Rusi

Rusi
	; ;
	Dimitrije I. • Petar I. • Lomonosov • Puškin; Dostojevski • Tolstoj • Mendeljejev • Čajkovski; Čehov • Pavlova • Koroljev • Gagarin
Ukupno pripadnika
	129 milijuna
Značajna područja naseljavanja
	Rusija 115 889 107
Jezik
	Ruski
Vjera
	Pravoslavlje
Povezane etničke grupe
	Slaveni, Istočni Slaveni; Bjelorusi, Ukrajinci, Rusini

Za ostale upotrebe, v. Rus (narod).

Za ostale upotrebe, v. Rusi (razvrstavanje).

Rusi su narod koji pripada istočnoslavenskoj jezičnoj grupi s oko 145 milijuna pripadnika nastanjenih širom svijeta. U Rusiji živi oko 79,8% građana koji se izjašnjavaju etničkim Rusima. Rusi imaju utjecajne manjine u više evropskih država, a posebno je značajna manjina u Latviji, Bjelorusiji i Ukrajini. Izvan granica Evrope Rusi se u većem broju nalaze u Kazahstanu i SAD-u.

Rusi su najveći slavenski narod (slijede ih Ukrajinci i Poljaci) i najmnogoljudniji narod Evrope. Tokom vjekovnog širenja srednjovjekovne ruske države prema Centralnoj i istočnoj Istočnoj Aziji, Rusi su dolazili u doticaj sa raznim evroazijskim narodima, često turkijskog, ugro-finskog i drugog porijekla. U istom periodu veći broj tih rasno raznovrsnih plemena asimilirao se sa ruskim etnosom koji je nastao u procesu multikulturalnog prožimanja slavenskih i ugro-finskih plemena na prostorima centralne Rusije.

Rusi su danas najsrodniji Ukrajincima, Bjelorusima, Baltima, i nešto manje Poljacima i Fincima. Međutim, u mnogoljudnom ruskom narodu danas se nalaze karakteristike mnogih drugih neevropskih naroda čije se genetske karakteristike ne susreću u tolikoj mjeri među drugim istočnoevropskim narodima. To je prvenstveno posljedica položaja autohtonog ruskog prostora u široj okolici Moskve i širenja ruske države preko 5. vijeka iz istočne Evrope skroz do prostranstva istočne Azije i Aljaske.

Etimologija

Danas postoji nekoliko historijskih polemika koji se odnose na početak stvaranja moderne ruske nacije i prava na nasljeđe Kijevske Rusije iz 9. odnosno 10. vijeka. Za ruske historičare posebno je problematična polemika i pitanje: jesu li Kijevsku Rusiju stvorili Vikinzi, Ukrajinci ili Rusi.

Ruski historijski dokumenti upućuju da ruska plemena sve do 14. vijeka nisu imala vlastito kolektivno ime. U početku opisni naziv "ruski", kojeg i danas koriste u etničkom smislu, stekli su u sklopu Kijevske Rusije, a nadjenuli su ga kijevski kneževi iz 9. vijeka tada poznati kao Rus. Ruska plemena Vjatiči, Kriviči i Radimiči na kijevskom dvoru su nazvani "rus'kie ljude".

Druga važna polemika, koja je također usredotočena na Kijevsku Rusiju (Rus') govori o međusobnim kulturnim odnosima između Rusije i Ukrajine odnosno Moskovije i Rus'i. Za golemu većinu Rusa, Kijevska država je bila prva ruska država, dok je za Ukrajince ona bila prva ukrajinska država. Razlog tim polemikama prati okolnosti iz 17. i 18. vijeka, kada je moskovski car Petar Veliki želio objediniti ruski i ukrajinski narod na etničkoj, kulturnoj i drugoj osnovi. Od kraja 20. vijeka odnosno raspada SSSR-a brojne naučne polemike postale su politički motivirane zbog uspona ukrajinskog nacionalizma i težnjom za distanciranjem dvaju naroda.

Porijeklo naroda

Sovjetska krznena kapa-ušanka sa poklopcima za uši, pogodna hladnoj ruskoj klimi.

Prva plemena na teritoriju buduće Moskve javljaju se u neolitiku. Najstarija naselja datiraju iz trećeg tisučljeća p.n.e., a otkrivena su na širem području oko današnjeg grada Moskve. Prva istočnoslavenska plemena koja su vezana za današnje Ruse jesu Vjatiči, Kriviči i Radimiči, koji su također živjeli u sklopu Kijevske Rus'i. Ta plemena stvorila su bazu za rusku naciju koja se tokom 5. vijeka nadopunjavala u sklopu teritorijalnog širenja Rusije. Prvo spominjanje Moskve, kao grada, zabilježeno je u starom manuskriptu iz 1147. Godine 1156, princ Jurij Dolgorukij (Юрий Долгорукий; Yury Dolgoruky) podigao je utvrdu oko naseljenog mjesta i opkružio je jarkom.

Etnogeneza ruskog naroda

U sastavu moderne ruske nacije nalazi se nekoliko bivših slavenskih i ugro-finskih plemena koje sa smatraju temeljnim faktorom u formiranju ruskog etnosa od 5. vijeka. U kulturnom smislu posebno su značajna slavenska plemena: Vjatiči, Kriviči, Ilmenski Slaveni, Radimiči; zatim u etnogenološkom smislu također su značajna ugro-finska plemena: Mordvini, Mokši, Meščeri, Muromani, Mari, Udmurti, Čudi, Čuhni, Vepsi, Permi, Jugri, Pečori i drugi.

Nakon napada Mongola u 13. vijeku, mnogi ruski vladari i plemstvo imali su doticaja i srodnosti sa mongolskim. Nakon 17. vijeka, moderni Rusi susreću se u velikom omjeru sa istočnoevropskim narodima posebno sa Ukrajincima, Poljacima, Bjelorusima, Baltima i nešto manje Fincima. Također postoje značajni doticaji sa germanskim, jeverejskim te kavkaškim narodima. Danas ne postoji karakteritičan ruski izgled iako u ruskoj fizionomiji dominiraju plava i svjetlo smeđa kosa, te plave ili svijetlo smeđe oči. Iste karakteritsitke su posebno značajne za središnju Rusiju u okolici grada Moskve odnosno prostoru koji se smatrao autohtonim za razdoblja formiranja modernog ruskog etnosa.

Sažeta historija

Šarolika arhitektura Ruske pravoslavne crkve u Moskvi karakteritična za kasno rusko srednjovjekovlje.

Nikola II., posljednji ruski car, napravio je velika djela za života, Rodio se 1868, abdicirao 1917, ubijen 1918. od boljševika kao kontrarevolucionar. Vidi

Ruski boljševički vođa Vladimir Lenjin

Sovjetska krznena kapa-ušanka.

Današnji Rusi u 10. i 11. vijeku bili su sastavni dio prve istočnoslavenske države Kijevske Rusije. Tokom 8. vijeka, na evropski dio današnje Rusije i Ukrajine počinju dolaziti skandinavska plemena koja prate vodene tokove baltičkog i crnomorskog sliva. Sva istočnoslavenska plemena biti će ujedinjena širenjem kršćanstva u 10. i 11. vijeku. Kršćanstvo prihvaća i širi kijevski knez Vladimir, praunuk Olgin, rođen 956. i preobraćen 988. Tokom 11. vijeka sva moć centralizirana je u Kijevu. S istoka prijeti opasnost od Mongola i drugih nomadskih plemena. Godine 1240. Kijev su razorili Mongoli, a vodi ih Batu Kan. Razoreni su gotovo svi ključni gradovi Kijevske Rus'i, osim Novgoroda, Pskova i još nekih važnih gradova u zapadnoj Ukrajini.

Mongolsko Carstvo raširilo se preko azijskog kontinenta i današnje Rusije pod vladavinom Zlatne Horde. Staroruski teritorij bit će rascjepkan na brojne manje kneževine, a predjelu Rusije dominirati će kneževina Vladimir-Suzdalj. Grad Moskva u 14. vijeku vojno jača i pod carigradskim odobrenjem postaje provincijalno središte pravoslavne Crkve. U 15. vijeku knez Ivan III. zadobio je Novgorod i Tver izbacivši Mongole. Ivan IV. Grozni (1533.-1584.), prvi moskovski car, osniva Veliku kneževinu Moskvu, kasnije poznatu kao Moskovsku državu, koja ostaje srednjovjekovna sve do Petra Velikog (1689.-1725.), unuka Mihajla Romanova (1613.-1645.). Mihajlo Romanov navodno je imao vrlo oštre zakone.

Petar Veliki uvodi reforme i pobjedom u bici na Poltavi 1709., širi moskovske granice na zapad. Objedinjuje osvojen multietnički teritorij u Ruski imperij (rus. Rossijaskaja imperija) koji je obuhvatio i Rus' odnosno Ukrajinu. Katarina II. Velika (1762.-1796.) nastavila je Petrovu imperijalnu politiku šireći teritorij prema južnoj Ukrajini i istočnoj Poljskoj.

U vrijeme Aleksandra I. (1801.-1825.) Napoleon vodi golemu vojsku na Ruski imperij, njegove trupe doživjele su poraz 1812. Dvije vojske srele su se na polju Borodino, a Ruse je predvodio maršal Kutuzov. Oko 108.000 vojnika ovdje izgubi život. U Parizu, jesen 1815. ruski car Aleksandar I., austrijski Franjo I. i pruski kralj Fridrik Vilim III. potpisuju Svetu alijansu. Taj su dokument kasnije potpisali svi evropski monarsi osim britanskoga regenta, sultana i pape. Ona govori o podršci koju će potpisnici pružiti jedna drugoj u bilo kojem trenutku . Aleksandar II. granice Rusije širi sve do Pacifika i Centralne Azije. Tada pak slijedi rat s Japanom u kojoj Rusi gube flotu i gotovo sve bitke.

U vrijeme Nikole II. završena je izgradnja trans-sibirske pruge (1916.) i pojavljuje se nova ideologija – boljševizam. Cara Nikolu i njegovu obitelj nakon abdikacije ubijaju boljševici u Jekaterinburgu 1918. Istovremeno, Sergej Mihailovič Prokudin-Gorskii (rođen u Muromu; Сергей Михайлович Прокудин-Горский) napušta Rusiju, i preko Norveške odlazi za Englesku da bi patentirao prvu kolor kameru. Velike demografske gubitke Rusi će doživjeti tokom sovjetskih čistki i Drugog svjetskog rata.

Etnografija

Ruski nacionalni instrument balalajka

Glazba i ples

Kozački utjecaj vidljiv je od 15. do 20. vijeka. Najpoznatiji ruski odnosno kozački ples «Hopak» popularan je među ruskim seljacima, kao i čuvenim kompozitorima Musorgskim i Čajkovskim. Od kozaka sa Tereka je i «Lezginka», dok je popularni «Čardaš» mađarskog porijekla, Mađari ga poznaju od 9. vijeka i plešu ga uz «Tárogató», moguće je da su ga oni preuzeli od Roma. Ovaj ples popularan je i među Jevrejima (tzv. jevrejski čardaš, a Rusi su ga sa sobom prenjeli i u SAD. Popularni plesovi su također «Barynya», «Drobushki» (step ples) uz tradicionalna glazbala garmoška, trešotki, ložki ili balalajku. Korobuška ili «Korobeiniki» je lirska narodna pjesma i ples, star oko 150 godina.

Poznata ruska glazbala: balalajka, domra, gusle, koljosnaja lira, donsloj rilej, autentični ruski hurdi-gurdi, gudok, rožok, žaleika, volinka, svirel, kugikli, ložki, treščotki, kaliuki.

Balalajka (rus. балалайка); Balalajka je ruska narodna gitara triangularnog oblika sa tri ili šest žica koje idu od klinova za podešavanje sve do baze instrumenta. Ona se spominje prvi puta u dokumentima iz 17. vijeka (1688.).
Gudok (rus. гудок); je staro glazbalo sa tri žice, od kojih je jedna postavljena nešto više, i lukom. Gudok je poznat negdje od 12. vijeka. Možda i ranije, u 14. vijeku je modificiran.
Treščotka (rus. трещотка); vrsta su udaraljki, u stvari niz malenih pločica na uzici koje udaraju jedna u drugu i klepeću.
Rožok (rus. рожок); je narodna trublja (trumpet) učinjen od goveđeg roga ili brezove kore.
Žalejka (rus. жалейка) je klarinet ili rog s cijevi, najuobičajeniji autentični ruski duhački instrument.
Svirelj (rus. свирель); je ruska zviždaljka ili flauta.
Ložki (rus. ложки); su vrsta udaraljki, posebno ukrašenih drvenih žlica.

Kuhinja

Najpoznatije rusko jelo «Šči».

O ruskoj kuhinji može se govoriti tamo od 9. vijeka kada je slavenska populacija naučila peći kruh od raži i kvasca za dizanje. Zapise o prvim receptima ostavili su nam redovnici koji su u manastirima morali živjeti od plodova svoga rada. Obrađivali su tlo, lovili ribe, sakupljali gljive, bilje i voće, ali su i zapisivali svoje recepte u knjigu kuhanja. Jedno od najpoznatijih ruskih jela je juha od kupusa poznata kao šči (rus. Щи), u koju se po današnjem receptu stavljaju još i mrkva, korijen celera, luk, krumpir i drugo. Od tradicionalnih pića najpoznatija su im kvas i vodka.

Staroruska kuhinja sastojala se uglavnom od mesa, ribe, divljači, povrća i sakupljačkih plodova, kao što su gljive, divlje voće i bobice. Raž je tradicionalna u pripremi kruha, dok se pšenica koristi tek u novije vrijeme. Juhe su veoma popularne, uz šči, tu je i rassoljnik (rus. Рассольник). Riba je također popularna, u staroj ruskoj kuhinji slatkovodna riba bila je gost samo na carskim i bojarskim stolovima, delicije napose bijahu losos i jesetra. Posebno je na cijeni kavijar, kojega je narod jeo sa octom, paprom i lukom. Najčešće jelo starih Rusa bilo je crveno meso (govedina), te bravetina i svinjetina. Konzumacija nekih vrsta mesa u to vrijeme bila je striktno zabranjena, nepose meso divljeg zeca, no zato su na raspolaganju imali meso divljih ptica, među kojima i labuda i ždrala, crnog tetrijeba i jarebica.

Moskovski period: U vrijeme tzv. Moskovije i Moskalja, bile su dvije kuhinje, ona za bogate, i jedna za siromašne. Hrana običnih ljudi bila je jednostavna, no zato su sofisticirani boari uživali u posebnim specijalitetima, osobito u vrijeme kakvih blagdana.

Novije doba: U vrijeme Petra Velikog i Katarine Velike počinje njihova kulinarska tradicija ali i počinju prihvaćati neka zapadnoevropska jela, kao što su sendviči, francuski i nizozemski sirevi, šunka ,etc.

Seoska arhitektura

Tradicionalno rusko selo sastoji se od drvenih kuća. Drvo je najuobičajeniji materijal za gradnju jer Rusija njime i obiluje. Od drveta se grade i crkve, i kuće za kupanje i drugi gospodarski objekti. Tipična kuća na farmi 'izba' javlja se u tri regionalna tipa, gospodarske zgrade prave četvrtasto dvorište i ograđene su niskom drvenom ogradom. U sjevernim dijelovima Rusije sporedne strukture vežu se na glavnu, dok su na jugu svaka zasebno. Varijacije izbe se očitavaju u broj veličini i broju zidova. Piatstenok (peterozidni) ima ekstra zid koji dijeli dnevni od skladišnog prostora. Glavna soba ima i veliku glinenu peć koja zagrijava jedinu prostoriju kuće, a koju nema «klet», građevina sa četiri zida, vrlo jednostavne drvene strukture.

Populacija

U drugim državama-slijednicama SSSRa postoje velike ruske manjine, kao na primjer u Ukrajini, Bjelorusiji, Kazahstanu, Kirgistanu, Latviji, Litvi, Estoniji kao i u SADu i Australiji. U Narodnoj Republici Kini su Rusi službeno priznati kao manjina, oni tamo žive već generacijama. Oni u Kini žive na sjeveru Xinjianga (uključujući Ürümqi) i u Heilongjiangu.

Od kraja SSSR-a dolazi ponovo do velikih useljavanja, kako Rusa u Kinu, tako i Kineza u Rusiju. U vrijeme Carske Rusije kao i za vrijeme Sovjetskog Saveza, poticano je naseljavanje Rusa na cijelo područje tadašnje države. Nakon sloma, Rusi se polako vraćaju na područje današnje Ruske Federacije. Rusi imaju posebno značajnu manjinu u Ukrajini gdje ih živi oko 8 milijuna.

Vanjske veze

Introduction to Russian Culture