Miting u Srbu 27. srpnja 1971.
 |
Ovaj članak predložen je za brisanje. Naveden je sljedeći razlog za brisanje: Ne postoji ni jedan izvor (WP:NI) da je u Srbu 1971. održan takav miting; tzv. Sabor u Srbu održan je u srpnju 1990. godine, a ne 1971. Sve su tvrdnje bez izvora i djeluju kao vlastito istraživanje (WP:BVI), dok su svi navedeni izvori na temu mitinga pobunjenih Srba 1990. godine. Autor Kubura. Rasprava o brisanju dostupna je ovdje.Kod postavljanja predloška u članak, molimo Vas ne brišite sadržaj zbog kojeg je predložak postavljen.Administratori, prije brisanja stranice provjerite što vodi ovamo, povijest stranice i evidenciju stranice. Stranicu predložio: Koreanovsky (razgovor) • Zadnje uređivanje: Koreanovsky (razgovor) |
 |
Ovaj članak ili odlomak mogao bi sadržavati originalne ideje ili plodove originalnog istraživačkog rada, što bitno umanjuje njegovu nepristranost. (Rasprava)Vidi: Wikipedija:Bez vlastitog istraživanja |
Miting koji se održao u mjestu Srbu 27. srpnja 1971. bio je miting. Kako se je poslije pokazalo, imao je velikosrpske značajke.
Hrvatsko je državno vodstvo bilo napadano po medijima i u partijskim forumima. Veliki okidač za hajku bio je 4. srpnja 1971., kad je Josip Broz Tito bio na zatvorenoj sjednici Izvršnog komiteta SKH, na kojoj su prvi put osuđena „nacionalistička zastranjenja.“
Proslavu su organizirali razni visoki vojni dužnosnici i ini političari na službi u Beogradu, a koji su bili povezani s onim dijelom srpskih partijskih kadrova koji su bili "stvarni velikosrbi i četnički nastrojeni Srbi". Reda radi, na taj su miting bili pozvani i ondašnji hrvatski visoki dužnosnici: Savka Dabčević-Kučar, Pero Pirker, Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Miko Tripalo i mnogi drugi.
Na taj su miting dovezeni sudionici i govornici iz Srbije i BiH, a da u tome hrvatski državni vrh nije ništa znao. Ondašnjem je hrvatskom vrhu bilo poznato samo da je bio pozvan predsjednik Skupštine SR Srbije Draža Marković, poznati protivnik hrvatske politike. Na dan mitinga došlo je desetak autobusa sa Srbima iz BiH, Vojvodine i uže Srbije, koji su dali velikosrpski pečat toj proslavi. Od poznatih Srba, ondje je bio i ratni zapovjednik Đoko Jovanić.
Na improviziranoj su govornici održani govori. Srbijanski su predstavnici dočekani ovacijama, dok hrvatskim predstavnicima i govornicima niti približno, niti prema partijskim tvrdolinijašima koji su bili protiv proljećarskog vodstva. Savka Dabčević-Kučar će poslije zabilježiti da su hrvatski predstavnici prema sebi osjetili zid otpora i mržnje, što su svojim ponašanjem priznali i hrvatski konzervativni komunisti, kasniji gušitelji hrvatskog proljeća, koji su se na tom mitingu također osjećali nepoželjnima i omraženima. Posljedica je to bila višemjesečnog etiketiranja, u kojem su jugokomunisti, jugounitaristi i velikosrbi govorili i pisali da hrvatski proljećari "žele ponovno „klati“ Srbe u Hrvatskoj".
Indikativno je bilo da su govori, brojne parole i klicanja mase bile upućene: Jugoslaviji, Titu, Partiji, bratstvu i jedinstvu, no ne i prema Hrvatskoj, iako je to bila proslava koja je trebala biti hrvatska proslava, jer se njome obilježavala partizanska borba, Dan ustanka naroda Hrvatske.
Hrvatsko se vodstvo s tog mitinga vratilo vojnim helikopterom. Hrvatska je premijerka poslije zabilježila da je na tom mitingu "najodređenije, odnosno najizravnije osjetila samu suštinu politike te skupine", te je zaključila za taj "miting uzbuđenja" da ta skupina srpskih političara, vojnih dužnosnika i njihovih pristaša "mrzi Hrvate" i "ne će se libiti za četništvo proliti krv."
30. studenog i 1. prosinca 1971. uslijedila je sjednica Izvršnog komiteta SKH u Karađorđevu, kad je uslijedila poznata "sječa Hrvatske".
Udružena komunistička oligarhija koju su činili dogmati, velikosrbi i karijeristi, a koje je predvodio već ostarjeli diktator Tito - smijenila je hrvatsko komunističko, no hrvatski osviješteno i politički liberalno vodstvo.[1] Hrvatska je gušenjem Hrvatskoga proljeća utonula u dvadesetogodišnji, dugotrajan mrak i muk.[1]
1. i 2. prosinca iste godine na 21. sjednici CK SKJ ostavke su podnijeli Savka Dabčević-Kučar, Miloš Žanko, Miko Tripalo, Pero Pirker, Marko Koprtla i Janko Bobetko. Također je odlučeno da se s dosadašnjih dužnosti smijene predsjednik i potpredsjednik CK SK Zagreba Srećko Bijelić i Dragutin Haramija, a za novu predsjednicu CK SKH izabrana je Milka Planinc.
Manje od dvadeset godina poslije, organizirano je nekoliko velikosrpskih mitinga u Hrvatskoj. 28. veljače 1989. u Kninu su bili prosvjedi protiv navodnoj hrvatskoj i slovenskoj potpori "albanskom separatizmu". 9. srpnja 1989. kod pravoslavne crkve Lazarice na Kosovu Polju kod Knina organiziran je veliki miting potpore Miloševiću, propraćen velikosrpskim parolama, uz "oko 50.000 osoba", pretežno iz Srbije, pristiglih u vise od 1500 autobusa.
4. veljače 1990. održan je srpski miting u Karlovcu.[2] Velikosrbi su 9. veljače pokušali održati slične mitinge i drugdje (sela s većinskim srpskim stanovništvom iz okolice Vukovara: Trpinja, Bobota, Pačetin, Bršadin), no mjesni je SSRN to spriječio.[2]17. veljače 1990. u Kninu je osnovana stranka Srba u Hrvatskoj,[2] dok je na Kosovu uvedeno izvanredno stanje i ubijen veći broj albanskih demonstranata.[2] koja se pokazala kao potpora terorističkom djelovanju. Uskoro je zatim održan poznati huškački velikosrpski miting na Petrovoj Gori,[2] uz nacionalističke parole i ikonografiju, na kojima se je prijetilo ondašnjem hrvatskom komunističkom vodstvu i pozive na ubojstvo Franje Tuđmana koji je onda još bio samo predsjednik HDZ-a. General JNA Dušan Pekić zahtijevao je uhititi nekomunističke političare u Hrvatskoj i Sloveniji. Miting je pomogao organizirati ondašnji hrvatski visoki dužnosnik Ivo Latin, na što se ondašnje hrvatsko rukovodstvo sablaznilo[3] te je tri dana poslije Predsjedništvo SRH osudilo taj miting kao napad na SR Hrvatsku.[2] 18. ožujka lokalni Srbi pokušali izvršiti atentat na Tuđmana.[2]
13. svibnja divljanje navijača Crvene zvezde po Zagrebu i na stadionu u Maksimiru uoči utakmice Dinamo - Crvena zvezda, a jugomilicija je intervenirala samo protiv hrvatskim navijačima.[2]
14. svibnja 1990. JNA je oduzela oružje Teritorijalne obrane Hrvatske, prema nalogu Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (SSZNO) iz Beograda.[2]
30. svibnja 1990. održana je konstituirajuća sjednica novog višestranačkog hrvatskog Sabora, a istog je dana srpska stranka SDS suspendirala je odnose s Hrvatskim saborom.[2]
25. srpnja 1990., u istom je mjestu organiziran veliki miting pobunjenih Srba. To je bilo na dan kad je bila predviđena sjednica Sabora SR Hrvatske. Na toj je sjednici bilo predviđeno usvojanje amandmana na Ustav SR Hrvatske iz 1974. godine, što je i usvojeno: Hrvatska je postala suverena država, iz naziva hrvatske države izbačen je pridjev "socijalistička", usvojen je novi ("povijesni") grb i zastava te promijenjeni nazivi državnih dužnosti.[2] Na srpskom je mitingu osnovano t.zv. Srpsko nacionalno vijeće i donesena je Deklaracija o suverenosti i autonomiji Srba u Hrvatskoj.[2]
Manje od mjesec dana poslije, izbila je 17. kolovoza velikosrpska pobuna u Hrvatskoj. Istog dana kolovoza održan je monoetnički referendum kojim su Srbi u područjima u kojima su tvorili većinu glasovali za autonomnu regiju u Hrvatskoj.[Treba potvrda: jesu li obrasci za taj referendum bili u beogradskoj Politici?] JNA je spriječila hrvatski MUP intervenirati.[2] 30. rujna 1990. "Nacionalno vijeće srpskog naroda Krajine" proglasilo je "autonomiju srpskog naroda na osnovu etničkih i historijskih granica u kojim živi unutar granica Republike Hrvatske kao federalne jedinice Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije".
Samoproglašena vlada pobunjenih Srba objavila je 21. prosinca 1990. osnivanje "Srpske autonomne oblasti Krajina" (SAO Krajina). 1. travnja 1991. vlada te samoproglašene autonomne oblasti objavila je da se odvaja od Hrvatske i priključuje Jugoslaviji.
- Zvonimir Despot: Savka: U Srbu miting velikosrpske mržnje Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. ožujka 2013. (Wayback Machine) Večernji list, 21. srpnja 2010.
- Savka Dabčević-Kučar: Sedamdeset i prva ’71: hrvatski snovi i stvarnost“, Interpublic, Zagreb, 1997., ISBN 953-6596-01-6
- ↑ a b HIC Dom i svijet, Broj 227. Željko Toth: 27-godišnjica sloma hrvatskog proljeća. Dogadjaj koji je izmijenio smjer hrvatske povijesti
- ↑ a b c d e f g h i j k l m Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata Arhivirana inačica izvorne stranice od 11. lipnja 2008. (Wayback Machine) Kronologija Domovinskog rata 1990.
- ↑ Zvonimir Despot: Partijci nisu vidjeli Hrvatsku izvan Jugoslavije, ali su svejedno odlikovani, Večernji list, 11. listopada 2009.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.