El Clásico
 |
Ovaj članak ili dio članka sadrži zastarjele podatke. (Rasprava)Nadopunite članak novijim podacima i uklonite ovaj predložak. |
| El Clásico | ||
| Klasik
| ||
| Država |  Španjolska
| |
| Prvi susret i rezultat | 13. svibnja 1902. 3:1 pobjeda Barcelone | |
| Odigrano službenih susreta | 241 | |
| Odigrano svih utakmica | 275 | |
| Neodlučeno u službenim | 51 | |
| Neodlučeno u svim | 61 | |
| Klub |
 | |
| Službenih pobjeda | 95 | |
| Svih pobjeda | 99 | |
| Pogodci u službenim utakmicama | 402 | |
| Pogodci u svim utakmicama | 446 | |
| Najviše pogodaka |  Alfredo Di Stéfano (18) i Cristiano Ronaldo (18)
| |
| Najviše nastupa | Manolo Sanchís (43)
| |
| Klub |
 | |
| Službenih pobjeda | 95 | |
| Svih pobjeda | 115 | |
| Pogodci u službenim utakmicama | 396 | |
| Pogodci u svim utakmicama | 482 | |
| Najviše pogodaka | Lionel Messi (26)
| |
| Najviše nastupa | Xavi (42)
| |
El Clásico (Klasik) je popularni naziv za nogometni derbi između Reala i Barcelone.[1][2][3] Na katalonskom jeziku se naziva El Clàssic.[4] Održava se najmanje dva puta godišnje u sklopu španjolske nogometne lige, a češće ako se klubovi sretnu u drugim natjecanjima (što se u posljednjih nekoliko godina i događa). To je sportski događaj sezone u Španjolskoj te najgledaniji derbi na svijetu kojega prati više stotina milijuna gledatelja diljem svijeta.[5] Još od početka natjecanja ova dva kluba predstavljala su dvije različite regije u Španjolskoj: Kataloniju i Kastilju, kao i dva različita grada - veliki kontinentalni Madrid, te velika luka Barcelona. Njihovo rivalstvo također reflektira i političke i kulturne tenzije koje se desetljećima osjete između Katalonaca i Kastiljaca, a koje jedan autor naziva ponovnim rađanjem Španjolskog građanskog rata.
Tijekom Španjolskog građanskog rata došlo je do ukidanja katalonskog jezika i do zabranjivanja njihove cjeloukupne kulture. To je u navijača Barcelone stvorilo apatiju prema Madridu i njegovom najjačem brandu, Realu. Barcelona tada postaje Mes que un club (Više od kluba) jer su Katalonci samo na Camp Nou mogli izražavat svoj jezik, svoju kulturu, a Barcelona je postala "neslužbena vojska" Katalonije. U svijesti Katalonaca se stvorilo mišljenje da je Real klub generala Francisca Franca što nije točno jer se general deklarirao kao navijač Realovog gradskog rivala, Atletica. Barcelona se smatra separatističkim, a Real kraljevsko-režimskim klubom.
Tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća suparništvo je još više pogoršano nakon kontroverznog transfera Alfreda di Stéfana koji je na kraju zaigrao za Real Madrid i postao ključnim igračem njihovih kasnijih uspjeha.[6] Tijekom 60-ih godina njihovo rivalstvo se proširilo na europska natjecanja kada su se dva puta susreli u knock-out fazi Lige prvaka.
Službeno je odigrano 223 El Clasica između Reala, "ponosa Kastilje", i Barcelone, "ponosa Katalonije". Učinak u službenim utakmicama je 88 pobjeda Reala te jedna manje Barcelone. Gol-razlika je također na Realovoj strani te iznosi 373:360. Računajući sve utakmice, i prijateljske i nenatjecateljske, Barcelona je uspješnija. Najviše pogodaka imaju Alfredo di Stefano (18) i Cristiano Ronaldo (18) na jednoj, te Lionel Messi (21) i César (14) s druge strane. Najveća pobjeda u međusobnim omjerima bila je 11:1 za Real u polufinalu Kupa kralja.
Suparništvo između ova dva kluba davno je nadmašilo okvire športskog rivalstva. Barcelona je u tridesetim godinama prošlog stoljeća razvila reputaciju kao simbol ponosa Katalonije. Prvi derbi, iako nije priznat od strane njihovog nogometnog saveza, odigran je 13. svibnja 1902. u natjecanju koje je nosilo naziv Kup Coronación. Barcelona je bila uspješnija i pobijedila s 3:1. Tenzije između ova dva kluba (iako ne športske) počinju 1936. godine kada trupe od generala Franca bez suđenja ubijaju predsjednika Barcelone, ujedno i najjačeg i njima neprijateljskog političara ljevice, Josepa Sunyola.
Barcelona je bila pri vrhu Francova popisa kojeg je naumio ostvariti nakon svoje pobjede, a taj naum je uključivao čišćenje svih organizacija (pa i športskih) od nacionalnih frakcija, pogotovo komunista, anarhista i independentista. No, Franco to nije učinio samo u Barceloni već i u svim ostalim španjolskim klubovima, uključujući i Real. Naime, Franco je razorio Realov stadion Chamartin, a Upravu kluba je rastjerao, pozatvarao te neke čak i pobio, svi trofeji bili su oštećeni ili otuđeni. Za vrijeme Građanskog rata, pa sve do 1943. Realom su upravljali njegovi ljudi, Juan José Vallejo i Antonio Ortega. Obmana i velika laž Barceloninih navijača da je Real bio klub Francisca Franca pada u vodu jer Real u razdoblju od 1937. do 1946. nije osvojio nijedan trofej, a najjači klub u Madridu u to doba bio je Atletico za kojeg je general i navijao. Godine 1943. na mjesto Realova predsjednika stupa Santiago Bernabéu Yeste za čijeg će predsjedanja Real postati najjači klub u Španjolskoj, ali i u Europi, na prkos mrskim im Kataloncima. Santiago je prve godine svog mandata pokušao okupiti raštrkanu upravu i nogometaše te vratiti sve ukraden trofeje, što mu na svu sreću i uspjeva poći za rukom. Iako je prva socijalistička stranka osnovana u Madridu, kolijevka sveg socijalizma, republikanizma, federalizma, anarhizma, sindikalizma i komunizma bila je Barcelona. Franco je ograničio političku svijest te ukinuo sve regionalne govore i kulturu. U ovim godinama Barcelona postaje Mes que un club. Povezanost između visokih čelnika reala i Frankista za mnoge je Katalonce bila neporeciva, iako za to nema valjanih dokaza. Godine 1980. osnivaju se Realovi navijači Ultras sur koji su bili vrlo agresivni i čija je orijentacija bila krajnje desničarska, a rado su podbadali sve ostale veličajući Franca. Međutim, ni Barcelonini navijači ne ostaju dužni. Oni osnivaju također vrlo agresivnu, no krajnje ljevičarsku navijačku organizaciju pod nazivom Boixos Nois.
U pedesetim godinama rivalstvo ova dva kluba se povećava zahvaljujući čudnom, no ne i "kontroverznom" (kako neki smatraju), transferu Alfreda di Stefana. Naime, tijekom velikog štrajka nogometaša u rodnoj mu Argentini Di Stefano odlazi na posudbu iz svog River Platea u kolumbijski Millionares. Barcelonin skaut dogovara prelazak s čelnicima Millionaresa (koji nisu bili pravi Di Stefanovi poslodavci), a Real dogovara prelazak s Riverom. Di Stefano pristiže u Barcelonu gdje će se poslije sastati s Bernabeuom i odlučiti o svojoj daljoj nogometnoj sudbini. U međuvremenu se River Plate potužio FIFA-i na nezakonitom dogovoru između Millionaresa i Barcelone. FIFA poručuje Španjolskom savezu da to riješi s klubovima. Klubovi se dogovaraju da Di Stefano prvo igra ujednih, pa onda u drugih. Sam DI Stefano odlučuje se za Real, što dovodi do ogorčenja Barcelonine čelnike koji poništavaju ugovor i tim činom Di Stefana prepuštaju madridskom divu. Ovaj akt bit će vjerojatno jedan od najvećih pogrešaka ovog kluba jer je Di Stefano poslije bio glavni kotačić Realovih uspjeha u Španjolskoj i Europi.
Uz ovu utakmicu vežu se također razne kontroverze i prepucavanja njihovih navijača. Bila je to godina 1943., vihor II. svj. rata. Nogomet u Španjolskoj bio je u problemima, ali se i dalje igrao. Prva utakmica igrala se u Barceloni te je Barca slavila s 3:0 pogodcima Valle, Escolle i Suspedra. Druga utakmica igrala se tjedan dana kasnije u Madridu, a Real je upisao najveću pobjedu protiv Barcelone, te ujedno i najveću pobjedu u svim El Clasicima od čak 11:1. Pogotke za Real postigli su Sabino Barinaga (4), Pruden (3), Alonso (2) te pojedan Curta i Botella. Prema pričama, koje nikada nisu dokazane, u Barceloninu svlačionicu je tijeom odmora ušao Francov izaslanik te poručio Upravi i igračima "da oni ovaj turnir igraju samo radi milosti Generalisimusa te da moraju izgubiti".
Najbolji strijelac u El Clasicima je Alfredo di Stefano (18) i Raúl González (15) na jednoj te Lionel Messi (15) i Cesar Rodriguez (14) s druge strane. Najčešći rezultat bio je 1-2 ili 2-1 čak 33 puta. Najveća pobjeda je ona Reala od 11-1 u polufinalu Kupa kralja sezone 1943. Najviše golova na utakmici (12) palo je već navedene 1943. u pobjedi Reala te sezone 1916. kad je bilo izjednačeno 6-6. Real Madrid je osvojio 9 puta Ligu prvaka, 32 put nacionalno prvenstvo, Kup kralja 18 puta, Španolski superkup 9 puta, Europsku ligu 2 puta, Europski superkup 1 te FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo 3 puta dok je FC Barcelona osvajala 4 puta Ligu prvaka, 21 put nacionalno prvenstvo, 25 puta Kup kralja, španjolski superkup 13 puta, Europsku ligu 3 puta, Europski superkup 4 puta te Svjetsko klupsko prvenstvo 2 puta. Najviše utakmica odigrao je Raúl González.
| Real Madrid | 96 |
| FC Barcelona | 109 |
| Neodlučeno | 58 |
| Golovi Reala | 430 |
| Golovi Barcelone | 458 |
| Odigranih utakmica | 263 |
- ↑ http://www.tportal.hr/sport/nogomet/63072/Susec-El-Clasico-je-najveci-derbi-koji-postoji.html
- ↑ http://www.tportal.hr/sport/nogomet/97667/El-Clasico-okrsaj-koji-je-vise-od-nogometa.html
- ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. prosinca 2010. Pristupljeno 18. prosinca 2010. journal zahtijeva
|journal=(pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link) - ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. prosinca 2010. Pristupljeno 17. prosinca 2010. journal zahtijeva
|journal=(pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link) - ↑ http://news.bbc.co.uk/sport2/hi/football/7773758.stm
- ↑ Transfer Alfreda di Stefana. RMCF.official. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. prosinca 2008. Pristupljeno 18. kolovoza 2012.
 | Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi El Clásico |
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
