Press. Pristupljeno 30 October 2012., p. 73, 1995,
- ↑ Klemenčič, Matjaž (2004). The Former Yugoslavia's Diverse Peoples: A Reference Sourcebook. ABC-CLIO. str. 113. ISBN 1-57607-294-0.
- ↑ 11,0 11,1 11,2 11,3 11,4 Banac, Ivo (1988). The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics. Cornell University Press. str. 287–288. ISBN 0-8014-9493-1.
- ↑ Kostic, Roland (2007). Ambivalent Peace: External Peacebuilding, Threatened Identity and Reconciliation in Bosnia and Herzegovina. Report No. 78. Uppsala, Sweden: Uppsala University. str. 65.
- ↑ http://img684.imageshack.us/img684/953/geografskeregije.jpg
- ↑ 14,0 14,1 Shatzmiller, Maya (2002). Islam and Bosnia: Conflict Resolution and Foreign Policy in Multi-Ethnic States. McGill-Queen's Press. str. 32. ISBN 978-0-7735-2413-2.
- ↑ „UNDP Published a Major Research on Return, Identity, Politics and Social Trust”. United Nations Development Programme for Bosnia and Herzegovina. 2007-07-07. Arhivirano iz originala na datum 2007-07-27. Pristupljeno 2007-07-27.
- ↑ „Pulse of the citizenry”. United Nations Development Programme for Bosnia and Herzegovina. 2007-07-07. str. 19–20. Pristupljeno 2007-07-27.
