Didahe – razlika između verzija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Interaktivna pretraga historije
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Red 34: Red 34:
== Povest ==
== Povest ==


Didahe je u davnini bio veoma cijenjen: navodi ga nekoliko puta [[Klement Aleksandrijski]], držeći ga [[sveto Pismo|svetim Pismom]], zatim [[Origen]]; i [[Euzebije Cezarejski]] (Hist. eccl. 3, 25, 4), a [[Atanazije]] g. [[367]]. donoseći popis knjiga [[biblijski kanon|biblijskog kanona]], ubraja Didache među knjige koje, iako nisu kanonske, treba čitati [[katekumen]]ima.<ref>[[Atanazije]], ''Epistula festalis'' 39.</ref>
Didahe je u [[rano kršćanstvo|ranom kršćanstvu]] bio veoma cijenjen: navodi ga nekoliko puta [[Klement Aleksandrijski]], držeći ga [[sveto Pismo|svetim Pismom]], zatim [[Origen]]; i [[Euzebije Cezarejski]] <ref>Hist. eccl. 3, 25, 4</ref>, a [[Atanazije]] g. [[367]]. donoseći popis knjiga [[biblijski kanon|biblijskog kanona]], ubraja ga među knjige koje, iako nisu kanonske, treba čitati [[katekumen]]ima.<ref>[[Atanazije]], ''Epistula festalis'' 39.</ref>


U moderno doba je ovaj spis bio nepoznat, dok ga [[1873]]. nije u biblioteci [[samostan]]a [[Bazilika Svetoga groba|Svetog groba]] u [[Jerusalim]]u, otkrio Filotej Vrienije ([[Philotheos Bryennios]]), grčki [[metropolita]] [[Nikomedija|Nikomedije]], u jednom [[rukopis]]u iz [[1056]]. godine. Taj rukopis se sada čuva u [[Jeruzalem]]u, pa se označuje kao “Hieros. 54”. [[Editio princeps]] (prvo izdanje) priredio je sam Bryennios (Carigrad [[1883]].), a ubrzo poslije toga je [[Adolf Harnack]] izdao drugo izdanje s obimnim komentarom (Leipzig [[1884]].). Od tada je počela velika raspra među učenjacima o značaju toga spisa, o vremenu njegova postanka, o vrijednosti za poznavanje [[rano hrišćanstvo|rane Crkve]], i sl.
U moderno doba je ovaj spis bio nepoznat, dok ga [[1873]]. nije u biblioteci [[samostan]]a [[Bazilika Svetoga groba|Svetog groba]] u [[Jerusalim]]u, otkrio Filotej Vrienije ([[Philotheos Bryennios]]), grčki [[metropolita]] [[Nikomedija|Nikomedije]], u jednom [[rukopis]]u iz [[1056]]. godine (označuje se kao “Hieros. 54”). [[Editio princeps]] je priredio sam Bryennios (Carigrad [[1883]].), a ubrzo poslije toga je [[Adolf Harnack]] izdao drugo izdanje s obimnim komentarom (Leipzig [[1884]].). Od tada je počela velika raspra među učenjacima o značaju toga spisa, o vremenu njegova postanka, o vrijednosti za poznavanje [[rano hrišćanstvo|rane Crkve]], i sl.


Vremenom su otkriveni novi rukopisi važni za utvrđivanje izvornog teksta: [[Papyrus Oxyrhynchus]] iz IV stoljeća, koji donosi dva grčka fragmenta (Didache 1, 3-4; 2,1-3, 2); a izdali su ga [[Bernard Pyne Grenfell|Grenfell]] i [[Arthur Surridge Hunt|Hunt]] [[1922]]. godine. [[George William Horner|Horner]] je [[1904]]. objavio fragmente starog [[koptski|koptskog]] prijevoda. Postoji i kompletan prijevod na [[gruzijski jezik|gruzijskom jeziku]], prema rukopisu iz XIX stoljeća, koji je opisao [[1932]]. [[Grigol Peradze|Peradze]], ali dosad nije pronađen original. Postoji i jedan [[arapski]] fragmenat, načinjen po koptskom prijevodu iz V stoljeća, koji sažimlje prve četiri glave. Nađena su i dva fragmenta (Didache 1, 1-3; 2, 2-6) [[latinski|latinskog]] prijevoda (Cod. Melk 914, iz XI st.) koji mora biti veoma star, što se zaključuje iz citata kod [[Ciprijan]]a »De aleatoribus« i [[Augustin]]a.<ref name="Šagi-Bunić"/>
Vremenom su otkriveni novi rukopisi važni za utvrđivanje izvornog teksta: [[Papyrus Oxyrhynchus]] iz IV stoljeća, koji donosi dva grčka fragmenta (Didache 1, 3-4; 2,1-3, 2); a izdali su ga [[Bernard Pyne Grenfell|Grenfell]] i [[Arthur Surridge Hunt|Hunt]] [[1922]]. godine. [[George William Horner|Horner]] je [[1904]]. objavio fragmente starog [[koptski|koptskog]] prijevoda. Postoji i kompletan prijevod na [[gruzijski jezik|gruzijskom jeziku]], prema rukopisu iz XIX stoljeća, koji je opisao [[1932]]. [[Grigol Peradze|Peradze]], ali dosad nije pronađen original. Postoji i jedan [[arapski]] fragmenat, načinjen po koptskom prijevodu iz V stoljeća, koji sažimlje prve četiri glave. Nađena su i dva fragmenta (Didache 1, 1-3; 2, 2-6) [[latinski|latinskog]] prijevoda (Cod. Melk 914, iz XI st.) koji mora biti veoma star, što se zaključuje iz citata kod [[Ciprijan]]a »De aleatoribus« i [[Augustin]]a.<ref name="Šagi-Bunić"/>


Kada je [[Johann Martin Augustin Scholz|Scholz]] pronašao i izdao latinski spis [[Doctrina apostolorum]] (u [[Codex Monacensis|kodeksu Monacensis]] 6264), on je postao značajan tekst za proučavanje Didache-a, pored [[Barnabina poslanica|Barnabine poslanice]], koja također donosi nauku o »dva puta« (cc. 18—21). Doctrina donosi nauku o dva puta, ali sa odstupanjima od Didache (Didache 1—6).
Kada je [[Johann Martin Augustin Scholz|Scholz]] pronašao i izdao latinski spis [[Doctrina apostolorum]] (u [[Codex Monacensis|kodeksu Monacensis]] 6264), on je postao značajan za proučavanje Didache-a (Didache 1—6) jer donosi nauku o »dva puta«, slično kao i [[Barnabina poslanica]] (cc. 18—21).


== Analiza ==
== Analiza ==

Verzija na datum 27. jula 2011. u 21:37

Didache
Nastanak kraj 1. ili početak 2. veka
Mesto
Jezik grčki jezik
Pripisano grupi autora
Izvori ponovo otkriven 1873.
Rukopisi
Auditorij judeo-hrišćani, gentiles
Tematika apostolsko učenje, vrsta pastoralnog priručnika

Didahi ili Didahe (grčki: Διδαχή Didakhḗ - nauk, učenje) punim nazivom Nauk dvanaestorice apostola (grčki: Διδαχὴ τῶν δώδεκα ἀποστόλων Didakhḕ tōn dṓdeka apostólōn, latinski: Doctrina duodecim apostolorum) je ranokršćanski spis. Većina stručnjaka kao vrijeme nastanka spisa navodi kraj 1. ili početak 2. vijeka.[1]

Didache je anonimno djelo više autora, i predstavlja neku vrstu katekizma. Spis se sastoji od četiri nejednaka dijela: [2]

  • moralni (cc. 1—6) u obliku učenja o dva puta (»put života« i »put smrti«),
  • liturgijski (cc. 7—10) koje sadržavaju i neke molitve (Očenaš i euharistijske molitve),
  • disciplinski (cc. 11—15), i
  • eshatološki dio (c. 16), tzv. »mala apokalipsa«.

Neki su ga crkveni oci smatrali dijelom Novoga zavjeta[3], dok su ga drugi odbacivali kao neautentičan ili nekanonski[4], pa na kraju nije ušao u Novozavjetni kanon, izuzev Etiopsku crkvu čiji kanon sadrži spis Didascalia koji se temelji na Didahe. Katolička crkva je Didahe prihvatila kao dio zbirke apostolskih otaca.

Naslov

Audet dokazuje da izvorni naslov nije "Didache ton dodeka apostolon", nego "Didachai ton apostolon", tj. naslov riječ nije u jednini (Didache – učenje, uput), nego u pluralu (Didachai – učenja, upute), i u naslovu nema riječi "dvanaestorica" (dodeka). Dakle, naslov ne podmeće autorstvo Dvanaestorici, nego kaže da su to učenja (didachai) apostola u širem smislu, u značenju misionara u ranoj Crkvi. Spis je namijenjen tome da ga apostol, odnosno utemeljitelj nove kršćanske zajednice, ostavi zajednici kao praktično pomagalo za život njezinih članova. Stoga bi se naslov mogao prevesti kao »Upute apostolske«.[5]

Euzebije Cezarejski [6] daje naslov u pluralu (kai ton apostolon hai legomenai Didachai), a ni on ni Atanazije [7] ne navode u naslovu reč »dvanaest« (ton dodeka). Termin Didache upotrebljavamo u tekstu iz tehničkih razloga, jer se tako uobičajilo.

Nastanak

Spis potiče iz judeo-hrišćanske sredine iz koje potječe i Matejevo evanđelje. To može biti Palestina ili Sirija: a možda i Antiohija ili njezina okolica; isključene su pavlovske zajednice, jer nema srodnosti s pavlovskom teologijom. Izvorni jezik je grčki.[2]

Prvi izdavači su mislili da je Didache postapostolski apokrif, nastao po Bryenniosu između 120-160, a po Harnacku između 135-165 u Egiptu. Kasniji istraživači su spis različito datirali: od sredine 1. vijeka (Sabatier) pa čak do 4. vijeka (C. Bigg); ipak su se datiranja najviše kretala između 80—165. godine. Najvažniju ulogu u datiranju spisa imao je veoma arhaičan oblik crkvene organizacije koji se odražava u Didache, sa središnjom ulogom proroka u Crkvi. A. Robinson je mislio da se didahist služio Barnabinom poslanicom; te nije mogao nastati prije 140/150, a smještao ga je potkraj 2. ili na početak 3. stoljeća.[2]

Povest

Didahe je u ranom kršćanstvu bio veoma cijenjen: navodi ga nekoliko puta Klement Aleksandrijski, držeći ga svetim Pismom, zatim Origen; i Euzebije Cezarejski [8], a Atanazije g. 367. donoseći popis knjiga biblijskog kanona, ubraja ga među knjige koje, iako nisu kanonske, treba čitati katekumenima.[9]

U moderno doba je ovaj spis bio nepoznat, dok ga 1873. nije u biblioteci samostana Svetog groba u Jerusalimu, otkrio Filotej Vrienije (Philotheos Bryennios), grčki metropolita Nikomedije, u jednom rukopisu iz 1056. godine (označuje se kao “Hieros. 54”). Editio princeps je priredio sam Bryennios (Carigrad 1883.), a ubrzo poslije toga je Adolf Harnack izdao drugo izdanje s obimnim komentarom (Leipzig 1884.). Od tada je počela velika raspra među učenjacima o značaju toga spisa, o vremenu njegova postanka, o vrijednosti za poznavanje rane Crkve, i sl.

Vremenom su otkriveni novi rukopisi važni za utvrđivanje izvornog teksta: Papyrus Oxyrhynchus iz IV stoljeća, koji donosi dva grčka fragmenta (Didache 1, 3-4; 2,1-3, 2); a izdali su ga Grenfell i Hunt 1922. godine. Horner je 1904. objavio fragmente starog koptskog prijevoda. Postoji i kompletan prijevod na gruzijskom jeziku, prema rukopisu iz XIX stoljeća, koji je opisao 1932. Peradze, ali dosad nije pronađen original. Postoji i jedan arapski fragmenat, načinjen po koptskom prijevodu iz V stoljeća, koji sažimlje prve četiri glave. Nađena su i dva fragmenta (Didache 1, 1-3; 2, 2-6) latinskog prijevoda (Cod. Melk 914, iz XI st.) koji mora biti veoma star, što se zaključuje iz citata kod Ciprijana »De aleatoribus« i Augustina.[2]

Kada je Scholz pronašao i izdao latinski spis Doctrina apostolorum (u kodeksu Monacensis 6264), on je postao značajan za proučavanje Didache-a (Didache 1—6) jer donosi nauku o »dva puta«, slično kao i Barnabina poslanica (cc. 18—21).

Analiza

Prvi istraživači (Bryennios i Harnack) su smatrali da je Didache apokrif, koji se lažno pripisuje apostolima. Connolly je zastupao montanističko podrijetlo spisa usled isticanja proroka i propisivanja postova.[10] U tome ga je slijedio F. E. Vokes, po kojemu je Didache »jedno artificijelno književno djelo, sastavljeno iz apostolskog materijala, koje afektira apostolski govor, a s ciljem da poduči ljude o tome što misli montanistička Cikva i kako se ona vlada, sa svrhom da pokaže do koje je točke ona 'apostolska', nasuprot katoličkoj Crkvi«.[11] To je mišljenje prevladavalo u znanstvenim krugovima u prvoj polovini 20. veka.[12] U međuvremenu, 1884. je J. Wordsworth iznio tezu da su Didache i Barnabina poslanica međusobno neovisni, a da zajednički ovise od nekog starijeg židovskog spisa, koja je stekla dosta pristalica; jedino su se mišljenja razilazila o židovskom ili kršćanskom karakteru toga pretpostavljenog starijeg spisa o »Dva puta«.

Poslije otkrića kumranskih spisa (1947), J. P. Audet je podvrgao komparativnoj analizi tekst Manuale disciplinae sa Didache, Barnabinom poslanicom, Doctrina apostolorum, i Herminim Pastirom. Rezultat istraživanja jest da su svi ti kršćanski tekstovi ovisni o zajedničkom izvoru — nekom židovskom spisu za poduku prozelita, koji je po etičkom dualizmu u srodnosti sa »Manuale disciplinae«; njemu je najbliže latinska Doctrina. Glavni distinktivni elemenat sastoji se u govoru o dva anđela (ili dva duha) koji su postavljeni iznad dvaju puteva, a čega nema u Didache, dok Doctrina 1,1 govori o anđelu »aequitatis« i anđelu »iniquitatis«, a Barnaba 18,1 govori o »anđelima Božjim« i »anđelima Sotone«.[13] Audet je poslije toga napisao golemu studiju o Didache, u kojoj tvdi da je spis nastao već između g. 50-70. Izvršene su dvije redakcije spisa, od kojih je prva načinjena u predkršćanskoj sredini, a duga u istoj sredini malo nakon pojave Evanđelja, srodnog s Matejevim. Adresati spisa su kršćani koji su to postali iz paganstva, a ne iz židovstva.[14]

Profesorica religije Elejn Pejgels smatra da Učenje dvanaestorice apostola revidira određena radikalna Isusova kazivanja, težeći da ih ublaži za novi val preobraćenika.[15] Preplićući kazivanja iz Propovedi na Gori i "lukave savete", Didahe ublažava Isusovo kategoričko naređenje „Ko ište od tebe, podaj mu", dodajući, „Neka ti se novac oznoji u ruci dok ne saznaš kome ga daješ." (Didache,1.6.) Učenje preinačuje i proširuje neke od Deset Zapovesti, kao npr. „Ne ubij; ne vrši preljubu", precizirajući da to znači „ti [muški rod] ne smeš imati seksualne odnose s mladim dečacima; i ne vrši preljubu; ne kradi; ne pomaži ženama da pobace; ne ubijaj novorođenčad". (Didache,2.2.)[15]

Izvori

  1. ↑ Draper, JA (2006), The Apostolic Fathers: the Didache, Expository Times, Vol.117, No.5, p.178
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)
  3. ↑ Apostolic Constitutions "Canon 85" (approved at the Orthodox Synod of Trullo in 692); Rufinus, Commentary on Apostles Creed 37 (as Deuterocanonical) c. 380; John of Damascus Exact Exposition of Orthodox Faith 4.17; and the 81-book canon of the Ethiopian Orthodox Church
  4. ↑ Athanasius, Festal Letter 39 (excludes them from the canon, but recommends them for reading) in 367; Rejected by 60 Books Canon and by Nicephorus in Stichometria
  5. ↑ Jean-Paul Audet, La Didaché. Instructions des apotres, Paris 1958.
  6. ↑ Hist. eccl. 3, 25, 4
  7. ↑ Epist. fest. 39, 11
  8. ↑ Hist. eccl. 3, 25, 4
  9. ↑ Atanazije, Epistula festalis 39.
  10. ↑ Richard H. Connolly, “The Didache and Montanism,” Downside Review 55, (1937), str. 339—347
  11. ↑ F. E. Vokes, The Riddle of the Didache. Fact or Fiction, Heresy or Catholicism? London 1938.
  12. ↑ Gustave Bardy, Théologie de l'Église, de saint Clément de Rome à saint Irénée, Paris 1945, 134, n. 3
  13. ↑ Jean-Paul Audet, "Affinites litteraires et doctrinales du Manuel de Discipline", Revue Biblique 1952, 219—238
  14. ↑ Jean-Paul Audet, La Didaché. Instructions des apotres, Paris 1958.
  15. ↑ 15,0 15,1 Elejn Pejgels - Poreklo Satane (scribd)

Vanjske veze

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Didahe&oldid=799407