Prijeđi na sadržaj

Dalida

Izvor: Wikipedija
Za biografski TV-film, vidite članak Dalida (film).
Dalida
Lični podaci
Ime po rođenjuIolanda Cristina Gigliotti
Datum rođenja17. siječnja 1933.
Mjesto rođenjaKairo, Egipat
Datum smrti3. svibnja 1987.
PrebivalištePariz, Francuska
Zanimanjepjevačica, glumica
Muzički rad
Period aktivnosti1956. - 1987.
Žanršansona, klasična glazba, pop, disco, World Music
Instrumentvokal
Ostalo
Službene stranicewww.dalida.com

Dalida (Kairo, 17. siječnja 1933. - Pariz, 3. svibnja 1987.), francusko-talijanska pjevačica i glumica egipatskih i talijanskih korijena.

Rođena je kao Iolanda Cristina Gigliotti. Međunarodni uspjeh postigla je tijekom 1960-ih hitovima poput Bambino i Ciao, ciao Bambina. Prema slobodnim procjenama velika je Dalida prodala između 40 i 60 milijuna ploča u cijelome svijetu, za koje je dobila brojna priznanja, medalje, nagrade i brojne zlatne ploče. Njen je život bio obilježen glamuroznim nastupima na sceni i velikim tragedijama u privatnom životu, koji su se smjenjivali kao u filmu.

Karijera

[uredi | uredi kod]

Godine 1954. Dalida se po prvi put pojavljuje u javnosti, kad postaje Miss Egipta, predstavljajući svoju domovinu na svjetskom natjecanju, a u prvo vrijeme nastupa i u filmovima ("Joseph et ses frères", "The Mask of Toutankhamon" i "A Drink and a Cigarette"). 25. prosinca 1954. Dalida odlazi u Pariz, kako bi postala glumica. U glavnom gradu svih glavnih gradova Dalida u prvo vrijeme ostvaruje uloge u dva filma, ali bez nekog značajnijeg uspjeha.

Dalidina karijera kao pjevačica počinje dvije godine kasnije, kad 1956. nastupa na natjecanju mladih pjevača šansone u glasovitom pariškom Music Hallu "Olympia". Tu je otkrivaju istovremeno tri ključne osobe tadašnje francuske glazbene scene: šef kuće Bruno Coquatrix, glazbeni producent Eddie Barclay i direktor programa Radija "Europe 1", Lucien Morisse. Coquatrix će za Dalidu reći, da njen glas pun boje i volumena ima sve što muskarci obožavaju: nježnost, senzualnost i erotiku.

Već prva ploča "Bambino" 1956. postaje superhit i prelijepoj Talijanki donosi prvu Zlatnu ploču. Od tada se njeno ime redovito pojavljuje u međunarodnim događanjima, uključujući i Jugoslaviju. 1958. Dalida postaje "Pjevačica godine", te zajedno sa Yvesom Montandom dobija odličje "Music Hall Bravo".

Narednu je Zlatnu ploču Dalida dobila 1959. za hit sa |Festivala Sanremo "Ciao Ciao Bambina", a sljedeće 1960. dobija čak pet Zlatnih ploča za pjesme "Romantica", "Je t’aime follement", "Les enfants des Pireé", "Itsi-Bitsi-Teeni" i "Milord", sve same radio-uspješnice ranih 1960-ih.

18. travnja 1961. Dalida stupa u brak s Lucienom Morisseaufom, čovjekom koji ju je otkrio. Brak sa stidljivim i povučenim Morisseaufom trajao je tek nekoliko mjeseci: 28-godišnja Dalida već se ubrzo potom zaljubila u četiri godine mlađeg i temeperamentnijeg poljskog slikara Jeana Sobieskog, s kojim uskoro seli i pod isti krov.

1961. godina za Dalidu je također bila uspješna. Zlatnu ploču ovaj je put dobila za šansone "Last Waltz", "Papa achète moi un jukebox" i "Garde moi la dernière". U prosincu iste godine Dalida se na Montmartreu u Parizu useljava u pravi dvorac iz snova. Nakon prekida veze sa poljskim slikarom za mladu pjevačicu počinje vrijeme tuge.

1964. Dalida za Radio "Europe 1" prati "Tour de France" na svoj način: svake večeri, nakon utrke, znala bi nastupiti u nekom drugom gradu, pred drugom publikom. Na taj je način obišla cijelu Francusku, otpjevavši čak 3000 pjesama. U rujnu iste godine Dalida dobija svoju prvu Platinastu ploču za prvih deset milijuna prodatih ploča. 1967. joj u domovini njenih predaka, Italiji, odaju počast nagradom Oscar na Canzonissimi za najpopularniju pjevačicu. Na Bliskom Istoku i Jugoslaviji Dalida je prava zvijezda: njene se pjesme redovito čuju u programima domaćih radio-stanica, njena je moda i frizura uzor ženama naših gradova, a njeno ime pojam za ljepotu i uspjeh. Stoga ne čudi žto su se ne rijetko po našim malim provincijama roditelji između 1960. i 1980. odlučivali svojim kćerkama davati upravo Dalidino ime.

Blistave uspjehe na sceni pratile su često velike osobne tragedije. Tragično je završilo i Dalidino učešće na |Festivalu Sanremo 1967., kad je nastupila u alternaciji sa svojim ljubavnikom i prijateljom, talijanskim kantautorom Luigijem Tencom. 25. siječnja1967. šansonu "Ciao amore, ciao" otpjevao je najprije Tenco, a potom i Dalida. I dok je njemu sasvim otkazao glas, ona je ispraćena kao prava diva velikim ovacijama.

Kad je festivalski žiri oko 1 sat iza ponoći odlučio da ni Tenco, ni Dalida ne mogu nastupiti na finalnoj večeri, mladi se talijanski kantautor odlučio ubiti. U hotelu "Savoy" sročio je oproštajno pismo, u kojem kritizira komercijalni odnos žirija na festival, ispalivši potom metak u sljepoočnicu. Upravo je Dalida bila ta, koja je prva pronašla svog mrtvog ljubavnika, što ju je veoma pogodilo. Nakon ove tragedije Dalida je i sama razmišljala o samoubistvu, jer u životu nije vidjela smisla. Konačno, ona i Tenco trebali su se par mjeseci kasnije, u travnja 1967. i vjenčati.

Dalidu su mučile velike depresije, za koje publika nije znala, što ju je nagnalo da sastavi oporuku i majci ostavi sav svoj novac. U hotelu, u kojem je provela vrijeme svoje ljubavi sa Tencom, Dalida je odsjela i ovaj put, s ciljem da se otruje tabletama i tako zauvijek krene za svojim prerano preminulim dragim. Nakon pet dana probudila se iz kome, ni sama ne vjerujući da je živa.

Svoju tadašnju krizu Dalida je prevazišla zahvaljujući psihoanalizi. "Ko sebe ne razumije, ne razumije ni ostali svijet", rekla je Dalida.

Slava

[uredi | uredi kod]

Godine 1968. Dalida je za svoje zasluge oko francuske šansone dobila medalju predsjednika Charlesa de Gaullea. Elitna Maison des Intellectuels imenovala ju je titulom "Commandeur des Arts, Sciences et Lettres", dodjelivši joj istovremeno i počasni križ od Vermeila. Za pjesme "Les temps des fleurs", "Gigi" i "J’attendrai" dobila je nove Zlatne ploče.

Nakon 15-godišnje suradnje sa nakladom zvuka "Barclay" Dalida 1970. sama preuzima produkciju svojih ploča. Njen stariji brat Orlando Gigliotti od tog je trenutka njen producent i menadžer. U septembru iste godine njen bivši muž Lucien izvršava samoubistvo, u svojoj 41. godini.

Nakon pauze od četiri godine Dalida se u novembru 1971. ponovno pojavljuje u glasovitoj pariškoj "Olympiji", sa sasvim novim repertoarom. Kako niko iz glazbene branše nije vjerovao u njen povratak, salu je morala platiti i organizirati sama. Pa ipak, nastup u blještavoj bijeloj toaleti bio je pravi uspjeh: Dalida se ponovo smiješila sa naslovnica magazina i novina.

1972. Dalida upoznaje slikara i pjevača Richarda Chanfraya, koji postaje njen novi pratilac. Chanfray je u pariškom društvu bio poznat kao grof od Saint-Germana. S njim je, nakon dugo vremena osobnih kriza i tragedija, velika Dalida ponovo bila sretna. Baš kao u kakvoj bajci, Dalida i Chanfray živjeli su na njegovom imanju na Korzici. 1974. Dalida snima svoj novi hit "Gigi l’amoroso" ("Gigi, ljubavnik") i "Il venait d’avoir 18 ans" ("Bilo mu je tek 18 godina"), velike hitove, koji su se i kod nas prodali u zavidnoj nakladi. Iste godine Dalida se penje na sam vrh top-ljestvice i po drugi put osvaja prestižnu nagradu "World Oscar for the Hit-Record of the Year". "Gigi l’amoroso" nagrađen u Francuskoj 1975. novom Platinastom pločom.

No, privatne tragedije i bliski susreti sa smrću ne nestaju sasvim iz Dalidinog života. 18. lipnja 1976. Richard, Dalida i njen brat Orlando u Dalidinoj kući na pariškom Montmartreu iznenađuju provalnika, kojeg je Richard ubio u samoobrani. Za vrijeme Richardova boravka u istražnom zatvoru, Dalida mu je znala iskazati ljubav riječima: "Ništa nam se neće desiti, sve dok smo zajedno. Tako te volim!". Istraga je trajala dvije godine i za ovo je vrijeme nestalo strastvene ljubavi između temperamentne Talijanke i njenog korzikanskog ljubavnika. Pa ipak, Dalida je rastanak od Richarda krila od javnosti sve do trenutka, kad su bili poznati rezultati policijske istrage.

Pet godina kasnije, u julu 1983. mještani jednog gradića na jugu Francuske pronalaze leš Richarda Chanfraya na ulici. Kako policija navodi, citirajući testament i prijatelje, Richard nije mogao živjeti bez Dalide i morao je stoga izabrati ovaj put.

1977. Dalida po prvi put nastupa u glasovitom "Carnegie Hallu" u New Yorku. Iste godine u Parizu, na pozornici hrama glazbe "Olympia", Dalida proslavlja 20 godina svoje burne, ali uglavnom uspješne karijere. 1978. nastupa u filmu "Disco Superstar", a s pjesmom "Monday, Tuesday" 1979. godine i Dalida se, baš kao i Donna Summer ili primjerice Tereza Kesovija, okušava u vodama najnovijeg svjetskog glazbenog trenda, disco-a.

1980. Dalida gostuje kao zvijezda revije u pariškoj Palais des Sports i pojavljuje se u filmu "Ubice se ne predstavljaju". Povodom 25 obljetnice karijere Dalida iste godine dobija i veoma rijetku Dijamantnu ploču. S 48 godina velika francuska diva uzima sate plesa, no sve to nije bilo dovoljno, da pred svoj 50. rođendan odjednom ne osjeti ogromni umor, kojeg su ostavile godine pod svjetlima pozornice.

Za vrijeme zadnjih godina Dalidinog života njeno se ime više nije tako često pojavljivalo u internacionalnim hit-paradama, a na Dalidu se pomalo zaboravilo i kod nas. Biografi bilježe, da ju je Richardovo samoubistvo veoma zabrinulo i učinilo ozbiljnijom. 1986. Dalida ponovo doživljava velike ovacije, kao za vrijeme starih dana slave, ovaj put u svom rodnom Kairu, gdje se održava premijera filma "Le 6eme jour" ("Šesti dan") od Youssefa Chahinea, u kom Dalida igra glavnu ulogu i pjeva naslovnu kompoziciju.

Smrt

[uredi | uredi kod]

U nedjelju 3. svibnja 1987., negdje oko 18 sati, Dalidu pronalaze mrtvu u njenoj kući u Parizu. Policija je priopćila, da je velika diva francuske šansone umrla od prekomjerne doze tableta za spavanje. U oproštajnom pismu 53-godišnje Dalide stajala je samo rečenica: "Život mi je postao nepodnošljiv – oprostite mi."

S Dalidom je zauvijek otišla i epoha gramofonskih ploča. Bivši francuski ministar kulture Jack Lang opisao je Dalidino djelo kao "himnu života", no njene pjesme i danas žive.

Međunarodni uspjesi, diskografija i fimografija

[uredi | uredi kod]

Dalidini međunarodni uspjesi 1956.-1987.

[uredi | uredi kod]
  • (Manuel Benitez) El Cordobes (1966.)
  • À ma manière (1980.)
  • À qui ? (1967.)
  • Aghani Aghani (1982.)
  • Am tag als der Regen Kam (1959./1982.)
  • Americana (1981.)
  • Amore Scusami (1964.)
  • Amoureuse de la vie (1977.)
  • Anima Mia (1974.)
  • Aranjuez la tua voce (1967.)
  • Avant de te connaître (1970.)
  • Avec le temps (1971.)
  • Bambino (1956.)
  • Bang Bang (1966.)
  • Besame Mucho (Embrasse-moi) (1976.)
  • Buenas Noches mi Amor (1957.)
  • C'est mieux comme ça (Le Parrain 2) (1975.)
  • C'était mon ami (1984.)
  • Captain Sky (1977.)
  • Chanteur des années 80 (1980.)
  • Chaque instant de chaque jour (1964.)
  • Ciao Amore, Ciao (1967.)
  • Ciao, Ciao Bambina (1959.)
  • Come Prima (Tu me donnes) (1958.)
  • Comme disait Mistinguett (1979.)
  • Concerto pour une voix (1970.)
  • Confidences sur la fréquence (1982.)
  • Ça me fait rêver (1978.) - sa Brunom Guillainom
  • Dan Dan Dan (1968.)
  • Dans le bleu du ciel bleu (1958.)
  • Danza (1982.)
  • Darla Dirladada (1970.)
  • Et de l'amour... de l'amour (1975.) - sa Richardom Chanfreyom kao " St-Germain "
  • Eux (1963.)
  • Femme (1983.)
  • Femme est la nuit (1977.)
  • Fini, la comédie (1981.)
  • Gamil El Soura (1983.)
  • Garde-moi la dernière danse (1961.)
  • Génération 78 (1978.) - sa Brunom Guillainom
  • Gigi l'Amoroso (1974.)
  • Gigi in Paradisco (1980.)
  • Gondolier (1958.)
  • Guitare et tambourin (1958.)
  • Hava Naguila (1958.)
  • Helwa Ya Baladi (1979.)
  • Hene Ma Tov (1965.)
  • Histoire d'un amour (1957.)
  • Il faut danser reggae (1979.)
  • Il pleut sur Bruxelles (1981.)
  • Il Silenzio (Bonsoir mon amour) (1965.)
  • Il venait d'avoir 18 ans / 18 Anni / He must have been eighteen (1973.)
  • Ils ont changé ma chanson (1970.)
  • Itsi bitsi petit bikini (1960.)
  • J'ai rêvé (1959.)
  • J'attendrai / Tornerai (1975.)
  • Je l'attends (1962.)
  • Je m'endors dans tes bras (1968.)
  • Je pars (1958.)
  • Je reviens te chercher (1967.)
  • Je suis malade (1973.)
  • Je suis toutes les femmes (1980.)
  • Jouez Bouzouki (1982.)
  • Kalimba de Luna (1984.)
  • L'amour et moi (1981.)
  • L'An 2005 (1969.)
  • L'Arlequin de Tolède / Arlecchino (1960.)
  • L'Innamorata (1984.)
  • L'ultimo valzer (1967.)
  • La chanson du Mundial '82 (1982.)
  • La colpa e tua (1971.)
  • La Danse de Zorba / La Danza di Zorba (1965./1986.)
  • La leçon de Twist (1962.)
  • La Mamma (1975., inédit 1996.)
  • La Sainte Totoche (1965.)
  • La vie en rose (1965./1976.)
  • Lady d'Arbanville (1970.)
  • Le Flamenco (1965.)
  • Le jour du retour (1963.)
  • Le jour le plus long (1962.)
  • Le jour où la pluie viendra (1958./1982.)
  • Le Lambeth Walk / The Lambeth Walk (1978.)
  • Le petit bonheur (1976.)
  • Le petit Gonzalès (1962.)
  • Le promesse d'amore (1969.)
  • Le restaurant italien (1983.)
  • Le sixième jour (1986.)
  • Le temps d'aimer (1985.)
  • Le temps des fleurs (1968.)
  • Le Vénitien de Levallois (1985.)
  • Les anges noirs (1968.)
  • Les choses de l'amour (1971.)
  • Les enfants du Pirée (1960.)
  • Les Gitans (1958.)
  • Les hommes de ma vie (1986.)
  • Les grilles de ma maison (1967.)
  • Les p'tits mots (1983.)
  • Love in Portofino (1959.)
  • Lucas (1983.)
  • Ma vie je la chante (1974.)
  • Mama (1967.)
  • Maman, la plus belle du monde (1957.)
  • Marjolaine (1981.)
  • Mein Lieber Herr (1975.)
  • Milord (1960.)
  • Monday, Tuesday... Laissez-moi danser / Let me dance tonight (1979.)
  • Mourir sur scène (1983.)
  • Ne lui dis pas (1975.)
  • Nuits d'Espagne (1961.)
  • Nostlagie (1981.)
  • Oh! Lady Mary (1969.)
  • Ô Sole Mio (1960.)
  • Parce que je ne t'aime plus (1986.)
  • Parle plus bas (Le Parrain) (1972.)
  • Parlez-moi de lui (1966.)
  • Paroles... Paroles... (1973.) - sa Alainom Delonom
  • Petit homme (1966.)
  • Pour ne pas vivre seul (1972.)
  • Pour te dire je t'aime (1984.)
  • Problemorama (L'argent... l'argent...) (1979.)
  • Quand je n'aime plus je m'en vais (1981.)
  • Quand on n'a que l'amour (1957./1979.)
  • Quand s'arrêtent les violons (1977.)
  • Que sont devenues les fleurs? (1962.)
  • Remember... c'était loin (1977.) - sa Richardom Chanfreyom kao " St-Germain "
  • Reviens-moi (1985.)
  • Rio do Brasil (1980.)
  • Romantica (1960.)
  • Salma Ya Salama (1977.)
  • Si j'avais des millions (1968.)
  • Soleil / Mediterraneo (1984.)
  • T'aimer follement (1960.)
  • Ta femme (1974.)
  • Ti Amo (Je t'aime) (1977.)
  • Tony (1982.)
  • Tu croiras (1963.)
  • Tu n'as pas très bon caractère (1957.)
  • Un po d'amore (1968.)
  • Une femme à quarante ans (1981.)
  • Vado Via (1973.)
  • Vedrai Vedrai (1979.)
  • Viva la pappa (1965.)
  • Voilà pourquoi je chante (1978.)

Kompletna diskografija (bez singlica i kompilacija)

[uredi | uredi kod]

Filmografija

[uredi | uredi kod]
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Dalida&oldid=40977253