Prijeđi na sadržaj

Slavonija

Izvor: Wikipedija
Slavonija
Slavonija u Hrvatskoj
U sastavu Hrvatska
Upravni oblik povjesna regija
Službeni jezik Službeni jezik: hrvatski
Službeni lokalni manjinski jezici: srpski, mađarski, slovački, rusinski, češki
Glavni grad Osijek

Slavonija [α 1] je geografska i povijesna regija u istočnoj Hrvatskoj. Uz Dalmaciju, središnju Hrvatsku i Istru jedna je od četiri primarne povijesne regije Hrvatske koje unutar sebe obuhvaćaju manje regije. Slavonija leži između rijeke Drave na sjeveru (granica s Mađarskom), Save na jugu (granica s BiH) i Dunava na istoku (granica s Srbijom). Regija približno obuhvaća današnje županije Brodsko-posavsku, Osječko-baranjsku, Požeško-slavonsku, Virovitičko-podravsku i Vukovarsko-srijemsku.

Najveći grad Slavonije je Osijek koji je ujedno i njezin kulturni i ekonomski centar dok ga slijede Slavonski Brod i Vinkovci. Regija je glavna žitnica i poljoprivredno najrazvijeniji dio Hrvatske.

Povijest

[uredi | uredi kod]
Slavonija i zapadni Srem

Naziv Slavonija prvi je put korišten u razdoblju ranog srednjeg vijeka. Područje je nazvano po slavenskom stanovništvu koje ga je naseljavalo i za sebe koristilo naziv *Slověne. Korijenska riječ *Slověn- korišten je u različitim dijalektima koje su koristili slavenski stanovnici zapadno od rijeke Sutle (današnja Slovenija) i između Save i Drave (današnja Slavonija) na području nekadašnjeg Ilirika. Područje omeđeno ovim rijekama zvano je *Slověnьje u protoslavenskom jeziku. Riječ je vremenom evoluirala u različite forme u različitim slavenskim jezicima.[1]

Prapovijest i antičko razdoblje

[uredi | uredi kod]
Vučedolska golubica

Ostatci različitih neolitičkih i kultura iz bakrenog doba pronalaženi su u različitim dijelovima Hrvatske,[2] ali se većina njih pronalazi u rječnim dolinama sjevernog kontinentalnog dijela zemlje, uključujući Slavoniju. Najznačajnije od tih kultura uključuju starčevačku kulturu čiji su artefakti otkriveni u blizini Slavonskog Broda te su radiokarbonskim datiranjem procijenjene starosti od 6100–5200 godina prije nove ere,[3] Vučedolska kultura i Badenska kultura.[4][5] Najveći broj artefakata povezanih s badenskom i vučedolskom kulturom pronađeno je u Podunavlju u blizini Vukovara, Vinkovaca i Osijeka. Badenska nalazišta u Slavoniji datirana su na 3600–3300,[6] a vučedolske na 3000–2500 godina prije nove ere.[7] Željezno doba je ostavilo tragove kroz artefakte rane ilirske Halštatske kulture i keltske Latenske kulture.[8] Regiju su znatno nakon toga razdoblja naselili Iliri i druga plemena uključujući Panonce koji su kontrolirali najveći dio današnje Slavonije. Iako zbog je utjecaja vlažne kontinentalne klime i izostanka kamenih struktura broj ilirskih arheoloških nalaza znatno manji nego u područjima bližim Jadranskom moru, značajna otkrića pronađena su između ostalog na području Požeške doline.[9] Panonci su sa Rimskom Republikom po prvi put u kontakt došli 35 godine prije nove ere kada su Rimljani osvojili Segeticu na mjestu današnjeg Siska. Rimska osvajanja okončana su 11. godine prije nove ere kada je osnovana i rimska provincija Ilirik koja je obuhvaćala područje Slavonije. Provincija je preimenovana u Pannoniju i podijeljena kroz sljedeća dva desetljeća.[10]

Srednji vijek

[uredi | uredi kod]
Srednjovjekovna Požega

Poslije raspada Zapadnog Rimskog Carstva koje je do tada obuhvaćalo područje suvremene Slavonije njezino je područje do kraja V. stoljeća postalo dio Ostrogotskog Kraljevstva. Ipak, uprava nad ovim relativno rubnim područjem pokazalo se izazovnim te su Langobardi preuzeli sve veću ulogu u Panoniji u VI. stoljeću sve do okončanja i njihovog utjecaja 568. godine kada su u ovu regiju pristigli Obri i Slaveni koji su svoju kontrolu učvrstili do 582. godine.[11] Nakon propasti Avarskog kaganata početkom IX. stoljeća panonski su Slaveni osnovali panonske kneževine koje su bile u vazalnom odnosu prema Francima. Ugarski prodor u Europu preplavio je i doveo do kraja ovih kneževina dok je najistočniji dio Slavonije u IX. stoljeću vjerojatno bio pod vlašću Prvog Bugarskog Carstva.[12] Prvi hrvatski kralj Tomislav je porazio Ugare i bugarsku invaziju pri čemu je proširio utjecaj hrvatskih vladara ka sjeveru i Slavoniji.[13] Srednjovjekovno je hrvatsko kraljevstvo svoj vrhunac doseglo u XI. stoljeću za vladavine Petra Krešimira IV. (1058–1074) i Dmitra Zvonimira (1075–1089).[14] Nakon smrti Stjepana II. od Hrvatske 1091. godine, pri čemu je nestala i dinastija Trpimirovića, Ladislav I. Sveti za sebe je preuzeo hrvatsku krunu. Otpor ovom zahtjevu dovela je do bitke na Gvozdu i početka personalne unije Mađarske i Hrvatske 1102. godine sa vladarom Kolomanom na prijestolju.[15] U drugoj polovici XII. stoljeća područjem između Drave i Save upravljali su slavonski banovi koje je imanovao vladar. Od XIII. stoljeća drugi su banovi upravljali cijelim područjem središnje Hrvatske, zapadnih dijelova Slavonije i sjeverozapadom Bosne, na području gdje je nastao i entitet poznat kao Kraljevina Slavonija (latinski: regnum Sclavoniae), dok je područje suvremene istočne Slavonije postalo sastavni dio Ugarske. Hrvatska i Slavonija su 1476. ujedinjene pod upravom zajedničkog bana, ali su odvojene sabore zadržale sve do 1558. godine.[16]

Stogodišnji hrvatsko-turski rat vodio je od 1493. godine u krbavskoj i 1526. godine u mohačkoj bitci do odlučujućih osmanskih pobijeda. Ludovik II. Jagelović stradao je u mohačkoj bitci nakon čega je Habsburgovac Ferdinand I., car Svetog Rimskog Carstva izabran za hrvatskog vladara na Cetinskom saboru 1527. godine pod uvjetom da osigura odbranu od Osmalnija i uz poštovanje stečenih političkih prava.[17] Ovo je razdoblje svjedočilo porastu značaja domaćih velikaških obitelji kao što su bili Frankopani i Šubići pri čemu su brojni banovi izabrani iz ove dvije obitelji.[18] Suvremeni grb Slavonije, kakav je sastavni dio grba Hrvatske[19] potječe iz ovoga razdoblja i Slavoniji ga je dodijelio Vladislav II. 8. prosinca 1496. godine.[20]

Osmanska osvajanja

[uredi | uredi kod]
Luka Ibrišimović je poveo ustanak protiv Osmanlija u Požegi.[21]

Po okončanju Mohačke bitke Osmanlije su proširile svoje posjede u Slavoniji zauzimanjem Đakova 1536. i Požege 1537. godine pri čemu su porazili habsburšku vojsku koju je vodio Ivan Katzianer i koji je 1537. godine htio ponovno zauzeti Slavoniju u Gorjanima. Do 1540. i Osijek se našao pod potpunom osmanskom kontrolom te je regularna osmanska uprava uspostavljena osnivanjem Požeškog, Pakračkog i Sremskog sanžaka. Iste se godine Osmanlijama predala i Novska, a 1541. osvojene su i Našice, 1542. Orahovica i Slatina, 1543. Voćin, Sirač a tek nakon 40 dana opsade i Valpovo. 1544. Osmanlije su osvojile Pakrac. Slabljenje neprijateljstava dovelo je do petogodišnjeg primirja 1547. godine pri čemu je granica privremeno stabilizirana, a Virovitica postala najznačajnija odbranbena utvrda protiv Osmanlija, a Požega centar osmanlijske Slavonije. Daljnje širenje ka zapadu predstavljalo je značajan izazov za Zagreb i ostatke Hrvatske i Ugarske što je potaklo Habsburgovce na dodatne napore u učvršćivanju odbrane. Godinu dana po okončanju primirja postignutog 1547. godine Ivan Lenković je osmislio sustav utvrda i stacioniranih trupa na graničnom području što je predstavljalo ranu fazu nastanka Hrvatske Vojne krajine. Osmanska osvajanja Slavonije okončana su kada je 1552. godine osvojena i Virovitica.[22] Osmansko napredovanje prema Hrvatskoj nastavljeno je 1593. godine bitkom kod Siska koja je dovela do prvog značajnog osmanskog poraza i dugotrajnije stabilizacije granice. U vrijeme Velikog turskog rata (1683–1698) Slavonija je oslobođena u razdoblju od 1684. i 1691. godine kada su Osmanlije napustili regiju. Ostankom Osmanlija u Bosni utvrđena je i današnja granica između Slavonije i Bosne na rijeci Savi.[23]

Crkva svih svetih u Đakovu (originalno osmanska džamija).

Osmansko-hrvatski ratovi doveli su do velikih demografskih promjena u Slavoniji pri čemu su iz Slavonije otišli preci današnjih Gradišćanskih Hrvata.[24] Muslimansko je stanovništvo na kraju turske vladavine činilo gotovo polovicu slavonskog stanovništva od kojih su velika većina bili lokalno slavensko stanovništvo ili useljenici iz Bosne ili Srbije, a tek iznimno i rijetko Turci ili Arapi.[25]

U drugoj polovici XVI. stoljeća došlo je do asimilacije u Vlaško stanovništvo zbog privlačnosti privilegija koje je stekla ta zajednica.[26] Kako bi se nadomjestilo velike demografske gubitke Habsburzi su započeli kolonizaciju Slavonije pri čemu su u regiju pozvali i pravoslavno stanovništvo iz Bosne i Srbije koje je pružilo vojnu službu na području Vojne krajine. Doseljavanje Srba u Slavoniju doseglo je vrhunac u razdoblju Velike seobe Srba 1690. i 1737–39. godine.[27] Najveći broj Srba naselio se na području istočne Slavonije pri čemu su Sremski Karlovci postali sjedište Srpske pravoslavne mitropolije, a uskoro i kulturno i političko središte Srba do oslobođenja Srbije.[28] Dio doseljenika došao je i sa neudaljenih područja južno od Save iz Tuzle i sa Usore time nastavivši proces koji je započeo poslije 1521. godine. Početkom XVII. stoljeća vjerojatno je došlo do još jednog useljavanja oko 10,000 obitelji sa područja Kliškog sandžaka ili manje vjerojatno iz Bosanskog sandžaka.[29]

Habsburška monarhija i Austro-Ugarska

[uredi | uredi kod]
Palača Pejačevića u Našicama.

Područja oslobođena kroz potpisivanje Karlovačkog mira ušlo je kao dio Hrvatske u Ugarskoj pod Habsburšku vlast pri čemu je uz Unu, Savu i Dunav uspostavljena Slavonska vojna krajina. Osijek je od Požege preuzeo ulogu upravnog i vojnog središta nove Kraljevine Slavonije.[23] 1830-e i 1840-e svjedočile su porastu romantičarskog nacionalizma u obliku Ilirskog pokreta koji je zagovarao južnoslavensko ujedinjenje. Pokret se usmjerio na stvaranje zajedničkog standardnog jezika kao kontrateže mađarskom jeziku i promociji hrvatske književnosti i kulture.[30] Kada su predstavnici Hrvatske za vrijeme Mađarske revolucije 1848. stali na reakcionarnu austrijsku stranu ban Josip Jelačić je u značajnoj mjeri pomogao u pobjedi nad revolucijom što je dovelo i do jačanja germanizacije.[31] Do 1860-ih promašaj te politike postao je vidljiv kada je 1867. godine došlo i do Austro-ugarske nagodbe i stvaranja personalne unije između Austrijskog Carstva i Kraljevine Ugarske. Nagodba je (izuzev Dalmacije) status Hrvatske i Slavonije ostavila Ugarskoj za rješavanje u okviru Zemalja Krune Svetog Stjepana što je riješeno postizanjem Hrvatsko-ugarske nagodbe kada je nestala Kraljevina Slavonija kroz stvaranje Kraljevine Hrvatske i Slavonije.[32] Nakon što je Austro-Ugarska poslije Berlinskog sporazuma iz 1878. godine okupirala Bosnu i Hercegovinu ukinuta je i Vojna krajina koja je 1881. godine ušla u sastav Hrvatske i Slavonije.[33][34]

Jugoslavija

[uredi | uredi kod]

Nakon raspada Austro-Ugarske, Slavonija postaje dio Kraljevine Jugoslavije, gdje je od 1929. dio Savske banovine. Za vrijeme 2. svjetskog rata spada u njemačku okupacijsku zonu Nezavisne Države Hrvatske, a nakon rata postaje dio Socijalističke Republike Hrvatske, unutar SFRJ.

Nakon što je Hrvatska proglasila nezavisnost 1991., Srpsko stanovništvo osnovalo je vlastitu državu od dijelova istočne i zapadne Slavonije. Istočni dio je nazvan Srpska autonomna oblast Slavonija, Baranja i zapadni Srem, a sadržavala je područja istočno od Osijeka, Vinkovaca i sjeveroistočno od Županje (cijela Baranja, gradovi Vukovar i Ilok). Zapadni dio sadržavao je područje oko sela Okučani i veći dio planine Psunj. U svibnju 1995. Zapadna regija je vraćena Hrvatskoj nakon vojne operacije Bljesak. Istočna regija je predana mirovnoj misiji Ujedinjenih Naroda (UNTAES) 1996., a 1998. vraćena je Hrvatskoj.

Gospodarstvo

[uredi | uredi kod]
Jutro u Slavoniji

Na poljoprivrednim površinama uzgajaju se većinom žitarice (pšenica i kukuruz), industrijsko bilje (šećerna repa, uljarice, krmno bilje i duhan), te u nešto manjoj mjeri voće (jabuke, kruške, šljive). U istočnom dijelu razvijeno je i vinogradarstvo. U stočarskoj proizvodnji prevladava govedarstvo i svinjogojstvo. Razvijeno je i ribnjačarstvo.

Slavonske šume pružaju važan izvor drvne građe (posebno visokokvalitetni hrast lužnjak). Iskorištavanje šuma, koje je započelo još sredinom 19. stoljeća, i danas je vrlo aktivno, ali zbog nerazvijenosti procesa obrade, ne predstavlja posebno profitabilnu gospodarsku granu.

Turizam

[uredi | uredi kod]
Drvo na polju
Drvo na polju u magli

Zahvaljujući brojnim riječicama i potocima, očuvanim šumama, sačuvan je tradicionalni lovni i ribolovni turizam, te seoski turizam. Slavonija i Baranja su idealne destinacije za turiste koji žele provesti odmor u miru i tišini, daleko od gradskih gužvi. Slavoniju okružuju tri rijeke: Sava, Drava i Dunav tvoreći prostor iznimne ljepote s bogatim šumama, pašnjacima i brežuljcima. U Slavoniji su brojni dvorci i ljetnikovci koji su nekad pripadali bogatim obiteljima, te daju posebnu draž ovom dijelu Hrvatske. Najveći grad u Slavoniji je Osijek, smješten na rijeci Dravi, predstavlja zanimljivu turističku destinaciju s brojnim parkovima, kulturnim spomenicima i brojnim zabavnim sadržajima.

Baranja je prirodno najbolje izdvojena cjelina. Prostire se između Drave, Dunava i granice sa Mađarskom. Na mjestu gdje se spajaju rijeke Dunav i Drava, priroda je napravila osobit fenomen Park prirode Kopački rit. Kopački rit bogat je životinjskim i biljnim svijetom. 1967. god. proglašen je parkom prirode, a uže područje zoološkim rezervatom. Veća mjesta na području Slavonije i Baranje su: Osijek, Vukovar, Vinkovci, Slavonski brod, Požega, Daruvar, Nova Gradiška, Kutjevo, Županja, Đakovo, Našice, Virovitica. Većina smještaja su pansioni sa apartmanima i sobama ili hoteli. Glavna turistička ponuda Slavonije i Baranje bazirana je na lovnom turizmu, ribolovu, te seoskom turizmu tj. agroturizmu.

Stanovništvo

[uredi | uredi kod]

Većina stanovništva su Hrvati, dok su Srbi najveća nacionalna manjina. Podaci su iz popisa stanovništva 2001.

Etnički sastav po županijama

[uredi | uredi kod]

Najveći gradovi

[uredi | uredi kod]
  1. Osijek 114.616
  2. Slavonski Brod 64.612
  3. Vinkovci 35.912
  4. Vukovar 31.670
  5. Đakovo 30.092
  6. Požega 28.201
  7. Virovitica 22.618
  8. Našice 17.320
  9. Županja 16.383
  10. Nova Gradiška 15.833

Poznati Slavonci

[uredi | uredi kod]

Povezano

[uredi | uredi kod]

Bilješke

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Slavonija, Vukova ćirilica: Славонија, mađ. Szlavónia, nem. Slawonien, lat. Sclavonia / Interamnia.

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Alemko Gluhak (March 2003). „Ime Slavonije” [Name of Slavonia] (hr). Migracijske I Etničke Teme (Institute for Migration and Ethnic Studies, Zagreb) 19 (1): 111–117. ISSN 1333-2546. Pristupljeno 11 March 2012. 
  2. ↑ Tihomila Težak-Gregl (April 2008). „Study of the Neolithic and Eneolithic as reflected in articles published over the 50 years of the journal Opuscula archaeologica”. Opvscvla Archaeologica Radovi Arheološkog Zavoda (Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet) 30 (1): 93–122. ISSN 0473-0992. Pristupljeno 15 October 2011. 
  3. ↑ Kornelija Minichreiter; Ines Krajcar Bronić (April 2007). „Novi radiokarbonski datumi rane starčevačke kulture u Hrvatskoj”. Prilozi Instituta Za Arheologiju U Zagrebu (Institute of Archaeology, Zagreb) 23 (1). ISSN 1330-0644. Pristupljeno 6 June 2012. 
  4. ↑ Jacqueline Balen (December 2005). „The Kostolac horizon at Vučedol”. Opvscvla Archaeologica Radovi Arheološkog Zavoda (Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet) 29 (1): 25–40. ISSN 0473-0992. Pristupljeno 15 October 2011. 
  5. ↑ Tihomila Težak-Gregl (December 2003). „Prilog poznavanju neolitičkih obrednih predmeta u neolitiku sjeverne Hrvatske” [A Contribution to Understanding Neolithic Ritual Objects in the Northern Croatia Neolithic] (hr). Opvscvla Archaeologica Radovi Arheološkog Zavoda (Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet) 27 (1): 43–48. ISSN 0473-0992. Pristupljeno 15 October 2011. 
  6. ↑ „Badenska kultura” [Baden culture] (hr). Ministarstvo kulture (Hrvatska). Pristupljeno 6 June 2012. 
  7. ↑ „Vučedolska kultura” [Vučedol culture] (hr). Ministry of Culture (Croatia). Pristupljeno 6 June 2012. 
  8. ↑ Hrvoje Potrebica; Marko Dizdar (July 2002). „Prilog poznavanju naseljenosti Vinkovaca i okolice u starijem željeznom dobu” (hr). Prilozi Instituta Za Arheologiju U Zagrebu (Institut za arheologiju) 19 (1): 79–100. ISSN 1330-0644. Pristupljeno 15 October 2011. 
  9. ↑ John Wilkes (1995). The Illyrians. Oxford, UK: Wiley-Blackwell. str. 57. ISBN 978-0-631-19807-9. Pristupljeno 11 March 2012. 
  10. ↑ András Mócsy (1974). Pannonia and Upper Moesia. Routledge. str. 32–39. ISBN 978-0-7100-7714-1. Pristupljeno 11 March 2012. 
  11. ↑ Danijel Dzino (2010). Becoming Slav, Becoming Croat: Identity Transformations in Post-Roman and Early Medieval Dalmatia. Brill Publishers. ISBN 978-90-04-18646-0. Pristupljeno 11 March 2012. 
  12. ↑ Alimov, D. E. (2016) (ru). Этногенез хорватов: формирование хорватской этнополитической общности в VII–IX вв.. Sankt Petersburg: Нестор-История. str. 303–305. ISBN 978-5-4469-0970-4. Arhivirano iz originala na datum 12 December 2019. Pristupljeno 12 December 2019. 
  13. ↑ Vladimir Posavec (ožujak 1998). „Povijesni zemljovidi i granice Hrvatske u Tomislavovo doba”. Radovi Zavoda Za Hrvatsku Povijest 30 (1): 281–290. ISSN 0353-295X. 
  14. ↑ Lujo Margetić (siječanj 1997). „Regnum Croatiae et Dalmatiae u doba Stjepana II”. Radovi Zavoda Za Hrvatsku Povijest 29 (1). ISSN 0353-295X. 
  15. ↑ Ladislav Heka (2008). „Hrvatsko-ugarski odnosi od sredinjega vijeka do nagodbe iz 1868. s posebnim osvrtom na pitanja Slavonije”. Scrinia Slavonica (Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje) 8 (1): 152–173. ISSN 1332-4853. 
  16. ↑ „Slavonija”. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski institut Miroslav Krleža. 2021. Pristupljeno 5. travnja 2021. 
  17. ↑ „Povijest saborovanja”. Sabor. Arhivirano iz originala na datum 28 April 2012. Pristupljeno 18 October 2010. 
  18. ↑ Márta Font (July 2005). „Ugarsko Kraljevstvo i Hrvatska u srednjem vijeku”. Povijesni Prilozi (Hrvatski povjesni institut) 28 (28): 7–22. ISSN 0351-9767. 
  19. ↑ „Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske” (hr). Narodne Novine. 21. prosinac 1990. Pristupljeno 19 November 2011. 
  20. ↑ Davor Brunčić (2003). „The symbols of Osijek-Baranja County”. Osječko-baranjska županija. str. 44. Pristupljeno 2 April 2012. 
  21. ↑ Franjo Emanuel Hoško (2005). „Ibrišimović, Luka” (hr). Hrvatski Biografski Leksikon. Leksikografski institut Miroslav Krleža. Pristupljeno 2 April 2012. 
  22. ↑ Dino Mujadžević (lipanj 2009). „Osmanska osvajanja u Slavoniji 1552. u svjetlu osmanskih arhivskih izvora” (hr). Povijesni Prilozi (Croatian History Institute) 36 (36): 89–107. ISSN 0351-9767. 
  23. ↑ 23,0 23,1 Anita Blagojević (prosinac 2008). „Zemljopisno, povijesno, upravno i pravno određenje istočne Hrvatske – korijeni suvremenog regionalizma” (hr). Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (Sveučilište u Rijeci) 29 (2): 1149–1180. ISSN 1846-8314. 
  24. ↑ „Povijest Gradišćanskih Hrvatov” (hr). Croatian Cultural Association in Burgenland. Arhivirano iz originala na datum 14 November 2012. Pristupljeno 17 October 2011. 
  25. ↑ Nihad Kulenović, 2016, Cross border cooperation between Baranja and Tuzla Region, http://baza.gskos.hr/Graniceidentiteti.pdf #page=234
  26. ↑ Karl Kaser, 1997, Slobodan seljak i vojnik: Rana krajiška društva, 1545-1754, https://books.google.hr/books/about/Slobodan_seljak_i_vojnik_Rana_kraji%C5%A1ka.html?id=eqR0PgAACAAJ&redir_esc=y #page= 93
  27. ↑ John R. Lampe; Marvin R. Jackson (1982). Balkan economic history, 1550–1950: from imperial borderlands to developing nations. Indiana University Press. str. 62. ISBN 978-0-253-30368-4. Pristupljeno 17 October 2011. 
  28. ↑ Ivo Banac (2015). The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics. Cornell University Press. str. 38. ISBN 978-1-5017-0194-8. 
  29. ↑ Nenad Moačanin, 2003, Požega i Požeština u sklopu Osmanlijskoga carstva : (1537.-1691.) http://baza.gskos.hr/cgi-bin/unilib.cgi?form=D1430506006 #page=35,40,80
  30. ↑ Nikša Stančić (February 2009). „Hrvatski narodni preporod – ciljevi i ostvarenja” [Croatian National Revival – goals and achievements] (hr). Cris: časopis Povijesnog društva Križevci 10 (1): 6–17. ISSN 1332-2567. Pristupljeno 7 October 2011. 
  31. ↑ Ante Čuvalo (December 2008). „Josip Jelačić – Ban of Croatia”. Review of Croatian History (Croatian Institute of History) 4 (1): 13–27. ISSN 1845-4380. Pristupljeno 17 October 2011. 
  32. ↑ „Constitution of Union between Croatia-Slavonia and Hungary”. H-net.org. Pristupljeno 16 May 2010. 
  33. ↑ Ladislav Heka (December 2007). „Hrvatsko-ugarska nagodba u zrcalu tiska”. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (Sveučilište u Rijeci) 28 (2): 931–971. ISSN 1330-349X. Pristupljeno 10 April 2012. 
  34. ↑ Branko Dubravica (January 2002). „Političko-teritorijalna podjela i opseg civilne Hrvatske u godinama sjedinjenja s vojnom Hrvatskom 1871.-1886.”. Politička Misao (Sveučilište u Zagrebu) 38 (3): 159–172. ISSN 0032-3241. Pristupljeno 10 April 2012. 

Bibliografija

[uredi | uredi kod]
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Slavonija&oldid=42227021