|
| papa_do = [[25. 5.|25. maj]] [[1085]].
| prethodnik = [[Aleksandar II (papa)|Aleksandar II.]]<br />([[1061]]. - [[1073]].)
| nasljednik = [[Viktor III|Viktor III.]].<br />([[1086]]. - [[1087]].)
| datum_rođenja = oko [[1020]]. / [[1025]].
| mjesto_rođenja = [[Sovana]], [[Sveto Rimsko Carstvo]]
|}}
'''Grgur VII.''' ([[Sovana]], tada Soana, oko [[1020|1020.]]. - [[Salerno]], [[25. 5.|25. svibnja]] [[1085|1085.]].), poznat i kao '''Hildebrand iz Soane''' bio je [[papa]] od [[22. 4.|22. travnja]] [[1073|1073.]]. godine, pa sve do svoje smrti. Bio je jedan od velikih obnoviteljskih papa, a osobito je poznat po [[Borba za investituru|borbi za investituru]] čime se sukobio s carem [[Heinrich IV, svetorimski car|Henrikom IV.]] Blaženim ga je [[1584|1584.]]. proglasio papa [[Grgur XIII.]], a svetim [[1728|1728.]]. papa [[Benedikt XIII.]]<ref>Thomas Oestreich, „Pope St. Gregory VII“, ''Catholic Encyclopedia'', New York 1913.</ref>
== Životopis ==
Kad je car [[Heinrich III, sveti rimski car|Henrik III.]] zbacio papu Grgura VI., Hildebrand je s Grgurom otišao u progonstvo u [[Nemačka|Njemačku]], što je također izvršilo znatan utjecaj na njegovu izobrazbu. Nastavio je studije u [[Köln]]u, a u Rim se vratio s papom [[Lav IX|Lavom IX.]], pod čijim je vodstvom prvi puta ušao u crkvenu službu i postao [[subđakon]].
Nakon smrti Lava IX., Hildebrand je poslan kao izaslanik na njemački dvor kako bi poveo pregovore o izboru novog pape. Ondje je potakao cara da podrži Gebharda koji će postati papa [[Viktor II|Viktor II.]]. ([[1055|1055.]].-[[1057|1057.]].) i povjeriti Hildebrandu službu legata u [[Francuska|Francuskoj]], gdje se bavio slučajem [[Berengar od Toursa|Berengara iz Toursa]] čiji su pogledi na [[euharistija|euharistiju]] izazivali sukobe. Kad je 1057. izabran papa [[Stjepan IX (papa)|Stjepan IX.]], bez prethodnog dogovora s njemačkim dvorom, Hildebrand i [[Anzelmo iz Lucce]] poslani su u Njemačku kako bi ishodili carsko priznanje. Stjepan je ubrzo umro, a rimska je aristokracija željela povratiti svoj utjecaj na pape, te je [[1058|1058.]]. žurno izabrala za papu Ivana iz Velletrija kao [[Antipapa Benedikt X|Benedikta X.]] Takav je postupak mogao izazvati unutarcrkvenu krizu, no ona je prevladana upravo zahvaljujući Hildebrandu, čijom je podrškom [[1059|1059.]]. na papinsko prijestolje umjesto Benedikta izabran [[Nikola II (papa)|Nikola II.]] koji je izvršio snažan utjecaj na politiku kurije kroz dva desetljeća svoga [[pontifeks|pontifikata]]. Na jugu [[Italija|Italije]] to je značilo približavanje [[Normani]]ma, a na sjeveru protunjemačkom pokretu [[patareni|patarena]]. Za njegova je pontifikata donijet i zakon prema kojem papu bira [[kardinal]]ski zbor, čime je smanjen utjecaj rimskoga plemstva i njemačkoga dvora. Nakon smrti Nikole II. i dolaskom pape [[Aleksandar II (papa)|Aleksandra II.]] ([[1061|1061.]]., učvrstio se Hildebrandov položaj u kuriji budući da je papa često izbivao iz Rima. Hildebrand je znao dobro iskoristiti opće političke prilike, posebice u Njemačkoj, za jačanje papinstva.
=== Izbor za papu ===
{{main|Izbor za papu 1073}}
Nakon smrti Aleksandra II. ([[21. 4.|21. travnja]] [[1073|1073.]].), za njegova sprovoda u [[Bazilika sv. Ivana Lateranskog|Lateranskoj bazilici]], narod je uzviknuo: „Hildebranda za papu! Blaženi Patar izabrao je Hildebranda arhiđakona!“ Njegovo odbijanje bilo je uzaludno, te je kasnije toga dana doveden u crkvu sv. Petra u lancima, gdje je na [[kanonsko pravo|kanonski]] način izabran za papu. Svećeničko ređenje primio je tek [[22. 5.|22. svibnja]] 1073., a za biskupa je posvećen [[30. 6.|30. lipnja]]. Način njegova izbora često je dovođen u pitanje, no tek mnogo godina nakon što se to dogodilo, pod utjecajem vjerskih i osobito političkih sukoba. Ipak, bitan propis o izboru pape nije poštovan, onaj koji se odnosi na traženje mišljenja cara [[Sveto Rimsko Carstvo|Svetog Rimskog Carstva]].
U dekretu o izboru Hildebranda za papu o njemu se kaže da je:<ref>Mansi, ''Conciliorum Collectio'', XX, 60.</ref>
Središte crkveno-političkih zanimanja Grgura VII. bit će odnos prema njemačkim krajevima. Nakon smrti Henrika III. bitno je smanja moć njemačkih vladara, a njegov se sin [[Heinrich IV, svetorimski car|Henrik IV.]] suočavao s ozbiljnim teškoćama unutar svoga carstva. Uz to, papi je u prilog išla i činjenica da je 1073. godine Henrik bio tek neiskusni dvadesettrogodišnjak.
Kroz godine koje su slijedile Henrik je zbog pobune [[Sasi|Sasa]] bio prisiljen uspostaviti prijateljske odnose s papom, te je [[1074|1074.]]. godine u prisutnosti papinskih legata izvršio pokoru u [[Nürnberg]]u, zbog održavanja prijateljstva s članovima svoga vijeća koje je Grgur VII. bio izopćio. Henrik je tom prilikom dao prisegu poslušnosti papi i obećao svoju pomoć u obnovi Crkve. Takav je stav, međutim, Henrik napustio čim je pokorio Sase u [[Prva bitka kod Langesalze|bitki kod Hohenburga]], [[9. 6.|9. lipnja]] [[1075|1075.]]., te je htio povratiti svoja vladarska prava u sjevernoj Italiji.
Stoga je poslao [[grof]]a Eberharda u [[Lombardija|Lombardiju]] da se suprotstavi patarenima, imenovao Tedalda [[nadbiskup]]om [[Milano|Milana]], te pokušao uspostaviti odnose se normanskim [[vojvoda|vojvodom]] [[Robert Guiscard|Robertom Guiscardom]]. Grgur VII. odgovorio je oštrim pismom datiranim [[8. 12.|8. prosinca]] 1075., u kojem je, uz ostalo, optužio Henrika da je prekršio svoju riječ, te da i dalje potpomaže [[ekskomunikacija|izopćene]] vijećnike. Uz pismo, papa je caru poslao i usmenu poruku u kojoj mu je zaprijetio izopćenjem iz Crkve i oduzimanjem carske krune. Istovremeno, na [[Božić]] 1075. godine, [[Cencije Frangipane]] oteo je papu za vrijeme polnoćke u crkvi [[bazilika sv. Marije Velike|sv. Marije Velike]], no već ga je sljedeći dan, na inzistiranje naroda, oslobodio. Papa je osumnjičio cara da stoji iza ove urote, a cijeli se događaj obično navodi kao početak [[borba za investituru|borbe za investituru]].
{{main|Borba za investituru}}
Papine opomene razljutile su Henrika i njegov dvor, te je car na brzinu sazvao državni i crkveni [[Sabor u Wormsu]] koji se sastao [[24. 1.|24. siječnja]] [[1076|1076.]]. Papa je među visokim njemačkim [[sveštenstvo|klerom]] imao brojne neprijatelje, a pridružio im se i kardinal [[Hugo Candidus]] koji je prethodno podržavao Grgura, ali mu je postao neprijateljem nakon što ga je papa smijenio zbog [[simonija|simonije]]. Prisutni biskupi prihvatili su Hugove optužbe protiv pape i otkazali poslušnost, a Henrik je proglasio da je papa zbačen, te je od Rimljana tražio da izaberu novog papu.
Sabor je poslao dvojicu biskupa u Italiju gdje su ishodili sličan dokument od lombardijskih biskupa na sinodi u [[Piacenza|Piacenzi]]. Kao izaslanik u Rim je poslan Roland iz Parme koji je pred sinodom okupljenom u Lateranskoj bazilici proglasio da je papa smijenjen, što je nakon prvotnog čuđenja izazvalo snažno odbijanje okupljenih, te je sam papa spasio izaslanika od linča.
=== Drugo Henrikovo izopćenje ===
Bez obzira na uklanjanje izopćenja, njemački velikaši nastavili su svoju protukraljevsku politiku, te su [[1077|1077.]]. kao protukralja izabrali [[vojvoda|vojvodu]] [[Rudolf od Rheinfeldena|Rudolfa Švapskog]]. Prilikom izbora papinski su legati bili neutralni, a Grgur je nastoja zadržati takav stav kroz sljedeće godine. To mu je bilo olakšano i činjenicom da su obje strane bile podjednako jake. Njegova neutralnost dovela je ipak do toga da je izgubio povjerenje na obje strane. Na posljetku je stao na stranu Rudolfa Švapskog, nakon što je ovaj [[27. 1.|27. siječnja]] [[1080|1080.]]. pobijedio Henrika u bitki kod Flarchheima. Pod pritiskom Sasa, i krivo izviješten o prevelikoj važnosti bitke, Grgur je [[7. 3.|7. ožujka]] 1080. ponovno izopćio Henrika i proglasio da je zbačen s prijestolja.
[[Datoteka:Investiturstreit.jpg|mini|250px|desno|Prikaz krunidbe Henrika IV. i protupape Klementa III., te bijega i smrti pape Grgura VII. (kodeks ''Jenesis Bose'' iz [[1157.]])]]
Za razliku od prethodnoga izopćenja, ovo je u širokim slojevima shvaćeno kao nepravedno. Usto, Rudolf Švapski umro je [[16. 10.|16. listopada]] iste godine, a njegov mogući nasljednik, Hermann Luksemburški, nije se uspio nametnuti kao vođa, te je krajem [[1081|1081.]]. Henrik bio na vrhuncu svoje snage. Proglasivši papinu odluku nezakonitom, nije priznavao izopćenje, a sabor sazvan u [[Brixen]]u [[16. 6.|16. lipnja]] 1081. smijenio je Grgura, a za papu izabrao Guiberta iz Ravenne. Iste godine Henrik je ušao u otvoreni sukob s papom na području Italije. Grgura je u međuvremenu napustilo trinaest kardinala. Rim se [[1084|1084.]]. predao Henriku, a Grgur se povukao u [[Anđeoska tvrđava|Anđeosku tvrđavu]], ne prihvaćajući Henrikove ponude, među kojima je bila i ona da mu Guiberta preda kao zarobljenika u zamjenu za papinsko priznanje njegova carskoga dostojanstva. Grgur ponovno izopćuje Henrika, na što ovaj ponovno [[21. 3.|21. ožujka]] ulazi u Rim, a [[24. 3.|24. ožujka]] [[1084|1084.]]. daje da se Guibert proglasi papom pod imenom [[Antipapa Klement III|Klement III.]], te ga onda ovaj kruni za cara. Ubrzo je Henrik morao pobjeći iz grada, budući da se približavao [[Normani|normanski]] vojvoda i Grgurov saveznik, [[Robert Guiscard]]. Grgur je bio oslobođen, ali su normanski vojnici opljačkali Rim, pa je narod prisilio papu na povlačenje u [[Monte Cassino]], a potom i u [[Salerno]] gdje je sljedeće godine i umro. Tri dana pred smrt povukao je sva izopćenja što ih je proglasio, osim onih koja su se odnosila na Henrika IV. i Guiberta.
=== Grgurova smrt ===
Odnos Grgura VII. prema drugim [[evropa|europskim]] zemljama bitno je bio označen njegovim odnosom prema njemačkim krajevima, budući da ga je sukob s njemačkim vladarom oslabio u odnosu na ostale. To se odnosi osobito na [[Normani|Normane]] kojima je još [[Nikola II (papa)|Nikola II.]] dao znatne povlastice, a to nije donijelo očekivanu zaštitu papinstva. Tako je [[Robert Guiscard]] intervenirao u korist Grgura VII. tek kad je i sam bio ugrožen njemačkim osvajanjima. Prilikom osvajanja Rima prepustio je grad na nemilost svojih vojnika, što je dovelo do Grgurova progonstva.
U odnosu na više zemalja Grgur je nastojao uspostaviti papinski suverenitet. Temeljem „običaja od pamtivijeka“ držalo se tako da [[Korzika]] i [[Sardinija]] pripadaju rimskoj Crkvi. Na [[Španija|Španjolsku]] i [[Ugarska|Ugarsku]] također je polagao pravo, a pokušao je navesti i [[Danska|danskoga]] kralja da vlast preuzme kao papin [[vazal]]. [[Filip I. Francuski]], zbog provođenja [[simonija|simonije]] i donošenja protucrkvenih propisa izazvao je Grgurovu reakciju, tako da se [[1074|1074.]]. našao u opasnosti da bude izopćen, zbačen s prijestolja i udaren [[interdikt]]om. Grgur, zbog sukoba u Njemačkoj, ipak nije proveo svoje prijetnje u djelo, premda kralj nije promijenio svoj način djelovanja. Takvo stanje stvari u [[Engleska|Engleskoj]] je iskoristio [[William I Osvajač|Vilim Osvajač]] te je intervenirao u crkvena pitanja, zabranio biskupima posjet Rimu, imenovao biskupe i opate, i pokazivao slabo zanimanje za papine proteste s obzirom na odnos duhovne i svjetovne vlasti. Ne mogavši ništa promijeniti, papa je odlučio ignorirati kraljeve postupke.
Grgur je ipak uspio uspostaviti odnose sa svim kršćanskim zemljama, te se dopisivao s vladarima [[Poljska|Poljske]], [[Rusija|Rusije]] i [[Češka (historijska)|Češke]]. Održavao je prijateljsko dopisivanje i sa [[Saraceni|saracenskim]] kraljem u [[Mauretanija (provincija)|Mauretaniji]] u sjevernoj [[Afrika|Africi]], a neuspješno je pokušavao dovesti [[Jermenija|Armeniju]] u bližu vezu s Rimom.
Grgur VII. nastojao je oko ponovnog uspostavljanja jedinstva Crkve, koje je prekinuto [[Crkveni raskol|šizmom]] iz [[1054|1054.]]. godine, te je uspio stupiti u kontak s [[Popis bizantskih careva|bizantskim carem]] [[Mihajlo VII. Parapinak|Mihajlom VII.]], te je zamislio skupljanje velike vojske koja bi pomogla [[Bizantsko carstvo/Latinična verzija|Bizantu]] u borbi protiv [[Arapi|Arapa]], te omogućila povratak kršćanske vlasti na [[Bazilika Svetoga groba|Bazilikom Svetoga groba]] u [[Jeruzalem]]u.
=== Grgur VII. i Hrvatska ===
U doba pape Grgura VII. [[Hrvatsko Kraljevstvo|Hrvatskom]] je vladao najprije [[Petar Krešimir IV|Petar Krešimir IV.]]. ([[1058|1058.]].-[[1074|1074.]]., a potom [[Dmitar Zvonimir]] ([[1075|1075.]].-[[1089|1089.]].). U vrijeme slabljenja Bizanta, Zvonimir je pristao uz papu Grgura VII., prihvaćajući i njegovo shvaćanje uloge svjetovne vlasti u odnosu na crkvenu. Tako je u rujnu [[1075|1075.]]. papa poslao legate Gebizona i Fulkona Zvonimiru koji priseže da će biti vjeran podanik papi. Gebizon ga [[8. 10.|8. listopada]] 1076. u [[Solin]]u kruni kraljevskom krunom i predaje mu ostale znakove kraljevske vlasti. Zvonimir se pritom obvezao da će pomagati vjersku obnovu i braniti Crkvu u svome kraljevstvu, da će papi davati godišnji dar u novcu, da će providjeti da se Crkvi daju prvine i desetine, te da će uzeti u zaštitu siromahe, udovice i siročad. Usto, ustupio je papi samostan sv. Grgura u [[Vrana (Pakoštane)|Vrani]], koji je imao služiti kao hospicij za papine legate. Tako je Zvonimir osigurao i državnopravno priznanje Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske (''Regnum Dalmatiae et Chroatiae'').
== Crkvena obnova ==
Centralizacija crkvene vlasti u Rimu dovela je pak do umanjenja ovlasti pojedinih biskupa. Oni su pak često odbijali takve pokušaje, pa je Grgurov pontifikat bio obilježen sukobima s višim svećenstvom.
Borba za jačanje papinske vlasti povezana je i s obveznim [[celibat]]om za svećenstvo i s papinim napadom na [[simonija|simoniju]]. Sam Grgur VII. nije uveo celibat u Crkvu, ali je više nego njegovi prethodnici nastojao na njegovu provođenju. [[1074|1074.]]. godine objavio je [[enciklika|encikliku]] kojom je oslobodio vjernike poslušnosti biskupima koji bi dozvoljavali ređenje oženjenih svećenika. Sljedeće godine lišio je oženjene svećenike njihovih prihoda. Kako nastojanje oko provođenja celibata, tako i borba protiv simonije, izazvali su oštro protivljenje u dijelu svećenstva.<ref>Mansi, „Gregorii VII registri sive epistolarum libri.“ ''Sacrorum Conciliorum nova et amplissima collectio'', Firenca 1759.</ref>
== Bilješke ==
== Literatura ==
{{Commonscat|Gregorius VII}}
* Uta-Renate Blumenthal: ''Gregor VII. Papst zwischen Canossa und Kirchenreform''. Primus, Darmstadt 2001, {{ISBN |978-3-89678-198-7}}
* Herbert E. Cowdrey: ''Pope Gregor VII.'' Clarendon, Oxford 1998.
* Herbert E. Cowdrey: ''The Register of Pope Gregory VII 1073-1085''. Clarendon, Oxford 2002.
{{Lifetime|1020-ih|1085|Grgur 07}}
[[Kategorija:Pape]]
[[Kategorija:Sveci]]
|
