Mihajlo VIII Paleolog
Mihajlo VIII Paleolog (grčki: Μιχαήλ Η΄ Παλαιολόγος) (1224. ili 1225. - Trakija, 11. decembar 1282.) prvo je bio nikejski car od 1259. do 1261., a zatim i bizantski car od 1261. do 1282. On je uspio obnoviti grčku vlast nad Bizantom, nakon 57 godina latinske dominacije i osnovati Dinastiju Paleologa, posljednju i najdugovječniju bizantsku dinastiju.[1]
| Mihajlo VIII Paleolog Μιχαήλ Η' Παλαιολόγος | |
|---|---|
.jpg)
| |
| Vladavina | 1259. - 1261 (kao nikejski car zajedno sa Janisom IV Laskarisom) 1261. - 1282. (kao bizantski car / od 1272. zajedno sa sinom Andronikom II Paleologom |
| Prethodnik | Janis IV Laskaris |
| Nasljednik | Andronik II Paleolog |
| Djeca | |
| Manojlo Paleolog Andronik II Paleolog Konstantin Paleolog Irina Paleolog (bugarska carica) Ana Paleolog Evdokija Paleolog Teodora Paleolog Evrosina Paleolog Marija Paleolog | |
| Dinastija | Paleolozi |
| Otac | Andronik Duka Komnin Paleolog |
| Majka | Teodora Angelina Paleolog |
| Rođenje | 1224. ? |
| Smrt | 11. decembar 1282. (sa 58 godina) |
Biografija
urediMihajlo je bio potomak nekoliko bivših carskih dinastija; Duka, Angeli i Komnin, unatoč tome njegovo djetinstvo je proteklo prilično jednolično, po carskim palačama u Nikeji i Nikomediji u kojima je sanjario o ponovnom povratku u.Konstatinopolis i slamanju Latinskog carstva.[1]
Bio je nevjerojatno snalažljiv, duhovit a vrlo rano otkrio je da je talentiran za sve vrste intriga, jer je u dobi od 21 godine, optužen od strane cara Janisa III Duke Vataca za izdajničko ponašanja protiv države. Od optužbi se oslobodio svojim smislom za humor i smirenim pristupom problemima.[1] To nije prošlo nezapaženo jer je kasnije nakon smrti cara Teodora II Laskarisa - 1258., Mihajlo izabran za regenta Teodorovog šestogodišnjeg sina - Janisa Laskarisa.[1] Mihajlo je uz pomoć svojih simpatizera, malo po malo sve više preuzimao vlast, a nakraju i zasjeo na tron pa se početkom 1259. okrunio za cara, nakon što je oslijepio i maknuo u stranu zakonitog nasljednika - Janisa Laskarisa. Kad su se nakon tog maloazijski simpatizeri dinastije - Laskaris pobunili, lukavo je navalio na Konstatinopolis željevši ga preoteti od Latinskog carstva i na taj način u očima većine Grka opravdati svoju vladavinu.[1]
Ni danas se nezna dali je Konstatinopolis pao zahvaljujući pomno isplaniranoj strategiji ili zbog spleta nesretnih okolnosti, ili zbog oba dva razloga, ali je on doista pao pod navalom njegovih generala u julu - 1261.[1] To je izazvalo val oduševljenja po čitavoj Grčkoj, u tom trenutku, malo tko je bio svjestan činjenice da se centar moći pomaknuo iz Male Azije u Evropu. S druge strane kad su bizantski carevi postali toga svjesni, toliko su se usmjerili prema Evropi, da je to postalo sudbonosno za carstvo, jer su zanemarili svoje istočne granicama i prepustili Malu Aziju - Turcima Seldžucima.[1]
Od samog stupanja na tron Mihajlov položaj na prijestolju bio je neizvjestan, jer je sa svih strana bio okružen Latinima koji su željeli restauraciju Latinskog carstva. Posebno aktivan i opasan bio je Baudouin II, posljednji latinski car Konstatinopolisa.[1] U svojim manevrima da se vrati na prijestolje, i svrgne Mihajla, - Baudouin II je nakraju ušao u diplomatski i bračni savez sa Charlesom I Anžuvinskim bratom francuskog kralja Louisa IX.. Čovjekom koji je po mnogo čemu bio gotovo ravan Mihajlu, najsposobnijem zapadnom diplomatu, vičnom svakakvim intrigama. On se na papin poziv uputio u Južnu Italiju, gdje je zbacio sa trona posljednje predstavnike švapske dinastije - Hohenstaufen; Manfreda i Konradina, iz Palerma i Napulja i gotovo odmah upro pogled preko Balkana na Konstatinopolis. Njegove želje bile su doista cezarovske, htio je ponovno stvoriti veliko carstvo i spojiti Istok i Zapad.[1]
U zamjenu za papino obećanje da će obuzdati Charlesove planove da napadne Konstatinopolis, Mihajlo je obećao da će ostvariti vjersko jedinstvo Grčke crkve s Vatikanom.[1] To njegovo obećanje izazvalo je nasilno protivljenje većine Mihajlovog vlastitog naroda, koji se protivio uniji iz doktrinarnih razloga. Kler se usprotivio dijelovima latinske liturgije vezanim uz Filioque (Vjerujemo u Duha Svetoga... koji izlazi od Oca i Sina) i korištenju azime (beskvasni kruh) kod euharistije.[1]
Ipak je vjerojatno od svih tih razloga bio snažniji osjećaj straha, da ukoliko se prihvati papina crkvena supremacija, to može dovesti do obnove političke dominacije - Latina, a na kraju i kulturne asimilacije.[1]
| Prethodnik: Janis IV Laskaris (1258. - 1261.) |
Bizantski car (1224. - 1282.) | Nasljednik: Andronik II Paleolog (1282. - 1328.) |
