Didahe – razlika između verzija
prošireno |
|||
| Red 16: | Red 16: | ||
== Povest == |
== Povest == |
||
Didahe je u davnini bio veoma cijenjen: navodi ga nekoliko puta [[Klement Aleksandrijski]], držeći ga [[sveto Pismo|svetim Pismom]], zatim [[Origen]]; i [[Euzebije Cezarejski]] (Hist. eccl. 3, 25, 4), a [[Atanazije]] g. [[367]]. donoseći popis knjiga [[biblijski kanon|biblijskog kanona]], ubraja Didache među knjige koje, iako nisu kanonske, treba čitati [[katekumen]]ima.<ref>[[Atanazije]], ''Epistula festalis'' 39.</ref> |
Didahe je u davnini bio veoma cijenjen: navodi ga nekoliko puta [[Klement Aleksandrijski]], držeći ga [[sveto Pismo|svetim Pismom]], zatim [[Origen]]; i [[Euzebije Cezarejski]] (Hist. eccl. 3, 25, 4), a [[Atanazije]] g. [[367]]. donoseći popis knjiga [[biblijski kanon|biblijskog kanona]], ubraja Didache među knjige koje, iako nisu kanonske, treba čitati [[katekumen]]ima.<ref>[[Atanazije]], ''Epistula festalis'' 39.</ref> |
||
U moderno doba je ovaj spis bio nepoznat, dok ga [[1873]]. nije u biblioteci [[samostan]]a Svetog groba u [[Carigrad]]u, otkrio [[Philotheos Bryennios]], grčki [[metropolita]] [[Nikomedija|Nikomedije]], u jednom [[rukopis]]u iz [[1056]]. godine. Taj rukopis se sada čuva u [[Jeruzalem]]u, pa se označuje kao “Hieros. 54”. [[Editio princeps]] (prvo izdanje) priredio je sam Bryennios (Carigrad [[1883]].), a ubrzo poslije toga je [[Adolf Harnack]] izdao drugo izdanje s obimnim komentarom (Leipzig [[1884]].). Od tada je počela velika raspra među učenjacima o značaju toga spisa, o vremenu njegova postanka, o vrijednosti za poznavanje [[rano hrišćanstvo|rane Crkve]], i sl. |
|||
== Analiza == |
== Analiza == |
||
Verzija od 27. jula 2011. u 12:28
| Didache | |
|---|---|
| |
| Nastanak | kraj 1. ili početak 2. veka |
| Mesto | |
| Jezik | grčki jezik |
| Pripisano | grupi autora |
| Izvori | ponovo otkriven 1873. |
| Rukopisi | |
| Auditorij | judeo-hrišćani, gentiles |
| Tematika | apostolsko učenje, vrsta pastoralnog priručnika |
Didahi ili Didahe (grčki: Διδαχή Didakhḗ - nauk, učenje) punim nazivom Nauk dvanaestorice apostola (grčki: Διδαχὴ τῶν δώδεκα ἀποστόλων Didakhḕ tōn dṓdeka apostólōn, latinski: Doctrina duodecim apostolorum) je ranokršćanski spis. Većina stručnjaka kao vrijeme nastanka spisa navodi kraj 1. ili početak 2. vijeka.[1]
Didache je anonimno djelo više autora, jedna vrsta pastoralnog priručnika. Spis se sastoji od tri glavna dijela: moralnog, disciplinskog i liturgijskog. Neki su ga crkveni oci smatrali dijelom Novoga zavjeta[2], dok su ga drugi odbacivali kao neautentičan ili nekanonski[3], pa na kraju nije ušao u Novozavjetni kanon, izuzev Etiopsku crkvu čiji kanon sadrži spis Didascalia koji se temelji na Didahe. Katolička crkva je Didahe prihvatila kao dio zbirke apostolskih otaca.
Povest
Didahe je u davnini bio veoma cijenjen: navodi ga nekoliko puta Klement Aleksandrijski, držeći ga svetim Pismom, zatim Origen; i Euzebije Cezarejski (Hist. eccl. 3, 25, 4), a Atanazije g. 367. donoseći popis knjiga biblijskog kanona, ubraja Didache među knjige koje, iako nisu kanonske, treba čitati katekumenima.[4]
U moderno doba je ovaj spis bio nepoznat, dok ga 1873. nije u biblioteci samostana Svetog groba u Carigradu, otkrio Philotheos Bryennios, grčki metropolita Nikomedije, u jednom rukopisu iz 1056. godine. Taj rukopis se sada čuva u Jeruzalemu, pa se označuje kao “Hieros. 54”. Editio princeps (prvo izdanje) priredio je sam Bryennios (Carigrad 1883.), a ubrzo poslije toga je Adolf Harnack izdao drugo izdanje s obimnim komentarom (Leipzig 1884.). Od tada je počela velika raspra među učenjacima o značaju toga spisa, o vremenu njegova postanka, o vrijednosti za poznavanje rane Crkve, i sl.
Analiza
Profesorica religije Elejn Pejgels smatra da Učenje dvanaestorice apostola revidira određena radikalna Isusova kazivanja, težeći da ih ublaži za novi val preobraćenika.[5] Preplićući kazivanja iz Propovedi na Gori i "lukave savete", Didahe ublažava Isusovo kategoričko naređenje „Ko ište od tebe, podaj mu", dodajući, „Neka ti se novac oznoji u ruci dok ne saznaš kome ga daješ." (Didache,1.6.) Učenje preinačuje i proširuje neke od Deset Zapovesti, kao npr. „Ne ubij; ne vrši preljubu", precizirajući da to znači „ti [muški rod] ne smeš imati seksualne odnose s mladim dečacima; i ne vrši preljubu; ne kradi; ne pomaži ženama da pobace; ne ubijaj novorođenčad". (Didache,2.2.)[5]
Izvori
- ↑ Draper, JA (2006), The Apostolic Fathers: the Didache, Expository Times, Vol.117, No.5, p.178
- ↑ Apostolic Constitutions "Canon 85" (approved at the Orthodox Synod of Trullo in 692); Rufinus, Commentary on Apostles Creed 37 (as Deuterocanonical) c. 380; John of Damascus Exact Exposition of Orthodox Faith 4.17; and the 81-book canon of the Ethiopian Orthodox Church
- ↑ Athanasius, Festal Letter 39 (excludes them from the canon, but recommends them for reading) in 367; Rejected by 60 Books Canon and by Nicephorus in Stichometria
- ↑ Atanazije, Epistula festalis 39.
- ↑ 5,0 5,1 Elejn Pejgels - Poreklo Satane (scribd)
Vanjske veze
- (sh) Дидахи, учење дванаесторице апостола (verujem.org)
- (sh) Didahi, učenje dvanaestorice apostola (scribd.com)
- (en) Didache (earlychristianwritings)