Moamer Gadafi
Muammar al-Gaddafi
| |
| |
| Na dužnosti 1. septembar 1969 – 20. 10. 2011 | |
| Predsjednik | Mohamed Abu Al-Quasim al-Zwai |
|---|---|
| Predsjednik vlade | Baghdadi Mahmudi |
| Prethodnik | Idris* |
| Na dužnosti 2. mart 1977 – 2. mart 1979 | |
| Predsjednik vlade | Abdul Ati al-Obeidi |
| Prethodnik | Position established |
| Nasljednik | Abdul Ati al-Obeidi |
| Na dužnosti 1. septembar 1969 – 2. mart 1979 | |
| Predsjednik vlade | Mahmud Sulayman al-Maghribi Abdessalam Jalloud Abdul Ati al-Obeidi Jadallah Azzuz at-Talhi |
| Prethodnik | Idris* |
| Nasljednik | položaj uspostavljen |
| Na dužnosti 16. januar 1970 – 16. jul 1972 | |
| Prethodnik | Mahmud Sulayman al-Maghribi |
| Nasljednik | Abdessalam Jalloud |
| Na dužnosti 2. februar 2009 – 31. januar 2010 | |
| Prethodnik | Jakaya Kikwete |
| Nasljednik | Bingu wa Mutharika |
| Rođen/a | 7. 6. 1942. Sirt, Italijanska Libija |
| Umro/la | 20. 10. 2011. (dob: 69) Sirte, Libya |
| Suprug/a | Fatiha al-Nuri (razvod) Safia Farkash (1970–) |
| Djeca | Muhammad al-Gaddafi Saif al-Islam Muammar al-Gaddafi (1972) Al-Saadi al-Gaddafi (1973) Moatessem-Billal al-Gaddafi (1977) Hannibal Muammar al-Gaddafi Saif Al Arab Khamis Ayesha al-Gaddafi (1976) Hanna |
| Religija | ismailitski šijitski islam |
| Potpis | 
|
| * kao kralj Libije | |
Moamer Abu Minijar el-Gadafi (eng. Muammar Abu Minyar al-Gaddafi, arap. معمر القذافي (rođ. 1942 - 20.10. 2011.) je bio libijski vođa od 1969 do 2011. godine, poznat i kao jedan od osnivača Afričke unije čiji je bio i kratkotrajni predsednik. Iako Gadafi od 1972. godine nije imao javnu dužnost ili titulu, koristio počasnu titulu "Vodiča Prvoseptembarske Velike Revolucije Socijalističke Narodne Libijske Arapske Džamahirije" ili "Bratski lider i vodič revolucije", dok su mu afričke plemenske vođe i kraljevi na okupljanju koje je on organizirao dali 2008 godine počasnu titulu afričkog kralja kraljeva [1].
Tokom 42 godine svoje vladavine Moamer Gadafi je uspio uz pomoć eksploatacije nafte uzdignuti zaostalu pustinjsku Libiju u državu s najbogatijim stanovništvom arapskog Bliskog istoka, odnosno Severne Afrike [2] koja je predstavlja svojevrsni Eldorado za tamošnje susjedne države tako da u njoj osim oko 6 miliona Libijaca živi više oko 2 miliona registriranih stranaca (od kojih 1,5 miliona Egipćana [3]).
Slično kao u Egiptu gdje su Naser i Mubarak izgradili Asuansku branu Gadafi je dovršio vlastiti i za svoju državu mnogo ekonomski važniji faraonski projekt nazvanu:Velika od čovjeka izgrađena rijeka kojom se voda otkrivena ispod Sahare cjevovodima šalje u sve krajeve Libije stvarajući tako potencijal da u budućnosti današnja pustinjska Libija postane zelena, plodna Libija.
Sredinom februara 2011. su, nedugo nakon masovnih protesta, te rušenja dotadašnje vlasti u susjednom Tunisu i Egiptu, slični protesti izbili i u Libiji, te prerasli u ustanak tokom koga je, prema izvještajima arapskih i zapadnih medija, za nekoliko dana Gadafijev režim izgubio kontrolu nad najvećim dijelom zemlje. Ubrzo nakon što je postalo očito da će pobune biti ugušena i u trenutku kada su libijske snage ulazile u Bengazi, glavni grad pobunjenika Francuska, Velika Britanija i SAD su počele njihovo bombardiranje. U borbama koje će trajati 7 meseci vojni savez NATOa i pobunjenika će "osloboditi" Libiju, a Moamer Gadafi će biti zarobljen i pogubljen po naređenju tih velesila [4]
Moamer Gadafi se rodio 1942. godine u beduinskom šatoru na području pustinjske oblasti Surtu tadašnjoj Libiji koja se nalazila pod italijanskom okupacijom. Njegov djed je bio ubijen od strane Talijana još 1911. tokom njihove invazije u Italijansko-turskom ratu [5], dok su mu rođaci poginuli od eksplozije zaostale italijanske mine kada je on ima 6 godina.[6]. Gadafijev otac je uzgajao stoku zbog čega je obitelj bila u večitoj potrazi za plodnom zemljom u ovoj pustinjskoj državi što je dovelo do čestih seljenja u skladu s beduinskom tradicijom. Tokom djetinjstva je pao pod utjecaj Naserove ideologije tako da 1956 s samo 14 godina učestvuje u demostracijama protiv Izraelsko-francusko-britanske invazije Sinaja i Sueskog kanala. Tri godine kasnije Gadafi postaje član konspirativne grupe, a 5.10. 1961. godine on je vođa svoje vlastite grupe s kojom održava lokalne demonstracije protiv sirijskog izlaska iz unije s Egiptom zbog čega će biti izbačen iz škole.
Proklamirani cilj ove nove konspirativne grupe postaje ukidanje libijske monarhije i vršenje revolucije Naserovog tipa u Libiji, ali traženje puta od revolucionarne ideje do nalaska načina kako je izvršiti proći će dvije godine. Početni projekt nastaje 1963. kada Gadafi s svojim suučesnicima sličnih godina rođenja stvara zavjeru da zajedno krenu u vojnu školu, a svoj osnovni oblik koji se više neće mjenjati dobiva 1964. godine stvaranjem organizacije slobodnih oficira i njenog centralnog komiteta kada svi zaverenici dobivaju svoje pojedinačne, autonomne zadatke, dok jedini Gadafi kao vođa zavere zna cijeli plan državnog udara.[7]. Sljedećih 5 godina zaverenici će napredovati na vojnim pozicijama u Libijskoj vojsci i početi zauzimati unapred dogovorene pozicije na strateškim mestima u državi.
Napredak Gadafijevih mladih oficira u drugoj polovici 1960-ih je išao uz korak s slabljenjem vlasti ostarjelog kralja Idrisa i njegove politike savezništva s Velikom Britanijom i SAD-om, a protiv volje naroda koji je pao pod potpuni utjecaj ideologije panarabizma. Masovne protudržavne, protujevrejske nekontrolirane demonstracije 1967. za vrijeme i nakon šestodnevnog rata postaju simbol raspada kraljeve vlasti nakon čega [[[[Jevreji masovno beže iz Libije. Jedini odgovor na to postaje kralje čistke sirijskih, palestinskih i drugih arapskih ne-libijskih elemenata u zemlji što će na kraju izazvati još veći bijes.
Druga slabost kraljevog režima postaje njegovo zdravlje i nepostojanje prestolonasljednika što izaziva mini zavjere različitih političkih skupina koje pokušavaju zauzeti najbolje pozicije za razdoblje nakon kraljeve smrti. Te skupine na kraju u svojim dvorskim borbama istovremeno stvaraju određenu političku ravnotežu, ali ne i stabilnost pošto jedna drugu blokiraju u stalnoj borbi za vlast.
Ta osjetljiva politička ravnoteža je narušena 4.8. 1969. kada kralj Idris potpisuje abdikaciju u korist svog nećaka princa Hasana s time da će ona postati pravosnažna 2.9. 1969. Moamer Gadafi je tada shvatio kako je zadnji čas za državni udar prije no što na vlast dođe potencijalno jači državni vladar.
U skladu s takvim razvojem događaja 1. septembra 1969. Gadafijeva grupa mladih oficira izvodi beskrvni državni udar protiv kralja Idrisa koji se tada nalazio na liječenju u Turskoj [8]. Novi režim je stvoren istog dana, a na njegovom čelu se našao Revolucionarni komandni savet od 12 članova [8] pod Gadafijovom kontrolom koji ukida monarhiju i proglašava novu Libijsku Arapsku Republiku.
Narod je državni udar dočekao s oduševljenjem, a kao jedina opasnost se pojavila mogućnost britanske invazije koja ubrzo otpada dogovorom kralja Idrisa i Revolucionarnog komandnog saveta po kojemu on kralj priznaje rezultat državnog udara, a revolucionari garantiraju sigurnost njegove obitelji u Libiji.[9]
Istoga dana kada dolazi do preuzimanja vlasti Revolucionarni komandin savet da će uz Božju pomoć država krenuti putem "slobode, jedinstva, socijalne pravde, jednakosti stanovištva i otvaranjem vrata poštenim poslovima", a libijski narod je pozvan da krene zajendo kao slobodna braća u novo doba prosperiteta, jednakosti i poštenja [9]
Također Revolucionarni komandni savjet je na vanjskopolitičkom planu obavjestio sve strane vlade da državni udar nije usmeren protiv niti jedne države i da će svi međunarodni ugovori ostati na snazi, a imovina stranaca u Libiji će biti zaštićena. U sljedećih par dana novostvoreni režim je dobio međunarodno priznanje svih država, a 24 sata nakon onog američkog od 6. septembra 1969 dolazi do formiranje prve vlade koja dobiva zadatak da provodi program Revolucionarnog komandnog savjeta [9]
Tokom prvih meseci Revolucionarni komandni savjet će odbijati otkriti tko je njegov predsjednik tako; da je to duboko religiozni i astetski mlađašni oficir kapetan Moamer Gadafi će biti libijskoj i svjetskoj javnosti biti otkriveno tek u januaru 1970. godine[9]
Gadafijevo beskrvno i lagano preuzimanje vlasti je gotovo odmah postalo signal za ostale ambiciozne političare s dovoljno jakom političkom ili vojnom bazom da pokušaju nešto slično, a što je dovelo do dva pokušaja državnog udara u manje od godinu dana. Prvi od njih je bio decembarski zajednički pokušaj ministra obrane i ministra unutrašnjih poslova koje je u septembru Revolucionarni komandni savjet bio postavio u ministarske fotelje. Nakon gušenja puča Gadafi je uzeo poziciju premijera i ministra obrane, dok je Abdel Salam Jallud, njegov zamjenik u RKS, postao ministar unutrašnjih poslova.[10]
Dok novog pokušaja državnog udara je došlo mjesec dana nakon američkog napuštanja vojne baze u Libiji u julu 1970. godine. Ovaj pokušaj je bio pokrenuo Abdullah Abid Sanusi rođak kralja Idrisa,a nakon njegov gušenja Revolucionarni komandin savet skida masku civilne vlade i preuzima de facto i de jure potpunu vlast u državi [10].
Jedan od prvih koraka Gadafija nakon dolaska na vlast bila je reforma kalendara i to tako da je promijenio imena mjeseci u godini, a kao prva godina se računala ona od proroka Muhameda, dok su ostale reforme službeno najavljene 15.4. 1973, a nakon njegovog razočarenje s nedostatkom revolucionarnog entuzijazma kod stanovništva. Te reforme su bile podijeljene u nekoliko osnovnih točaka:
- Otkazivanja svih postojećih zakona koji je donio prethodni monarhistički režim i njegove zamjena zakonima s osnovnom na muslimanskom zakoniku;
- Ukidanje sve političke opozicije to jest zabrana svi drugih političkih opcija, što je uključivalo komunističke i pro-kapitalističke stranke, ali Muslimansko Bratstvo;
- davanje oružja stanovnicima kako bi branili revoluciju;
- reforma državne administracije i borba protiv korupcije;
- promoviranje muslimanskih ideja i zabrana svega u suprotnosti s njom [11].
Gadafi kojemu za njegovu libijsku revolucije i reforme uzor biva Kineska kulturna revolucija, cilj postaje obnova starih arapskih i islamskih kulturnih vrijednosti [11]. Taj po Gadafiju poseban libijski razvojni put na kraju postaje mješavina ekstremnog etničkog nacionalizma ili, preciznije, panarabizma, planirane socijalne ekonomije, islama i stanja socijalno osjetljive vojne diktature s njim na čelu. Uporište režima su vojska, državni aparat i seosko stanovništvo za koje te institucije su praktički jedini mehanizam društvenog napredovanje, odnosno stanovništvo Tripolitanije u klanovski i regionalno podijeljenoj Libiji.
Iako za stanovnike Zapadne Evrope i SADa ovako postavljena ideologija zvuči neobično, Gadafijeve ideje o povratku na muslimanske vrijednosti, kritici državne administracije i konzumerizma, politika nesvrstanosti između velesila te protivljenje Izraelu su bili u liniji s razmišljanjem tipičnih stanovnika Libije prve polovice 1970-ih.[11].
Gadafi je zasnovao svoj novi režim na mešavini arapskog nacionalizma [12][13], evropske socijalne države [14][15][16] i onogA što je Gadafi opisao kao "direktna, narodna demokratija" [17]. On je nazvao ovaj sistem islamski socijalizam i dok je dozvolio privatno vlasništvo nad malim poduzećima, vlada je kontrolirala velika poduzeća. Gadafijeva ideologija je kao svoje ciljeve navodila blagostanje, "oslobođenje" i obrazovanje su bili naglašeni. Takođe je nametnuo islamska moralna pravila, zabranivši točenje alkohola i kockanje. Da bi ojačao ideale ovakve socijalističko-islamske države, Gadafi je objavio svoju političku filozofiju u Zelenoj knjizi, izdanoj 1976. U praksi su nastojanja libijskog političkog sistema da ostvari svoje uzvišene ideale nailazila na sve veće probleme, uglavnom zbog unutrašnjeg otpora od strane klanova povezanih sa svrgnutim kraljem Idrisom; dok je puč 1969. izvršen bez prolivanja krvi, na svaki daljnji pokušaj državnog protuudara se odgovaralo sa sve većom represijom tako da se 1980. došlo do odluke da se važniji i politički protivnici fizički likvidiraju, bez obzira živjeli oni u Libiji ili Evropi.
Gadafi je od djetinjstva bio oduševljen Naserove ideje o pan-arabizmu i postao je vatren zagovornik ujedinjenja svih arpskih država u jednu. Takođe je podržavao pan-islamizam, sa idejom labave unije svih islamskih država i naroda. Nakon Naserove smrti 28. septembra 1970, Gadafi je pokušao da preuzme ulogu ideološkog vođe arapskog nacionalizma. Proglasio je "Federaciju Araspkih Republika" (Libija, Egipat i Sirija) 1972, nadajući se da će stvoriti pan-arapsku državu, ali se tri države nisu složile oko uslova spajanja. 1974. potpisao je sporazum sa tuniskim vođom Habibom Burgibom o spajanju dve zemlje, ali se ni ovo nije ostvarilo a razmimoližanje dvije države su se pretvorile u veliko neprijateljstvo.
Gadafi je takođe postao vatreni pristalica Palestinske oslobodilačke organizacije, što je na kraju pokvarilo libijske odnose sa Egiptom kada je Egipat 1979. započeo mirovne pregovore sa Izraelom. Kako su se libijski odnosi sa Egiptom pogoršavali, Gadafi je htio bliže odnose sa Sovjetskim Savezom. Libija je postala prva država izvan Istočnog bloka koja je dobila supersonične MiG-25 lovce; usprkos toga odnosi Libije i SSSR-a nisu bili pretjerano bliski. Gadafi je također htio povećati uticaj Libije u Africi, posebno u državama sa islamskom populacijom, pozivajući na stvaranje Saharske islamske države i podržavajući pobunjeničke snage u pod-Saharskoj Africi.
Značajna karakteristika njegova politike je bila podrška oslobodilačkim pokretima, u većini slučajeva muslimanskim grupama. 1970-ih i 1980-ih je ona toliko izdašno davana da su sve subverzivne organizacije širom svijeta, bez obzira na to koliko njihova ideologija bila različita od Gadafijeve, mogle računati na libijsku podršku, a što je uključivalo grupe od radikalne ljevice u Zapadnoj Evropi, preko irskih nacionalista do neonacističkih grupa. Međunarodna javnost je bila zbunjena ovom politikom, a američka, a prije svega Reaganova administracija je Gadafijev režim držala odgovornim za terorističke aktivnosti i u arapskim i u nearapskim državama. Po navodima SAD je uprvao Gadafi bio jedan od glavnih finansijera različitih palestinskih pokreta, uključujući zloglasni Crni septembar, počinitelje masakr nad izraelskim sportistima tokom Olimpijskih igara 1972. u Minhenu.
Tokom svog vojnog školovanja u 1960-ih Gadafi je osim Velike Britanije posjetio i tadašnju Jugoslaviju gdje he upoznaje medicinsku sestru Sofiju Farkaš iz Mostara koja mu je postala druga žena 1970. godine. Njen uticaj na muževu politiku je vrlo upitan, ali nakon smrti svog prvog uzora Nasera 1970. godine jedan od najvećih Gadafijevih prijatelja postaje Titova Jugoslavija čija politika nesvrstanosti među blokovima postaje uzor njegovoj politici nesvrstanosti. Taj odnos je bio daleko od jednostranog pošto Libija s jedne strane dobiva tehnički pomoć i određen broj vojnih instruktora [18], a Jugoslavija s druge strane dobiva naftu.
U skladu s tom suradnjom Jugoslavija na zahtev Libije 1978. godine donosi odluku o gradnji tvornice za proizvodnju municije kao i remont sovjetskog oružja na raspolaganju Libije [19], a također je donesena odluka o prodaji patrolnih čamaca i vojnih aviona tipa Galeb.[20]
Internacionalno najosjetljiviji dio tih odnosa postaje remont libijskih Migova u Jugoslaviji pošto je do njega dolazilo njihovim direktnim preletom iz Libije u Jugoslaviju (i potom povratkom natrag) [21] protivno američkim sankcijama i nosačima aviona (od SADa i Francuske) u mediteranu od kojih je Italija te prelete pokušavala sakriti [22]. U takvoj situaciji se pretpostavlja da je došlo do rušenja italijanskog putničkog aviona DC9 27.6. 1980. Navodi se da je tipičan način preleta bio da se libijski avion sakrije pod radarsku siluetu putničkog aviona. Na mjestu pada putničkog aviona je kasnije nađen američki dopunski avionski rezervar goriva koji se odbacuje u slučaju borbe, i potom 20 dana kasnije nađen je srušeni libijski avion MiG-23. Po drugoj verziji ove nikada razjašnjene eksplozije aviona u zraku zbog američko-talijanskog uništenja to jest "gubitka" crne kutije i radarskih podataka putnički avion je oboren od strane Francuske pošto se mislilo da je u njemu Gadafi.
Nakon raspada Jugoslavije Gadafi će nastaviti održavat prijateljske odnose s državama nasljednicima, iako će se ekonomsko-politička suradnja drastično smanjiti. Tijekom devedesetih godina on podržava opstanak Jugoslavije pa ostaje u dobrim odnosima s Miloševićem, a 2000-ih je Gadafi razvio blisko prijateljstvo s hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesićem i bošnjačkim predstavnikom u predsjedništvu Bosne i Hercegovine Harisom Silajdžićem dok je vrlo dobre odnose održavao i s predsjednikom Srbije Borisom Tadićem zbog čega su svi bili kritizirani od desničarskim i prozapadnih medija. Takve bliske odnose su iz Hrvatske iskoristile pre svega građevinske iz Srbije vojničke kompanije, a iz Bosne i Hercegovine Energoinvest.[23] .
U drugoj polovici 1970-ih, nakon što su pregovori Egipta i Izraela o sklapanju mira postali javna tajna, a s njim i ulazak Egipta u proamerički blok država došlo je do pogoršanja odnosa između dvije do tada prijateljske države. Zbog toga je tadašnji egipatski potpredsjednik Hosni Mubarak 25.1. 1976. obavijestio SAD da planira neodređenu akciju protiv Libije s ciljem obaranja Gadafija .[24] a nakon čega dolazi do međusobnih optužba o terorističkim napadima i pokušaju državnog udara. Tokom 1976. godine je Egipat s američkim blagoslovom započeo mobilizaciju i koncentraciju trupa na libijskoj granici [25][26][27] Do kratkotrajnog rata je došlo u julu 1977. , nakon Gadafijevog poziva pristalicama da krenu na "marš na Kairo" protiv mirovnog sporazuma Egipta i Izraela. Egipatska granična policija je zaustavila demonstrante, nakon čega je došlo do oružanog sukoba na granici. Brojčano superiorne egipatske snage su brzo osvojile ključne libijske pogranične gradove, ali je Egipat pod pritiskom drugih arapskih država sklopio mir. Komentar egipatskog predsjednika Sadata o Gadafiju tijekom ovih događaja je bio: "On je maleno umišljeno dijete kojemu se mora pokazati njegovo mesto u svijetu"
Sukob Libije i Čada svoje korijene ima u teritorijalnom spor oko uranom bogatog Pojasa Aouzou, a oružanu komponentu je dobio još za vrijeme kralja Idrisa, čija je vlada 1968. nastojeći kontrolu nad tim područjem u građanskom ratu podupirala tamošnje muslimanske pobunjenike. Gadafi je nastavio sa tom politikom, te je podupro puč protiv kršćanskog predsjednika Françoisa Tombalbayea 27.7. 1971. godine. Puč nije uspio, i Tomalbabye je nakratko u znak odmazde počeo podupirati libijsku opoziciju i nastojao anektirati južnu libijsku oblast Fezzan. Međutim, posredovanjem Francuske su Libija i Čad vrlo brzo sklopili mir; u zamjenu za libijsko okretanje leđa pobunjenicima, Čad ne samo što je raskinuo diplomatske odnose sa Izraelom, nego je 1972. i neformalno priznao aneksija pojasa Aouzou.
Sporazum je, međutim, izazvao duboko nezadovoljstvo u Čadu te je bio razlogom za puč 1975. u kome je Tomalbaye ubijen i zamijenjen generalom Felixom Malloumom koji je vodio antilibijsku politiku. Gadafi je ponovno počeo podržavati raznorazne pobunjeničke frakcije, a što je esklairalo neposrednom vojnom intervencijom 1978. Vlada u N'Djameni se za pomoć obratila svom bivšem kolonijalnom gospodaru Francuskoj koja je intervenirala sa Legijom stranaca. Borbe su se sa prekidima i promjenjivim ishodom vodile do 1988. kada su Libija i Čad obnovili diplomatske odnose. Spor je diplomatski riješen odlukom Međunarodnog suda pravde koji je Aouzou 1994. predao Čadu.
Prve ozbiljnije napetosti između Libije i SAD su se pjavile 1973. godine kada je Gadafi cjelokupni Zaljev Sidra libijskim teritorijem, a geografsku liniju od 32 stupnja i 30 minuta sjeverno proglašava "linijom smrti", rekavši da će njen neovlašteni prelazak izazvati libijsku vojnu intervenciju. Kao odgovor na to je američka ratna mornarica započela sa "operacijama uspostavljanja slobode navigacije", izvodeći vojne vježbe u tom području. Prvi okršaji su zabilježeni 21.3. 1973. kada su libijski lovci napali američki špijunski avion koji se po ameirčkim izvorima nalazio izvan libijskog teritorija. Novi incident se zbio 16.9. 1980. godine kada su libijski lovci ponovno napali američki špijunski avion.
Prvi sukob sa žrtvama se pak zbio nakon što je američki predsjednik u Zaljev Sidra 1981. poslao dva nosača aviona. 19.8. je došlo do tzv. incidenta u kome su dva libijska aviona SU-22 oborena od strane američkih lovaca F-14 Tomcat nakon što su na njih ispalili raketu. Taj je incident dodatno pogoršao libijsko-američke odnose već načete Gadafijevim svrstavanjem uz SSSR u hladnom ratu, neprijateljstvom prema proameričkom Egiptu, kao i podršci PLO-u te antiameričkom Iranu u Iračko-iranskom ratu. Zbog toga su u martu 1982. SAD su objavile zabranu uvoza libijske nafte i izvoz Libiji američke tehnologije za industriju nafte; sa druge strane zapadnoevropske države se nisu priključile toj inicijativi.
U martu 1986. je došlo do novog, još ozbiljnijeg incidenta u Zaljevu Sidra kada su SAD sa svojim pomorskim snagama prešle "Liniju smrti" i reakciju libijskih mornaričkih snaga iskoristile kako bi potopile dva libijska ratna broda. Gadafi je nakon toga pozvao Arape da "napadaju američke interese" u svijetu i Evropi; 5. aprila 1986. je u tadašnjem Zapadnom Berlinu eksplodirala diskoteku koju su posjećivali američki vojnici. Američka administracija je za teroristički napad odgovornim proglasila Gadafija, te je 15. aprila pokrenut veliki zračni napad na Libiju, tokom koga je bombardirana i Gadafijeva rezidencija, a sam Gadafi navodno ranjen. Napad je kasnije osuđen od strane najviše članova tadašnjih UN.[28]
Libijska podrška terorističkim organizacijama je potvrđena krajem 1987. kada je presrtenut trgovački brod MV Eksund. Namenjeno Irskoj republikanskoj armiji, velika pošiljka oružja i eksploziva je oduzeta sa Eksunda. Britanska obaveštajna služba je verovala da to nije prvi put i da su prethodne libijske pošiljke oružja stizale do Irske republikanske armije.
Jedna od posljednjih epizoda američko-libijskog sukoba se vezuje uz bombaški napad kojim se srušen američki putnički avion iznad Lockerbieja u Škotskoj 21. decembra 1988. a za koga su se odgovornim držali agenti libijske obavještajne službe. Gadafijevo odbijanje da surađuje sa istragom i izruči osumnjičene agente je dovelo do toga da Libija 1990-ih pretrpi dodatne međunarodne sankcije i zapadne u međunarodnu izolaciju. Sa druge strane je Gadafi iskoristio iračku invaziju Kuvajta 1990. kako bi stajanjem na stranu anti-sadamovske koalicije stvorio temelje za budući reapprochement sa SAD.
Izlazak iz izolacije je započeo posredovanjem predsjednika Južne Afrike Nelsona Mandele koji je Libiju posjetio 1997. - te generalnog sekretara UN Kofija Anana. Gadafi je 1999. prihvatio njihov kompromisni prijedlog koji je uključivao predavanje optuženih agenata Nizozemskoj. Time su suspendirane sankcije UN, ali su američke sankcije Libiji ostale na snazi.
Nakon završetka hladnog rata, Gadafi je nastojao odbaciti svoj nekadašnji radikalni imidž te sebe predstaviti kao "novog" i "reformiranog", odnosno umjerenog političara. Od polovice 1990-ih je uspio poboljšati odnose sa dotle neprijateljskim bliskoistočnim državama. Promijenio je i svoj nekadašnji beskompromisni stav u arapsko-izraelskom sukobu predloživši kao rješenje koncept dvonacionalne države Jevreja i Palestinaca nazvavši ga Izratina.
Istovremeno, Gadafi je stekao veliku popularnost u Africi. Samim time što je postao jedan od najdugovječnijih postkolonijalnih šefova države, Gadafi uživa uživa poštovanje među mnogim Afrikancima; to je uključilo i priznanje Nelsona Mendele i drugih; također je, pogotovo od početka 1990-ih bio aktivan u raznim pan-afričkim organizacijama, kao što je Organizacija afričkog jedinstva. Stekao je i reputaciju velikog dobrotvora, šaljući financijsku i drugu pomoć državama subsaharske Afrike, pogotovo onima pogođenima dugotrajnim i krvavim građanskim ratovima, kao što su Uganda 1980-ih i Ruanda 1990-ih. Pod Gadafijem je veliki broj Afrikanaca došao u Libiju radi posla, a mnogi ekonomski emigranti - posebno iz Somalije i Gane - su koristili Libiju kao odskočnu dasku do Italije i ostalih evropskih država.
Gadafi je također pokazao želju za popravljanje svoje slike u zapadnom svijetu. Godine 1999. je Libija pozvala međunarodnu zajednicu da se počne boriti protiv Al-Kaide te je, kao znak dobre volje, ponudila svoj program oružja masovnog uništenja međunarodnoj inspekciji. Međutim, administracija tadašnjeg američkog predsjednika Clintona za to nije pokazivala interes. To, međutim, nije bio slučaj sa administracijom američkog predsjednika Georgea W. Busha, a pogotovo poslije napada 11. septembra 2001. godine, kada su SAD tražile što veći broj saveznika u ratu protiv terorizma. Gadafi je 2003. diplomatski iskoristio i američku invaziju na Irak te objavio kako je Libija posjedovala aktivan program oružja za masovno uništenje, ali da ga je voljan uništiti pod međunarodnim nadzorom.
Bush i njegove pristaše, pogotovo nakon što se američka i svjetska javnost, počela sve više okretati protiv rata u Iraku, su ovu Gadafijevu ponudu nastojale iskoristiti kao veliku američku diplomatsku i propagandnu pobjedu, ustvrdivši kako je upravo svrgavanje Sadama Huseina potaklo dotada "problematičnog" libijskog vođu da "progleda"; njegov čin je shvaćen kao opravdanje američke invazije. Time su stvoreni dodatni uvjeti za američko-libijski reapprochement, a u kome je veliku ulogu odigralo posredovanje italijanskog premijera Berlusconija, inače bliskog Gadafijevog prijatelja. U Libiji je otpočeo proces uništavanja oružja, a sa vremenom su poboljšani i odnosi sa Francuskom u toj mjeri da je ta država u martu 2006. Francuska potpisala ugovor sa Libijom o razvijanju velikog programa za nuklearnu energiju.
Marta 2004. godine britanski premijer Toni Bler je postao prvi zapadni lider koje je posetio Libiju i javno se sreo sa Gadafijem, označivši time i britansko-libijski reapprochement, odnosno odmrzavanje odnosa opterećenih i ubistvom britanske policajke Yvonne Fletcher od strane libijskih agenata u Londonu 1984. Blair je tada pohvalio Gadafija i izrazio nadu da će Libija sada biti snažan saveznik u Ratu protiv terorizma.
15. maja 2006, Stejt Dipartment je objavio da će ponovo uspostaviti pune diplomatske odnose sa Libijom. Ovo je došlo nakon objavljivanja libijskog programa za masovno uništenje tako da je Stejt Dipartment takođe izjavio da će Libija biti uklonjena sa liste nacija koje podržavaju terorizam. [1]
Tokom svoje 42 godine vladavine strani ili još preciznije državnici takozvanog zapadnog sveta su drastično menjali mišljenje o Moameru Gadafiju odlazeći iz jednog do drugog ekstrema počevši od rječi američkog predsednika Ronalda Reagana kazanih 9.4.1986:
- "Mi znamo da je cilj ovog ludog psa bliskog istoka svetska revolucija, muslimanska fundamentalistička revolucija koja cilja na mnoge njegove arapske kolege" [29]
do drugog ekstrema prikazanog u liku francuskog predsednika Nicolasa Sarkozija koji u decembru 2007. godine izjavljuje:
- "Gadafija se u Arapskom svetu ne smatra diktatorom" i "On je najdugovječniji državni vođa u regiji, a to se u arapskom svetu računa"[30]
Razliku u razmišljanjima o Gadafiju i njegov podršci revolucionarnim pokretima je na kraju najbolje objasnio na zapadu i u Africi proslavljeni Nelson Mandela kojeg su zapadne sile želile sprečiti u posjetu Libiji 1997. godine rječima:
- "Kako se oni usude da imaju takvu aroganciju da nam diktiraju gdje mi trebamo ići i od kojih država mi smijemo biti prijatelji. Gadafi je moj prijatelj. Podržavao (crnačku borbu protiv aparthejda) nas je kada smo bili sami i kada su ovi koji danas žele sprečiti moj poset bili naši neprijatelji. Oni nemaju nikakav moral."
Za opoziciju Gadafijevom režimu je karakteristično kako nije temeljena na ideološkim razlikama, koliko tradicionalnim klanovskim i drugim suparništvima, najčešće vezanim uz podjelu Libije na Tripolitaniju i Kirenajku - dvije kroz historiju uglavnom odvojene oblasti koje su tek pod uticajem evropskih kolonijalnim sila u 20. vijeku postale jedna politička cjelina. Od sticanja nezavisnosti pa sve do Gadafijevog udara, libijskim političkim establišmentom je dominirala Kirenajka i njeni klanovi vezani uz kraljevsku porodicu; Gadafi je to promijenio ojačavši uticaj tripolitanskijih klanova. Zbog svega toga se jezgro otpora Gadafijevom režimu nalazilo na istoku zemlje, odakle potiču glavnina učesnika raznih zavjera za njegovo ubistvo i svrgavanje. sada su poznate sljedeće zavjere ili pokušaji ubitva Moamera Gadafija:
- decembar 1969 - pokušaj državnog udara od strane ministra obrane Adam Said Hawwaza i ministra policije Muse Ahmada [10]
- jul 1970 - pokušaj državnog udara kraljevog rođaka Abdullah Abid Sanusija koji je ujedno pripadnik klanova Kirenajke i Fezzana. Gadafijev odgovor na ovaj pokušaj državnog udara postaje represija usmjerena na klanove Kirenajke tako da dolazi do hapšenja i suđenja rođaka kralja Idrisa, bivših ministara i članova državne administracije.
- 1975-1976 - pokušaj državnog udara od strane dijela slobodnih oficira predvođenih s Omarom Mihajašijem je spriječen 1975. godine [31], a on sam dobiva azil u Egiptu. Odatle je organiziran novi puč, nakon čijeg neuspjeha je pogubljeno 22 oficira; godine 1984. su pogubljeni i glavni zavjerenici.
- 27.6. [[1980 - po rječima tadašnjeg talijanskog premijera Francesca Cossige talijanski putnički DC9 koji je kasnio 2 sata je oboren od francuskog aviona zbog sumnje da se u njemu nalazi Gadafi.[32]
- 1980. - neuspješna vojna pobuna u istočnom gradu Tobruku, nakon koje je Gadafi odobrio slanje atentatora koji će vršiti atentate na njegove političke protivnike u stranim džavama, uključujući Zapadnu Evripu.
- 1984. - neuspio državni udar, iza koga su stajale libijske opozicijske organizacije u izbjeglištvu
- 15.4.1986. - U Operaciji kanjon El Dorado SAD kao osvetu na teroristički napad u Berlinu bombardira zgradu u kojoj se nalazi Gadafi koji će zavisno od izvora biti u zadnji čas informiran od premijera Malte i Italije [33] da nepoznati ratni avioni idu prema gravnom gradu. U napadu gine Gadafijeva usvojena kćer, a ranjena su 2 sina.
- 1989 - Tokom posjeta Siriji na Moamera Gadafija je bio izvršen neuspio atentat [34]
- 1993. - Pokušaj državnog udara organiziran od oficira povezanih s Varfalah klanom iz grada Zintat; mjesta koje će postati jezgro ustanka 2011. godine [35]
- februar 1996 - Dolazi do neuspjelog atentata u gradu Sirt iza kojeg navodno stoje muslimanski ekstremistički krugovi [36]
- septembar 1996 - Atentat bombom u gradu Fazan. Kanadski izvori govore o atentatu organiziranom od zaverenika raznih klanova među kojima se i oni iz Gadafijevog [37]. Libija za atentat koordiniran s pobunom u Kirinajici je optužila britanske agente [38][39]
- 31.7.1998. - Moamer Gadafi preživljava atentat u blizini egipatsko-libijske granice samo zahvaljujući žrtvi svog tjelohranitelja [34]. U ovom britanskom atentatu [40] Gadafi je ranjen.
- 2006. - Zavisno od interpretacija pobuna ili samo nemiri u Bengaziju, glavnom gradu Kirenajke tokom kojih će biti ubijeno 30 osoba.
Gadafi ima osmoro dece, od toga prvi sin mu je iz prvog braka dok su sva ostala deca (6 sinova i kćer) iz drugog braka s Sofijom Farkaš. Njegov sin iz prvog braka Muhamed Gadafi je u nemilosti, pa je kao utješnu nagradu dobio da vođenje Libijskog olimpijskog odbora. Sljedeći sin po starini Al-Sadi Gadafi, upravlja Fudbalskim savezom Libije, a poznat je i po tome što je kao fudbaler igrao u italijanskim prvoligaškim klubu Udinese i producirao filmove. Treći po redu je Saif al-Islam Gadafi, po struci likovni umjetnik, koji vodi dobrotvorni fond koji je bio umešan u pregovore oko oslobađanja talaca koje su uzimali islamski militanti, posebno na Filipinima. Njegova jedina kćerka je Aješa Gadafi, advokat koji se pridružio timu za odbranu Sadama Huseina. Svi su oni viđeni kao mogući naslednici i tekom posljednjih godina izlaze na vidjelo borbe između Gadafijeve dece za nasledstvo
Januara 2002, Gadafi je otkupio 7,5% deonica Juventusa za 21 milion američkih dolara preko Lafika (Libijska arapska kompanija za strana ulaganja). Iako je Gadafi veliki ljibitelj fudbala, još važnije je nastavljanje dugih veza sa Đanijem Anjelijem, vlasnikom Fijata. Gadafi je takođe postao uključen u šah: marta 2004, FIDE, je objavila da će on obezbediti novac za nagradu za Svetsko prvenstvo u šahu, održanom u Tripoliju tokom juna i jula 2004.
Nakon narodnih pobunu u Tunisu i Egiptu tokom zime 2010-11 godine, a nakon svrgavanja tuniskog predsjednika Ben Alija i egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka, u Kirenajci 15.2. 2011. izbija treća velika pobuna u zadnjih 20 godina. Započela je demonstracijama protiv korupcije i drugih nepravilnosti vezanih uz gradnju socijalnih stanova [41][42], na što je Gadafijeva vlada reagirala povećavši budžet za gradnju socijalnih stanova, ali i hapšenjem organizatora protesta protiv korupcije. Hapšenje vođa pobune je, međutim, nju samo intenziviralo, pogotovo u Kirenajci. Kao datum njenog početka se obično vezuje 17.2. kada je na ustanak pozvala organizacija Nacionalna konferencija libijske opozicijesa sjedištem u Londonu.[43]
Dio komentatora vjeruje da je pobuna u Libiji, usprkos prividnih sličnosti, sasvim različita od pobuna u Tunisu i Egiptu, izazvanih prije svega rastućim siromaštvom; stanovnici Libije, uključujući i pobunjena područja, nasuprot tome uživaju za bliskoistočne prilike izuzetno visoki životni standard [2]. Dio komentatora vjeruje da je pobuni snažan poticaj dalo i prisustvo 1,5 miliona Egipćana [3] koji su kao ekonomski migranti živjeli u Libiji i činili oko 20 posto stanovništva.
Pobuna, odnosno pokušaji Gadafija da je uguši korištenjem oružane sile protiv demonstranata, dovela je zapadne vojne intervencije koju predvode pre svega Francuska, Velika Britanija i SAD. Po različitim stručnim komentorima počevši od bivšeg američkog ministra energije razlozi za zapadni vojni napad su bili stavljanje pod svoju kontrolu libijskih izvora nafte i zemnog gasaa [44][45] ili "samo" blokiranje pretvaranja Afričke unije u monetarnu uniju s vlastitom valutom čiji osnovu bi činilo 20 milijardi dolara libijske centralne banke u skladu s planom Moamera Gadafija [46].
Ovoj invaziji se Libija koja je uništila vlastito oružje za masovno uništenje na zahtjev onih istih sila koje sada vrše invaziju, nije bila u stanju odupreti što je postala svetska opomena drugim država po pitanju uništavanju tog oružja, dok je istovremeno na položaj glavnog vojnog zapovednika libijskih pobunjenika došao 28.7.2011 Khalifa Hifter bivši libijski oficir koji je do izbijanja pobune 25 godina živio pored CIA sjedišta u SADu [47].
Nakon pada Tripolija 28.8. 2011. Moamer Gadafi se zajedno s glavnim preostalim predstavnicima libijske vlade povukao u rodni grad Sirt u kojem će do 20.10. 2011. odbiti 5 neprijateljskih napada bez obzira na gotovo neprekidna NATO bombardiranja. Na kraju poslednjeg dana Moamer Gadafi će zajedno s svojim lojalistima krenuti u proboj s konvojem vozila ne obazirujući se na američku najavu svoje skore likvidacije dane u Tripoliju 18.10.2011.[48]. Taj proboj je na kraju završio isto kao i svi slični lojalistički napadi, proboji to jest bio je napadnut i uništen avio bombardiranjem NATO snaga u 9 časova i 30 minuta [49][50][51], a potom su preživjele napali pobunjenici. Moamer Gadafi je na kraju bio zarobljen oko 12:00 što dokazuje video snimak događaja, a potom pogubljen hicem u glavu, dok je njegov sin Mutasim Gadafi zaklan (službeno:umro od vratne rane [52]) nakon očevog pogubljenja po podacima prve lečničke analize[49], tako da se iz Gadafijeve perspektive u kojoj je najvažniju ulogu igrao djed mučenik koji je poginuo u borbi s kolonizatorima zatvorio njegov životni krug.
Moamer Gadafi je posthumno poveo u Amnesty International online glasovanju za heroja godine po pitanju ljudskih prava nakon čega je glasovanje poništeno [53][54]. Nakon iznenađujućeg rezultata u kojem su pravo glasa imali samo američki državljani glasovanje je skraćeno s prvobitnog razdoblja 8.12.2011. - 31.1.2012.[55] na razdoblje 8.12.2011. - 31.12.2011.[56] početkom januara 2012. godine. Bez obzira na to retroaktivno menjanje pravila pobednik nije proglašen pošto je i 31.12.2011. na prvom mestu bio Gadafi dok se na drugom mestu našao Nabeel Rajab koji se "bori" protiv rasističkog režima SADu bliskog Bahreina [57].
- ↑ Gaddafi: Africa's 'king of kings'
- ↑ 2,0 2,1 Kanbolat, Hasan (2011/02/22), Educated and rich Libyans want democracy, arhivirano iz originala na datum 2011-02-27, pristupljeno 2011-02-26
- ↑ 3,0 3,1 Libya protests: Evacuation of foreigners continues
- ↑ Gadafi je ubijen na zahtjev stranih sila
- ↑ СЕРГЕЙ ТАТЕВОСОВ (16.08.2000). „Бедуин мировой революции”. Журнал «Деньги».
- ↑ Intervista di Tommaso Di Francesco ad Angelo Del Boca, "il manifesto", 31 agosto 2008, p. 5.
- ↑ „ВОЕННЫЙ ПЕРЕВОРОТ КАДДАФИ”. Arhivirano iz originala na datum 2012-08-04. Pristupljeno 2011-02-22.
- ↑ 8,0 8,1 1969: Bloodless coup in Libya
- ↑ 9,0 9,1 9,2 9,3 Library of US Congress:The September 1969 Coup
- ↑ 10,0 10,1 10,2 Library of US Congress:Qadhafi and the Revolutionary Command Council
- ↑ 11,0 11,1 11,2 „Libya. The Cultural Revolution”. www.country-data.com.
- ↑ „The Green Book, Third Volume “The Social Basis of the Third World Theory”, The Social Basis of the Third World Theory”. Mathaba.net. Arhivirano iz originala na datum 2013-08-11. Pristupljeno 14. II 2010.
- ↑ „The Green Book, Third Volume “The Social Basis of the Third World Theory”, The Nation”. Mathaba.net. Arhivirano iz originala na datum 2013-08-11. Pristupljeno 14. II 2010.
- ↑ „The Green Book, Second Volume “The Solution of the Economic Problem”, Need”. Mathaba.net. Arhivirano iz originala na datum 2013-05-11. Pristupljeno 14. II 2010.
- ↑ „The Green Book, Second Volume “The Solution of the Economic Problem”, Housing”. Mathaba.net. Arhivirano iz originala na datum 2013-05-11. Pristupljeno 14. II 2010.
- ↑ „The Green Book, Second Volume “The Solution of the Economic Problem”, Income”. Mathaba.net. Arhivirano iz originala na datum 2013-05-11. Pristupljeno 14. II 2010.
- ↑ „The Green Book, First Volume “The Solution of the Problem of Democracy”, Popular Conferences and People’s Commitees. «Popular Conferences are the only means to achieve popular democracy»”. Mathaba.net. Arhivirano iz originala na datum 2013-08-11. Pristupljeno 14. II2010.
- ↑ Libija:The Quest for New Sources of Arms
- ↑ Libija:Arms production
- ↑ Libija:Western Restrictions on Arms Transactions
- ↑ Procedimento penale n. 527/84 a G. I.; titolo 2, pagg. 1431-1435.
- ↑ Procedimento penale n. 527/84 a G. I. volume 6, capitolo XVII, La Libia, par. 8 e 9 (I sorvoli nelle nostre FIR e Il corridoio) - pagg. 1449-1462; capo 7 - capitolo III - pag. 4962.
- ↑ „Economist: Balkanski vođe ne mogu sakriti svoju bliskost s Gadafijem”. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-22. Pristupljeno 2011-03-02.
- ↑ Hermann Eilts to Department of State, January 25, 1976
- ↑ Robinson to the Embassy in Cairo, September 3, 1976
- ↑ Robinson to US Delegation and Secretary of State, December 29, 1976
- ↑ Robinson to the Embassy in Tripoli, December 31, 1976
- ↑ A/RES/41/38 Rezolucija generalne skupštine UNa
- ↑ The President's News Conference April 9, 1986[mrtav link]
- ↑ Libya: Sarkozy and Gadaffi before they fell out
- ↑ Жирохов Михаил Александрович. „Странная, маленькая война (египетско-ливийская война 1977 года)”. ArtOfWar. Arhivirano iz originala na datum 2012-08-04. Pristupljeno 2011-02-26.
- ↑ Strage di Ustica, nuove indagini Sentito Cossiga: un missile francese
- ↑ I libici rivelano 20 anni dopo: «Così Craxi salvò Gheddafi»
- ↑ 34,0 34,1 30 лет под полковником
- ↑ Libya: Gaddafi faces his biggest challenge
- ↑ „Libya: Information on an attempted attack on president Gaddafi by a religious group in 1996, possibly affiliated with a group called Al-Sahwa of Islam”. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-17. Pristupljeno 2011-02-26.
- ↑ „Libya: Information on an attempted attack on president Gaddafi by a religious group in 1996, possibly affiliated with a group called Al-Sahwa of Islam”. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-17. Pristupljeno 2011-02-26.
- ↑ „Libya shows film of 1996 Gaddafi assassination attempt”. Arhivirano iz originala na datum 2005-09-04. Pristupljeno 2011-02-26.
- ↑ „'Kill Gaddafi plot report' posted on net”. Arhivirano iz originala na datum 2009-06-07. Pristupljeno 2009-06-07.
- ↑ „MI6 Plot to assassinate Colonel Gaddafi”. Arhivirano iz originala na datum 2005-12-18. Pristupljeno 2005-12-18.
- ↑ „Libyans protest over delayed subsidized housing units”. 16 January 2011.
- ↑ Mohamed, Abdel-Baky (16 January 2011). „Libya protest over housing enters its third day”. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-19. Pristupljeno 2011-02-26.
- ↑ Libya: the rest of the story
- ↑ Johann Hari: We're not being told the truth on Libya
- ↑ OMV signs agreement with Libyan NOC to renew contracts for major oil fields
- ↑ Robert Fisk: The Arab world's dictators cling on, but for how long?
- ↑ A Debate on U.S. Military Intervention in Libya: Juan Cole v. Vijay Prashad
- ↑ Robert Fisk: What the killing of Gaddafi means to Syria
- ↑ 49,0 49,1 La morte di Gheddafi, Onu: aprire un'indagine
- ↑ „How Gaddafi Died: The Interim Prime Minister's Version”. Arhivirano iz originala na datum 2011-10-21. Pristupljeno 2011-10-21.
- ↑ „Disquiet grows over how Gaddafi met his end”. Arhivirano iz originala na datum 2018-07-03. Pristupljeno 2011-10-21.
- ↑ Libyan Leaders Appear to Differ Over Qaddafi Burial
- ↑ Vesti online:Gadafi heroj godine za ljudska prava?
- ↑ 24 sata:Amnesty International: Heroj godine je libijski čelnik Gadafi
- ↑ „Human Rights Heroes Drawing - Rules (stara pravila sačuvana u Googlu)”. Arhivirano iz originala na datum 2012-01-07. Pristupljeno 2012-01-05.
- ↑ Human Rights Heroes Drawing - Rules (nova pravila)
- ↑ „Moamer Gadafi je preuzeo vodstvo”. Arhivirano iz originala na datum 2012-01-08. Pristupljeno 2012-01-05.
- Zvaničan sajt Arhivirano 2014-09-30 na Wayback Machine-u
- Libijski premijer poriče odgovornost
- Rojtersov članak o Gadafijevoj Ujedinjenoj Africi tokom samita G8 o otpisivanju afričkih dugova[mrtav link]
- Libya news and views Arhivirano 2009-01-19 na Wayback Machine-u
- Sajt Gadafijevih protivnika Arhivirano 2006-04-20 na Wayback Machine-u
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
| Normativna kontrola |
|
|---|
