Vidi kôd stranice Hladni rat

{{izdvojeni članak|lipanj 2009.}}
{{Oružani sukob
|naziv  = Hladni rat
|slika  = [[Datoteka: Cold War Map 1980 copy.png|420px]]
|mjesto = [[svijet]]
|datum  = [[1945.]] – [[1991.]]
|ishod  = 
-[[Kineski građanski rat]]<br>-[[Korejski rat]] <br>-[[Marshallov plan]]<br>-[[Invazija u Zaljevu svinja|Američka intervencija na Kubi]]<br>-[[Angolski građanski rat]]<br>-[[Bliskoistočni sukob]]<br>-[[Sovjetsko-afganistanski rat]]<br>-pad real-socijalizma u [[Istočna Europa|istočnoj Europi]]<br>raspad [[Sovjetski Savez|Sovjetskog saveza]]<br>-[[SFRJ|Jugoslavija]] postala beznačajnom zemljom raspadom [[SSSR]]-a<br>[[pobjeda]] kapitalističkog tabora 
|opis slike='''LEGENDA:''' [[Plava|tamno plavo]] – države [[NATO]]-a; [[Plava|svijetlo plavo]] – drugi saveznici [[SAD]]-a; [[Crvena|tamno crveno]] – [[Varšavski pakt]]; [[Crvena|crveno]] – [[Socijalizam|socijalističke]] zemlje saveznički povezane sa [[Sovjetski Savez|Sovjetskim Savezom]]; [[Crvena|svijetlo crveno]] – ostali saveznici Sovjetskog Saveza; [[Crvena|tamno crvene]] točke – [[Komunizam|komunistička]] gerilska udruženja; [[Plava|tamno plave]] točke – [[Antikomunizam|antikomunistička]] gerilska udruženja|sukobljeni1=[[File:Flag of NATO.svg|border|25px]] [[NATO|NATO Savez]]|sukobljeni2=[[File:Warsaw Pact Logo.svg|23px]] [[Varšavski pakt]]}}

'''Hladni rat''' bio je [[Politika|politički]] sukob između [[NATO|NATO Saveza]] (predvođenog [[Sjedinjene Američke Države|SAD]]-om) i [[Varšavski ugovor|Varšavskog pakta]] (predvođenim [[Sovjetski Savez|Sovjetskim Savezom]]), koji se vodio od [[1945.]] do [[1991.]] Društveni poredci Istoka (s [[gospodarstvo]]m u rukama Države i [[Jednostranački sustav|jednopartijskim sustavom]]) i Zapada (s [[Pravo vlasništva|pravom vlasništva]] kao temeljem gospodarstva i sklonošću [[Višestranački sustav|višestranačkoj]] [[Demokracija|demokraciji]]) su bili u jasnoj [[napetost]]i, koja je čitavo vrijeme prijetila prerastanjem u otvoreni rat. Hladni rat je vođen svim mogućim sredstvima (uključivo izvođenjem [[revolucija]], [[puč]]eva i lokalnih ratova), no nikada nije prerastao u masivni [[rat|oružani sukob]] svjetskih razmjera. Hladni rat primarno je obilježen ekonomskim, političkim i [[Propaganda|propagandnim]] "sukobima" između Zapada i Istoka, radi suzbijanja utjecaja [[Neprijateljstvo|neprijateljskog]] bloka.

Glavno je obilježje rata bila [[utrka u naoružanju]], no rat je donio i znatne napretke na području [[Kultura|kulture]], [[sport]]a, [[znanost]]i i [[Tehnologija|tehnologije]], od kojih je najznačajnija [[svemirska utrka]] čiji je rezultat bio odlazak [[čovjek]]a u [[svemir]].

Obje strane nastojale su pridobiti uz sebe zemlje koje nisu bile ni dosljedno [[Kapitalizam|kapitalističke]], ni [[Socijalizam|socijalističke]]. Tako su primjerice u [[Arapski svijet|arapskom svijetu]] zemlje s [[Autoritarizam|autoritarnim]] republikanskim [[režim]]ima (poput [[Irak]]a ili [[Sirija|Sirije]]) uglavnom bile u savezničkim odnosima sa Sovjetskim Savezom, a one s [[Apsolutna monarhija|apsolutnim monarhijama]] (poput [[Saudijska Arabija|Saudijske Arabije]]) su se u svojem sukobu s [[Republikanizam|republikanskim]] snagama oslanjale na Zapad. Znatan dio zemalja se pridružio [[Pokret nesvrstanih|Pokretu nesvrstanih]] (pod vostvom [[Josip Broz Tito|Tita]] i [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|SFR Jugoslavije]]), a među njima i zemlje s [[Komunizam|komunističkim]] režimima poput [[Vijetnam]]a, [[Kuba|Kube]] i [[Angola|Angole]], koje su imale izrazito blisku političku, gospodarsku i [[Vojska|vojnu]] suradnju sa Sovjetskim Savezom te [[Saudijska Arabija|Saudijske Arabije]], koja je objektivno bila jedan od najvažnijih gospodarskih i sigurnosnih saveznika SAD-a. 

Naposljetku je [[zapad]]ni blok – kombinacijom programa gospodarske pomoći kojom se nastojalo ukloniti razloge komunističkim revolucijama, utrke u naoružanju te raznih diplomatskih, obavještajnih i vojnih aktivnosti – uspio spriječiti veće širenje komunističkih revolucija po [[svijet]]u, a [[Istok|istočni]] blok se zbog ekonomskih poteškoća više nije gospodarski mogao nadmetati s mnogo bogatijim Zapadom. Godine [[1991.]], Sovjetski Savez naposljetku se raspao, što se smatra krajem Hladnog rata.

==Naziv==
[[Datoteka:Winston Churchill and Bernard Baruch talk in car in front of Baruch's home, 14 April 1961.jpg|300px|mini|[[Winston Churchill]] i [[Bernard Baruch]], dvojica ''"odgovornih"'' za naziv ''hladni rat'' i uvod u njega u automobilu [[14. travnja]] [[1961.]]]]

Prvi put, naziv "hladni rat" upotrebljava George Orwell u svom eseju "[http://orwell.ru/library/articles/ABomb/english/e_abomb Atomska bomba i ti]" 1945. godine. 
Naziv '''hladni rat''' upotrijebio je i [[Bernard Baruch]], savjetnik američkog predsjednika, tijekom jedne debate u američkom Kongresu [[1947.]] godine. Pojam ''hladni rat'' veže se i za britanskog premijera [[Winston Churchill|Winstona Churchilla]] koji je skovao krilaticu o ''[[Željezna zavjesa|željeznoj zavjesi]]'' koju su [[komunizam|komunisti]] ''"spustili"'' između svog i ''"slobodnog svijeta"''. On je u ožujku [[1946.]] u [[Fulton]]u ([[SAD]]) pozvao na ''križarski rat'' protiv komunizma, podsjećajući na obavezu obrane atlantske zajednice i vojnog zbližavanja ugroženih država. Ta istupanja bila su znak da svijet ulazi u takozvani hladni rat.

==Povijest==

===Prije hladnog rata===
{{glavni|Korijeni hladnog rata}}

Postoje neke nesuglasice oko početka hladnoga rata. Iako većina povjesničara tvrdi da je počeo neposredno nakon [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]], neki tvrde da se uzroci hladnog rata mogu naći već nakon [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] iako napetosti između Rusije/SSSR-a, Britanije i Amerike sežu još u [[19. stoljeće|XIX. stoljeće]]. 

Ideološki sukob između [[komunizam|komunizma]] i [[kapitalizam|kapitalizma]] počeo je [[1917.]] nakon [[Ruska revolucija|Ruske revolucije]] kada se [[SSSR]] izdigao kao prva velika komunistička sila. Ovo je prvi događaj koji je rusko-američke odnose doveo u pitanje i postavio ih kao dugotrajni problem svim vođama u svijetu.<ref name="Gaddis">[[John Lewis Gaddis]], ''Russia, the Soviet Union, and the United States'' An Interpretive History''. 1990., str. 57''</ref>
[[Datoteka:Flag of the United States.svg|mini|200px|[[Sjedinjene Američke Države]] - država predvodnica [[kapitalizam|kapitalističkih]] sila i [[NATO]] pakta i oštra protivnica [[SSSR]]-a i [[komunizam|komunizma]]]][[Datoteka:Flag of the Soviet Union.svg|mini|200px|[[Sovjetski Savez]] - država predvodnica [[komunizam|komunističkih]] sila i velik protivnik ''Zapadnog bloka'' i [[kapitalizam|kapitalizma]].]]
Mnogi događaji doveli su do međusobnog nepovjerenja između SAD-a i SSSR-a: 

#američka intervencija tijekom [[Ruski građanski rat|Ruskog građanskog rata]] u kojem su pomagali [[Bijela garda|Bijeloj gardi]],
#izlazak [[Rusko Carstvo|Ruskog Carstva]] iz [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] nakon potpisivanja [[Mir u Brest-Litovsku|mira u Brest-Litovsku]],
#[[Boljševizam|boljševističko]] odbacivanje kapitalizma,<ref name = "Halliday">Halliday, Fred. "Cold War". ''The Oxford Companion to the Politics of the World''. Oxford University Press Inc., 2001., str. 2e.</ref>
#američko nepriznavanje [[SSSR]]-a do [[1933.]]<ref name="LaFeber 1991">[[Walter LaFeber]], "Cold War." ''A Reader's Companion to American History'', Eric Foner i John A. Garrraty, ure. Houghton Mifflin Company, 1991.</ref>

I prije Drugog svjetskog rata bilo je događaja koji su doveli do povećanja međusobnog nepovjerenja:

#britansko popuštanje [[Treći Reich|Nijemcima]],
#[[Pakt Ribbentrop-Molotov]].<ref name = "LaFeber 1991" />

===Drugi svjetski rat i poslijeratno razdoblje (1939. – 1947.)===
{{glavni|Drugi svjetski rat}}

Tijekom rata Sovjeti su mislili da će Angloamerikanci dati njima preuzeti veći teret rata i da će se oni uključiti pri kraju, kako bi utjecali na mirovne sporazume i zavladali Europom.<ref>Gaddis 1990., str. 151</ref> Neki povjesničari, poput Johna Lewisa Gaddisa, to osporavaju navodeći druge vojne i strateške kalkulacije za vrijeme [[Dan D|napada na Normandiju]].<ref>Gaddis 1990., str. 151-153</ref> No, kriva sovjetska percepcija o Zapadu i jednaka percepcija Zapada o SSSR-u dovele su do snažnih napetosti među [[Saveznici u Drugom svjetskom ratu|Saveznicima]]. 

Bilo je mnogo nesuglasica među Saveznicima o izgledu poslijeratne Europe. Obje su strane imale vrlo različite poglede o uspostavljanju sigurnosti poslije rata. Amerikanci su sigurnost shvaćali u situacijskim uvjetima, misleći da bi, ako se američki stil vlade proširi na što više zemalja, zemlje mogle svoje probleme riješiti mirno, putem međunarodnih organizacija.<ref>Gaddis 1990., str. 156</ref> Sovjetski su vođe gledali sigurnost preko prostora.<ref>Gaddis 1990., str. 176</ref> Ovaj način razmišljanja uvjetovan je ruskom povijesnom situacijom. Željeli su ovakav plan zbog toga što su u posljednjih 150 godina napadani dosta često.<ref>Id.</ref>
[[Datoteka:Yalta summit 1945 with Churchill, Roosevelt, Stalin.jpg|mini|250px|lijevo|[[Winston Churchill]] (lijevo), [[Franklin Delano Roosevelt]] (sredina) i [[Josif Staljin]] (desno) tijekom [[Konferencija u Jalti|konferencije u Jalti]]. Na ovoj su se konferenciji vođe Saveznika pokušale dogovoriti oko podjele poslijeratne Europe, no zbog snažnih nesuglasica konačan dogovor nije postignut.]]
Na [[Konferencija u Jalti|konferenciji u Jalti]] u veljači [[1945.]] sastali su se britanski premijer [[Winston Churchill]], američki predsjednik [[Franklin Delano Roosevelt]] i generalni sekretar KPSS-a [[Josif Staljin]] kako bi se dogovorili oko izgleda poslijeratne Europe, no čvrst dogovor nije postignut zbog snažnih nesuglasica. Nakon pobjede Saveznika u [[Berlin]]u, Sovjeti su efikasno okupirali Istočnu Europu, a SAD je imao velik dio Zapadne Europe. U [[Saveznička okupacija Njemačke|okupiranoj Njemačkoj]] Sovjeti, Amerikanci, Britanci i Francuzi uspostavili su četiri savezničke zone dok se ne riješi konačna podjela Njemačke.
[[Datoteka:Bigthree-photofromjapanesewiki.jpg|250px|mini|"Velika trojica" na [[Potsdamska konferencija|Potsdamskoj konferenciji]]: [[Clement Attlee]] (lijevo, UK), Harry Truman (sredina, SAD) i [[Josif Staljin]] (desno, SSSR) sa svojim glavnim suradnicima iza njih: [[William D. Leahy]] (zadnji lijevo, SAD), [[Ernest Bevin]] (lijevo, UK), [[James F. Byrnes]] (sredina, SAD) i [[Vjačeslav Molotov]] (desno, SSSR). Na ovoj konferenciji saveznički vođe rješavali su problem budućnosti Njemačke i Istočne Europe.]]
[[Potsdamska konferencija|Potsdamskoj konferenciji]], koja je počela u srpnju, prisustvovali su britanski premijer [[Clement Attlee]], američki predsjednik [[Harry S. Truman]] i generalni sekretar KPSS-a [[Josif Staljin]]. Na ovoj su konferenciji saveznički vođe rješavali ozbiljan problem budućnosti Njemačke i Istočne Europe.<ref name = "Byrd">Peter Byrd, "Cold War" ''The Concise Oxford Dictionary of Politics''. Ure. Iain McLean i Alistair McMillan. Oxford University Press, 2003.</ref> Osim rješavanja tog problema, predsjednik Truman obavijestio je Staljina da SAD posjeduje novo moćno oružje. Staljin je na to odgovorio: ''"Drago mi je čuti za bombu i nadam se da će biti upotrijebljena."''<ref>[http://thoughtsonmilitaryhistory.wordpress.com/2007/11/09/why-did-truman-drop-the-bomb/ Zašto je Truman bacio bombu? « Misli o vojnoj povijesti]</ref> Samo tjedan dana nakon konferencije SAD je bacio [[atomska bomba|atomske bombe]] na japanske gradove [[Hirošima|Hirošimu]] i [[Nagasaki]]. [[Atomsko bombardiranje Hirošime i Nagasakija]] dovelo je do jedne od najvećih katastrofa u ljudskoj povijesti i do povećanja tenzija između SAD-a i SSSR-a. Nedugo nakon napada Staljin je protestirao američkim dužnosnicima kada je Truman Sovjetima ponudio tek malo utjecaja u [[Okupacija Japana|okupiranom Japanu]].<ref>LaFeber 2002., str. 28</ref>

U veljači [[1946.]] ''[[Članak X|Dugi telegram]]'' [[George F. Kennan|Georgea F. Kennana]] iz [[Moskva|Moskve]] pridonio je američkom sagledavanju Sovjetskog Saveza kao države prožete izrazitim nepovjerenjem i neprijateljstvom prema SAD-u i čitavom Zapadu, u kojoj je sastavni dio službene politike ideja o produbljivanju sukoba između "kapitalističkih" država te potom korištenja tih "kapitalističkih" ratova kako bi se nezadovoljstvo u narodu iskoristilo za podizanje komunističkih revolucija, te koja nastavlja izrazito mnogo ulagati u svoju vojnu snagu - ali s kojom je zacijelo moguće postići dogovor o međusobnom miru.<ref name="Schmitz">David F. Schmitz, "Cold War (1945–91): Causes" ''The Oxford Companion to American Military History''. John Whiteclay Chambers II, ure., Oxford University Press 1999.</ref><ref>[https://digitalarchive.wilsoncenter.org/document/116178.pdf "The Long Telegram"] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220907225130/https://digitalarchive.wilsoncenter.org/document/116178.pdf |date=7. rujna 2022. }}, George Kennan, 22. veljače 1946. Preslika na stranicama "Digital Archive International History Declassified". Pristupljeno 18. kolovoza 2022.</ref>Takva slika o SSSR-u kao vrlo neprijateljski nastrojenoj zemlji doprinijela je daljnjem ratu napetosti između SAD-a i SSSR-a. 

Nekoliko tjedana nakon objavljivanja ''Dugog brzojava'', [[Winston Churchill]] održao je svoj poznati govor u [[Fulton]]u, u [[Missouri]]ju, naslovljen ''"[[Željezna zavjesa]]"''. U tom govoru Churchill poziva Angloamerikance na savez protiv Sovjeta, za koje je rekao da su spustili ''željeznu zavjesu'' ''"od [[Szczecin]]a na Baltiku do [[Trst]]a na Jadranu."''<ref name="Schmitz" />

Dana [[6. rujna]] [[1946.]] [[James F. Byrnes]] održao je govor u [[Njemačka|Njemačkoj]] u kojem je odbacio [[Morgenthauov plan]] kojim se predvidjelo trajno svođenje Njemačke na stanje siromašne zemlje, te upozorio SSSR da će SAD ostati vojno nazočne u Europi na neodređen vremenski period. Sam Byrnes poslije je priznao: ''"Odbijanje našeg vlastitog programa bilo je radi pridobivanja Nijemaca [...] bila je to bitka između nas i Rusa oko mozgova [...]."''<ref>{{jezikk|eng.}} [http://www.daz.org/enJamesFByrnes.html Curtis F. Morgan, Southern Partnership: James F. Byrnes, Lucius D. Clay i Njemačka, 1945. - 1947.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20080705193541/http://www.daz.org/enJamesFByrnes.html |date=5. srpnja 2008. }}</ref> Umjesto trajnog poniženja Njemačke, Sjedinjene Američke Države su joj odlučile pomoći da postane važni američki saveznik, uključujući je u tzv. [[Marshallov plan]] gospodarske obnove Europe.<ref>[https://www.crf-usa.org/images/pdf/gates/Marshall_Plan.pdf "The Marshall Plan for Rebuilding Western Europe"], "Constitutional Rights Foundation", str. 2-4. Pristupljeno 4. travnja 2022.</ref> Američka pomoć u sklopu Marshallovog plana bila je ponuđena i zemljama na istoku Europe kojima je dominirala sovjetska politika. Prema očekivanjima, zbog velikog nepovjerenja prema Zapadu, sve su te zemlje odbile američku pomoć.<ref>[https://www.crf-usa.org/images/pdf/gates/Marshall_Plan.pdf „The Marshall Plan for Rebuilding Western Europe” {{eng oznaka}}] ''Constitutional Rights Foundation'', str. 2-4. Pristupljeno 4. travnja 2022.</ref>Slično kao s Njemačkom, postupljeno je potom i s Japanom.<ref>[https://adst.org/oral-history/fascinating-figures/george-kennan-containment-and-the-cold-war/ "George Kennan — Containment and the Cold War"], poglavlje “That trip to Japan was probably the most important thing that he did, after the Marshall Plan”, autor Marshall Green, "Association for Diplomatic Studies and Training". Pristupljeno 4. travnja 2022.</ref>

Nakon što je osigurao široku političku podršku u [[Kongres Sjedinjenih Američkih Država|Kongresu SAD-a]], američki predsjednik Harry S. Truman je proglasio novu doktrinu vanjske politike SAD-a, kasnije nazvanu "[[Trumanova doktrina]]". U razdoblju kada zbog teške gospodarske situacije nije Velika Britanija mogla više ostvarivati utjecaj kakav je do tada ostvarivala diljem Europe, Afrike i Azije, nova je doktrina kretala od postavke da SAD ne može neaktivno gledati nasilno širenje sovjetskoga [[Totalitarizam|totalitarizma]] u neovisne slobodne zemlje - Truman je u veljači 1947. god. ukazao na aktualno stanje s [[Grčki građanski rat|građanskim ratom u Grčkoj]] i mogućnostima destabilizacije stanja u Turskoj i potom čitavom Bliskom Istoku - u prvom redu stoga što američki nacionalni interesi ne mogu biti zaštićeni tek pukom zaštitom američkog teritorija. Prema Trumanovoj doktrini, SAD je gospodarski pomagala zemlje u potrebi, jer "''siromaštvo i oskudica daju rasti sjemenu totalitarnih režima''", a pružala je i vojnu podršku vladama diljem svijeta kako bi se spriječilo svjetsko širenje komunizma.<ref>[https://history.state.gov/milestones/1945-1952/truman-doctrine „The Truman Doctrine, 1947” {{eng oznaka}}], službene stranice Povijesnoga ureda Ministarstva vanjskih poslova SAD-a. Pristupljeno 4. travnja 2022.</ref><ref>[https://www.archives.gov/milestone-documents/truman-doctrine "Truman Doctrine (1947)"], cjeloviti tekst obraćanja Predsjednika H. Trumana Kongresu SAD-a, "Millestone Documents", kod National Archives. Pristupljeno 18. kolovoza 2022.</ref>

Sa sovjetske strane, za vrijeme [[Nikita Hruščov|Nikite Hruščova]] se nastojalo uspostaviti stanovitu miroljubivu suradnju i izbjegavanje velikog rata sa Zapadom - što je i Zapad prihvaćao - ali SSSR nije nipošto odustajao od dominacije nad drugim zemljama koje su došle u njegovu sferu utjecaja kao svojevrsnog "Sovjetskog imperija", niti od nastojanja za širenje "svjetske revolucije", tj. širenja broja zemalja pod Sovjetskom Savezu sklonim komunističkim režimima.<ref>[https://origins.osu.edu/review/failed-empire-soviet-union-cold-war-stalin-gorbachev-new-cold-war-history?language_content_entity=en "A Failed Empire: The Soviet Union in the Cold War from Stalin to Gorbachev (The New Cold War History)"], Ursula Gurney (recenzija knjige Vladislava Zuboka, 2007, University of North Carolina Press), "Origins", prosinac 2012.

</ref>

Kina, kao najmnogoljudnija komunistička zemlja, zamjerala je Sovjetskom Savezu da nakon [[Josif Staljin|Staljinove]] smrti ne vodi više dovoljno dosljednu komunističku politiku; od 1962. godine je svađa između sovjetskog i kineskog vodstva bila posve očigledna. U lipnju 1963. god. objaviljen je "Prijedlog Komunističke partije Kine u svezi generalne linije međunarodnog komunističkog pokreta", službeno adresiran na vodstvo Komunističke partije Sovjetskog Saveza. U tom dokumentu je kinesko komunističko vodstvo pozivalo na dosljedno provođenje ideje svjetske revolucije, u kojoj postupno treba osigurati da čitav svijet bude "''slobodan od kapitalizma, slobodan od imperijalizma i slobodan od eksploatacije čovjeka po čovjeku''". Tu su kineski komunisti osudili razne "zablude" koje se pojavljuju u međunarodnom komunističkom pokretu, među kojima i ideju da bi bilo moguće razriješiti napetosti između kapitalizma i komunizma bez provođenja komunističke revolucije u svakoj pojedinoj zemlji svijeta.<ref>[https://www.marxists.org/history/international/comintern/sino-soviet-split/cpc/proposal.htm "Prijedlog Komunističke partije Kine u svezi generalne linije međunarodnog komunističkog pokreta"] (prijevod na engleski jezik), 30. ožujka 1963., kod "Sino-Soviet Split Document Archive". Pristupljeno 18. kolovoza 2022.</ref> Uzajamna napadanja za "idejne zablude" vodile su prema javnom razmjenjivanju sličnih dugačkih pisama između dvije komunističke partije<ref>[https://web.archive.org/web/20071225024740/http://www.etext.org/Politics/MIM/classics/mao/polemics/sevenlet.html "SEVEN LETTERS EXCHANGED BETWEEN THE CENTRAL COMMITTEES OF THE COMMUNIST PARTY OF CHINA AND THE COMMUNIST PARTY OF THE SOVIET UNION"], "Foreign Language Press", Peking 1964.</ref> i naposljetku do potpunog odvajanja Kine od bloka koji je obuhvaćao preostale komunističke zemlje predvođene Sovjetskim Savezom.<ref>[["Sino - Soviet Split"]], "Royal Air Force Museum", 18. kolovoza 2022.</ref>

===Blokovi===

Blokovska je podjela učvršćena stvaranjem vojno-političkih saveza. Na jednoj je strani bio blok kojeg su predvodile [[SAD]] ([[kapitalistički sustav]]), a drugi je blok predvodio [[SSSR]] ([[socijalistički sustav]]). Mnogo država nije se željelo pridružiti nijednome bloku. Stoga su one, predvođene [[Egipat|Egiptom]], [[Indija|Indijom]] i [[SFRJ|Jugoslavijom]], 1961. godine utemeljile Pokret nesvrstanih.

====NATO====
{{glavni|NATO}}

Sjevernoatlantski savez ([[NATO]]) osnovali su [[1949.]] godine ministri vanjskih poslova [[SAD]]-a, [[UK|Velike Britanije]], [[Francuska|Francuske]], [[Nizozemska|Nizozemske]], [[Belgija|Belgije]], [[Luksemburg]]a, [[Norveška|Norveške]], [[Island]]a, [[Kanada|Kanade]], [[Italija|Italije]], [[Portugal]]a i [[Danska|Danske]]. Njegovo sjedište bilo je u [[Bruxelles]]u a osnovna zadaća bila je spriječiti Sovjetski Savez prodrijeti u zapadnu Europu. Države na zapadu i članice NATO pakta bile su kapitalističke i vjerovale u važnost slobode privatnog vlasništva.
[[Datoteka:NATO vs. Warsaw (1949-1990).svg|300px|mini|Odnos članica [[NATO]] pakta (plava boja) i [[Varšavski pakt|Varšavskog pakta]] (crveno)]]

====Varšavski pakt====
{{glavni|Varšavski pakt}}

Iste je godine [[Sovjetski Savez]] objavio da posjeduje atomsku bombu, a u [[Kina|Kini]] su na vlast došli komunisti. Nakon [[Staljin]]ove smrti [[1953.]] malo je popustila napetost u međunarodnim odnosima, ali su ipak [[1955.]] godine SSSR i zemlje istočne Europe stvorili [[Varšavski pakt]]. SSSR i njegovi saveznici htjeli su stvoriti besklasno društvo u kojem se sve dijelilo podjednako. Njegove članice bile su [[SSSR]], [[Bugarska]], [[Čehoslovačka]], [[Istočna Njemačka]], [[Mađarska]], [[Poljska]] i [[Rumunjska]], a do 1968. i [[Albanija]]. Imao je svoje organe i jedinstven glavni stožer te svoje sjedište u [[Moskva|Moskvi]].

===Od Marshallova plana do Korejskoga rata (1947. – 1953.)===
{{glavni|Hladni rat (1947. - 1953.)}}

Trumanovi su savjetnici do [[1947.]] vjerovali da je krajnje vrijeme oduprijeti se utjecaju Sovjetskog Saveza.<ref name = "Schmitz" /> U Europi je financijska pomoć opadala, a nestašice hrane i neophodnih potrepština bili su česte. Trumanovi su se savjetnici bojali da bi SSSR mogao umanjiti moć SAD-a u poslijeratnom periodu zbunjenosti i kolapsa. 

Važan događaj koji je predstavljao uvod u hladni rat bila je [[Iranska kriza 1946.|Iranska kriza]] iz [[1946.]] godine.<ref name="IranicaRusII">{{eng icon}} {{Citiranje knjige |url=http://www.iranicaonline.org/articles/russia-ii-iranian-soviet-relations-1917-1991 |lokacija=New York |poglavlje=ii. Iranian-Soviet Relations (1917-1991) |prezime=Mamedova |ime=Nina Mikhailovna |naslov=Russia |serija=[[Encyclopædia Iranica]] |izdavač=Columbia University |datum=6. ožujka 2009.}}</ref> Neposredno nakon svršetka Drugog svjetskog rata, uspokos odredbama [[Ugovor o savezu između SSSR-a, Velike Britanije i Irana|iransko-britansko-sovjetskog ugovora o savezu]] prema kojima su strane trupe bile dužne napustiti [[Iran]] u roku od 6 mjeseci nakon okončanja rata,<ref name="IranicaRusII" /> Staljin je odlučio da sovjetska vojska ostane na sjeverozapadu iranskog teritorija pod izlikom kako je to područje vitalno za sovjetsku sigurnost. Razlogom Staljinove teritorijalne penetracije prema tom području smatraju se bogata nalazišta [[Nafta|nafte]] u [[Azarbajdžan (Iran)|Iranskom Azarbajdžanu]] koja su tijekom rata istraživali upravo Sovjeti.<ref name="IranicaRusII" /> Kako bi osnažio sovjetski utjecaj, pokušana je uspostava dvaju marionetskih [[režim]]a, [[Kurdi|kurdske]] [[Republika Mahabad|Republike Mahabad]] i [[Azeri|azerske]] [[Narodna Republika Azerbajdžan|Narodne Republike Azerbajdžan]].<ref name="IranicaRusII" /> Nakon [[rat|oružanog sukoba]] u kojem je [[Oružane snage Irana|iranska vojska]] suzbila separatiste i političke intervencije [[SAD|Sjedinjenih Država]] u [[UN|Ujedinjenim narodima]] (rezolucije br. 3. i 5.), [[Josif Staljin]] odustao je od daljnjih teritorijalnih pretenzija i povukao preostale dijelove [[SSSR|sovjetske]] vojske iz [[Iran]]a.<ref name="IranicaRusII" /> 

Događaj koji je natjerao Trumana i formalno usvojiti [[Politika blokiranja|politiku blokiranja]] (engl. "''containment''") jest objava britanske vlade u veljači [[1947.]] da više ne može financirati grčke monarhiste u njihovu sukobu protiv komunističke vojske u [[Grčki građanski rat|građanskom ratu]]. Cilj politike blokiranja bilo je zaustavljanje [[domino efekt|domino-efekta]] približavanja zemalja komunističkom SSSR-u, a udaljavanja od američko-europskog kapitalizma. Politika je formalno usvojena jer Amerikanci [[Grčki građanski rat]] nisu shvatili tek kao građanski sukob nego kao pokušaj SSSR-a da proširi svoj utjecaj. To gledište je vjerojatno bilo pogrešno jer komunističkim pobunjenicima nije pomagala službena [[Moskva]] nego [[SFRJ|FNR Jugoslavije]], čije je vodstvo tu uvelike djelovalo na svoju ruku.<ref name="LaFeber 1991" />  

[[Datoteka:Truman_desk.jpg|mini|lijevo|250px|Predsjednik [[Harry S. Truman|Truman]] iznosi svoju doktrinu o ograničavanju utjecaja komunizma]] 

Pobjeda antikomunističkih snaga dovela je do grčkog članstva u [[NATO|NATO-u]] i do definiranja ideološke ravnoteže snaga oko [[Egejsko more|Egejskog mora]] tijekom čitavoga hladnog rata. Državni tajnik [[Dean Acheson]] optužio je SSSR za urotu protiv grčkih rojalista radi proširivanja svog utjecaja na Srednji istok, Aziju i Afriku. Trumanova je administracija u ožujku [[1947.]] izdala tzv. ''"[[Trumanova doktrina|Trumanovu doktrinu]]"'' o zaustavljanju širenja komunizma davajući Turskoj i Grčkoj ekonomsku pomoć. Truman u doktrini kaže:

{{citat|Politika Sjedinjenih Država mora biti da pomaže slobodnim narodima koji se opiru podređivanju oružanih manjina ili vanjskih pritisaka.}}

Truman je svojom doktrinom potaknuo Amerikance dati 400 milijuna dolara pomoći Grčkoj. Radi ''"mobiliziranja"'' kongresa s većinom iz redova [[Republikanska stranka (SAD)|Republikanske stranke]], predsjednik iz redova [[Demokratska stranka (SAD)|Demokratske stranke]] je rat u Grčkoj prikazao kao sukob između ''"slobodnih"'' ljudi i ''"totalitarnih"'' režima time dramatično podižući retoričke uloge rata.<ref name = "LaFeber 1991" /> Pomažući Grcima, Truman je postavio pravilo prema kojem bi SAD pomagao režimima koji bi tražili pomoć u borbi protiv komunizma, neovisno o tome jesu li u tim zemljama izgrađene kvalitetne demokratske institucije i bez obzira koliko ti nekomunistički režimi bili korumpirani i represivni.<ref name = "LaFeber 1991" /> Ovo je očit primjer koliko su daleko Amerikanci bili spremni ići radi zaustavljanja širenja komunizma.<ref name="#1">Gaddis 1990, str. 186</ref>

Bez financijske pomoći koja je stizala iz SAD-a zapadnoeuropske države teško su se same mogle oporaviti od velikih gubitaka nakon rata. Komunističke partije sve su više pobjeđivale na slobodnim izborima u zemljama kao što su [[Italija]] i [[Francuska]]. Američka se vlast bojala da bi ekonomska kriza u Zapadnoj Europi mogla doći do te razine da komunističke partije i tu preuzmu vlast (nakon čega "normalne" demokracije u tim zemljama više ne bi bilo - šef komunističke partije Italije [[Palmiro Togliatti]] se primjerice 1948. godine svečano proglašava za ultimativnu "vrlinu" vjernost Sovjetskom Savezu i osobno [[Josif Staljin|"drugu Staljinu]], najvećem od svih, našem vođi i učitelju", a države pod dominacijom SSSR-a naziva "zemljama nove demokracije"; kakvoj "novoj demokraciji" treba težiti i Italija<ref>[http://www.dellarepubblica.it/congressi-pci Izvještaj i zaključci VI. Kongresa Talijanske komunističke partije održanog u Milanu 5.-10. siječnja 1948. godine] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220818174421/http://www.dellarepubblica.it/congressi-pci |date=18. kolovoza 2022. }} (talijanski), Palmiro Togliati, kod "dellarepubblica". Pristupljeno 18. kolovoza 2022.</ref>), putem izbora ili revolucija.<ref name="#1"/> Neki su se američki političari, k tome bojali da bi i njihova država mogla doživjeti krizu ako se uskoro ne poveća potražnja za izvozom u Zapadnu Europu - od povećavanja trgovine s obnovljenim europskim gospodarstvima očekivala se i gospodarska korist za SAD.
[[Datoteka:Marshall Plan poster.JPG|mini|200px|Poster za [[Marshallov plan]] (hrv. "''Kakvo god bilo vrijeme, moramo krenuti '''zajedno'''.''"(u engleskoj inačici postoji rima)).]]
Godine [[1948.]] [[Komunistička partija Čehoslovačke]], uz potporu SSSR-a, preuzela je vlast izvršivši [[Komunističko preuzimanje vlasti u Čehoslovačkoj|državni udar]] i tako uspostavivši komunističku vladavinu koja je trajala više od četrdeset godina. Zapadne sile bile su šokirane ovim događajem, što je uzrokovalo užurbano usvajanje [[Marshallov plan|Marshallova plana]]. 

Za američku vlast prijetnje balansu moći u Europi nisu uvijek bile vojne, nego i ekonomske i političke.<ref name = "Schmitz" /> George Kennan sažeo je problem na sastanku [[State Department]]a u svibnju [[1947.]]: ''"Komunističke aktivnosti"'' nisu bile ''"korijeni problema u Zapadnoj Europi"'' nego su glavni razlog problema bili ''"razorni efekti rata na ekonomsku, političku i socijalnu strukturu Europe."''<ref name = "Kennan">George F. Kennan, ''Memorirs: 1925-1950'' An Atlantic Monthly Press Book, 1967. str. 335-336.</ref> Prema njemu, ''"komunisti su iskorištavali krizu"'' kako bi osvojili moć.<ref name = "Kennan" /> Na savjet State Departmenta Trumanova je doktrina dopunjena [[Marshallov plan|Marshallovim planom]], službenim planom SAD-a o obnovi poslijeratne Europe i suzbijanju utjecaja komunizma nakon Drugog svjetskog rata. Zadatak o izradi plana dobio je [[George Marshall]].

Kada je plan već bio donesen, generali [[Lucius D. Clay|Clay]] i Marshall su zajedno s Trumanovom administracijom shvatili da provedba plana neće biti uspješna bez obnavljanja njemačke industrijske baze o kojoj su prije ovisili.<ref>[http://www.usip.org/pubs/peaceworks/pwks49.pdf Ray Salvatore Jennings "The Road Ahead: Lessons in Nation Building from Japan, Germany, and Afghanistan for Postwar Iraq"] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20031223120803/http://www.usip.org/pubs/peaceworks/pwks49.pdf |date=23. prosinca 2003. }} svibanj 2003.,  Peaceworks No. 49 str.15</ref>

U srpnju je Truman opozvao [[Morgenthauov plan]] JCS 1067 koji je naređivao američkim snagama u okupiranoj Njemačkoj ''"da ne poduzimaju nijedan korak prema ekonomskoj rehabilitaciji Njemačke."'' Zamijenio ga je JCS 1779 koji je govorio da ''"uredna, uspješna Europa treba ekonomske doprinose stabilne i produktivne Njemačke."''<ref>[http://www.time.com/time/magazine/article/0,9171,887417,00.html Pas de Pagaille!] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20071014043427/http://www.time.com/time/magazine/article/0,9171,887417,00.html |date=14. listopada 2007. }} [[Time (časopis)|]] 28. srpnja 1947.</ref>

Truman je u srpnju i reorganizirao vladu kako bi se borio u hladnom ratu. [[Akt o državnoj sigurnosti iz 1947.]], koji je [[Harry Truman|Truman]] potpisao [[26. srpnja]], stvorio je objedinjeno [[Ministarstvo obrane (SAD)|Ministarstvo obrane]], [[CIA]]-u (''Central Intelligence Agency'') i Nacionalno sigurnosno vijeće. Ove će organizacije postati glavne birokracije SAD-a tijekom hladnog rata.<ref name="Karabell">[[Zachary Karabell]], "Cold War (1945–91): External Course" ''The Oxford Companion to American Military History''. John Whiteclay Chambers II, ed., Oxford University Press 1999.</ref>

Dvojne politike Trumanove doktrine i Marshallova plana dovele su do toga da Zapadna Europa, Grčka i Turska od SAD-a prime milijarde dolara pomoći. Uz pomoć SAD-a Grčka je [[1949.]] pobijedila komunističke sile u ratu, a u [[Italija|Italiji]] su na izborima [[1948.]] demokršćani porazili snažnu komunističko-socijalističku koaliciju.

SAD je konsolidirao svoju novu ulogu kao gospodar Zapada. Kao osveta zapadnjačkim težnjama za ujedinjenjem [[Zapadna Njemačka|Zapadne Njemačke]], SSSR je u [[Zapadni Berlin|Zapadnom Berlinu]] postavio blokade kako bi spriječio ulazak zapadnih sila u grad. [[Berlinska blokada]] predstavlja prvu veliku krizu hladnoga rata. No Truman je uspio zrakom ([[Berlinski let]]) osigurati opskrbu savezničkih vojnika i civilnog stanovništva koji su ostali zarobljeni u Berlinu, uspostavivši zračni most usprkos protivljenju SSSR-a kao okupacijske vlasti u okolnim područjima.

Godine [[1948.]] [[Josip Broz Tito]], vođa [[SFRJ]]-a i [[Josif Staljin]], vođa [[SSSR]]-a, došli su u sukob dijelom zbog "neposluha" sovjetskim savjetnicima u Beogradu, te vjerojatno u većoj mjeri povodom traženja Moskve da Jugoslavija odustane od potpore komunističkim gerilcima u Grčkoj. Zbog odbijanja Staljinovih zahtjeva, SFRJ je [[1948.]] isključen iz [[Kominform]]a, što je uzrokovalo njegovo nepovjerenje prema SSSR-u (koje je obnovljeno za Hruščovljeva mandata). [[Josip Broz Tito]] tako je postao prvi čovjek koji se javno usprotivio Staljinu i preživio; nakon 1953. godine njegov se režim pomirio sa Sovjetskim Savezom, ali ne s onakvom ovisnošću kakva je odlikovala većinu drugih komunističkih režima.
[[Datoteka:Deutschland Bundeslaender 1949.png|200px|mini|Njemačka [[1949.]]: [[Zapadna Njemačka]] - plavo, [[DDR]] - crveno, [[Berlin]] - zeleno.]]
SAD se sa Zapadnom Europom formalno povezao [[1949.]] potpisivanjem [[Sjeveroatlantski sporazum|Sjevernoatlantskog sporazuma]] i osnivanjem [[NATO|Sjevernoatlantskog saveza]], NATO-a. Staljin je kontrirao tomu tako što je povezivale ekonomije istočnoeuropskih zemalja sovjetskom verzijom Marshallova plana znanom kao [[COMECON]] te tako što je testirao prvu sovjetsku atomsku bombu [[1949.]] godine.<ref name = "LaFeber 1991" />

SAD je preuzeo vodstvo u stvaranju [[Zapadna Njemačka|Zapadne Njemačke]] iz tri savezničke okupacijske zone [[1949.]] godine.<ref name = "Byrd" /> Kako bi kontrirao Sjedinjenim Državama (koje su savezničke zone ujedinile u jednu državu: Saveznu Republiku Njemačku), SSSR je na području svoje okupacijske zone [[1949.]] stvorio državu znanu kao [[DDR|Istočna Njemačka]].<ref name = "Byrd" /> SAD se tijekom [[1950-ih]] zalagao za ponovno naoružavanje Zapadne Njemačke, a [[1955.]] Zapadna Njemačka postala je punopravna članica NATO pakta.<ref name = "Byrd" />
[[Datoteka:Mao1939.jpg|mini|200px|lijevo|Kineski komunistički vođa [[Mao Ce Tung]] drži govor [[1939.]] tijekom građanskoga rata. ]]
Godine [[1949.]] [[komunizam|komunisti]] [[Mao Ce Tung]]a porazili su [[Čang Kaj-šek]]ov [[Kuomintang]] koji je imao potporu SAD-a u [[Kineski građanski rat|građanskom ratu]]. Građanski rat završio je kada su nacionalisti [[1949.]] godine pobjegli na [[Tajvan]], a komunisti su pod vodstvom Mao Ce Tunga proglasili narodnu republiku. Ubrzo nakon toga SSSR je sklopio savez s novonastalom [[Kina|Narodnom Republikom Kinom]]. Suočena s kineskom revolucijom i krajem američkoga nuklearnog monopola, Trumanova je administracija [[1949.]] započela širenje politike blokiranja.<ref name = "LaFeber 1991" /> U tajnom dokumentu iz [[1950-ih]], znanom kao [[NSC-68]], Trumanova administracija predložila je jačanje prozapadnog saveza i četverostruko povećanje trošenja za obranu.<ref name = "LaFeber 1991" />

Američki su dužnosnici politiku blokiranja proširili na Afriku, Aziju i Latinsku Ameriku. U isto vrijeme, revolucionarno-nacionalistički pokreti, koje su često vodili komunisti, borili su se protiv obnavljanja europskih kolonijalnih carstava u Jugozapadnoj Aziji (nije ni SAD bio pobornik obnavljanja kolonijalnih carstava). SAD je savez s [[Japan]]om formalizirao tijekom [[1950-ih]] što im je osiguralo velik broj dugoročnih vojnih baza. Truman je sklopio saveze i s drugim državama, kao što su [[Australija]], [[Novi Zeland]], [[Filipini]] i [[Tajland]].<ref name = "Byrd" />

U lipnju [[1950.]] godine [[Sjeverna Koreja]] pokreće iznenadni rat protiv [[Južna Koreja|Južne Koreje]]. Nakon jednoga graničnog sukoba, sjevernokorejske snage potpomognute kineskim dobrovoljcima i uz podršku SSSR-a prelaze 38. paralelu. Na Staljinovo iznenađenje, Truman je naredio američkim trupama da natjeraju [[Sjeverna Koreja|Sjevernu Koreju]] povući se i pomognu Južnoj Koreji.<ref name = "LaFeber 1991" /> Sjedinjene Države traže povlačenje agresora s područja Južne Koreje. No taj zahtjev Sjeverna Koreja ignorira pa oružane snage SAD-a u ime Ujedinjenih Naroda dolaze pomoći Južnoj Koreji. Naizmjenične ofenzive jednih i drugih snaga do 1952. godine nisu dale prevagu ni jednoj zaraćenoj strani. Sukob je završio [[1953.]] godine potpisivanjem primirja u [[Panmunjon]]u. Granica između dvije države naposljetkuk je ostala na 38. paraleli (usporednici). 

Javno mišljenje u državama kao što je Ujedinjeno Kraljevstvo i druge saveznice SAD-a bilo je podijeljeno: neki su željeli rat, a neki nisu. Britanski državni odvjetnik Sir [[Hartley Shawcross]] [[1951.]] godine odbacio je mišljenje onih protiv rata, rekavši:

{{citat|Znam da ima onih koji smatraju da bi užas i uništenje koje donosi svjetski rat sada bili toliko strašni, neovisno o tome tko pobijedi, te da bi šteta civilizaciji bila toliko dugoročna da bi bilo bolje pokoriti se komunističkoj dominaciji. Ja taj pogled razumijem, ali ga odbijam.<ref> Column by Ernest Borneman, ''Harper's Magazine'', svibanj 1951.</ref>}}

[[Korejski rat]] završio je [[1953.]] bezizlaznim položajem, no Sjedinjene Države polako su se uplele u novi građanski rat. SAD je podupirao [[Južni Vijetnam|južnovijetnamsku]] vladu u borbi protiv [[Sjeverni Vijetnam|Sjevernog Vijetnama]], koji je imao potporu SSSR-a i Kine. Ta se potpora poslije razvila u [[Vijetnamski rat]].

===Razdoblje uzastopnih kriza (1953. – 1962.)===
{{glavni|Hladni rat (1953. - 1962.)}}

Godine [[1953.]] promjena u političkom vodstvu na obje strane promijenila je dinamiku hladnoga rata.<ref name = "Karabell">[[Zachary Karabell]], "Cold War (1945–91): External Course" ''The Oxford Companion to American Military History''. John Whiteclay Chambers II, ed., Oxford University Press 1999.</ref> U [[SAD]]-u, u siječnju [[1953.]], za predsjednika je prisegnuo [[Dwight D. Eisenhower]]. Tijekom posljednjih osamnaest mjeseci Trumanove administracije američki budžet za obranu povećao se četiri puta. Eisenhower se odlučio na smanjivanje troškova za vojsku tako što je prijetio američkom nuklearnom superiornošću nastavljajući efektivno voditi SAD kroz hladni rat.<ref name = "LaFeber 1991" /> Dana [[5. ožujka]] [[1953.]] [[Josif Staljin]] umro je od posljedica [[srčani udar|srčanog udara]], a naslijedio ga je [[Georgij Malenkov]]. Staljinistički nastrojen Malenkov na vlasti je izdržao samo šest mjeseci, kada ga je naslijedio [[Nikita Sergejevič Hruščov]]. Dolaskom Hruščova na vlast u SSSR-u je počeo proces [[destaljnizacija|destaljinizacije]] i [[O kultu ličnosti i njegovim posljedicama|javnog osuđivanja Staljinove vladavine]].<ref name = "Karabell" />
[[Datoteka:1956 Suez war - conquest of Sinai.jpg|mini|200px|Operacije tijekom Sueske krize.]]
Eisenhowerov državni tajnik [[John Foster Dulles]] predložio je ''"Novi pogled"'' na politiku blokiranja prema kojem je tražio da se Amerika puno više oslanja na svoje nuklearno oružje.<ref name = "Karabell" /> Dulles je objavio i doktrinu ''"masovne osvete"'' prijeteći Sovjetima da će SAD snažno reagirati na bilo kakav oblik agresije koji bi mogao doći s njihove strane. Zbog nuklearne superiornosti Eisenhower je zaustavljao sve sovjetske prijetnje o intervenciji tijekom [[Sueska kriza|Sueske krize]] [[1956.]] godine.<ref name = "LaFeber 1991" /> Predmet krize bila je kontrola nad strateški važnim [[Sueski kanal|Sueskim kanalom]] koji je [[Egipat]] nacionalizirao. Unatoč vojnim uspjesima, rezultat je bio blamaža i slabljenje europskih sila (Britanija, Francuska u savezu s Izraelom), jačanje [[egipat]]skog položaja na [[Bliski istok|Bliskom istoku]] i porast utjecaja [[SSSR]]-a u tom području.

1953. godine nastao je u sovjetskoj okupacijskoj zoni Njemačke tzv. [[Istočnonjemački ustanak 1953.|Istočnonjemački ustanak]], koji je okupio oko milijun ljudi, ali su relativno mirne demonstracije brzo ugušene primjenom grube sile sovjetskih vojnih snaga, te istočnonjemačke vojske i policije.
[[Datoteka:1956 HungarianRevolution.gif|okvir|lijevo|Prizori iz Mađarske revolucije.]]
Iako je nakon Staljinove smrti 1953. god. došlo do blagog smirivanja tenzija, hladni rat u Europi i dalje je bio obilježen uznemirenim oružanim primirjem.<ref name = "Palmowski">Jan Palmowski, "Cold War" ''A Dictionary of Contemporary World History''. Oxford University Press, 2003.</ref> Američke su trupe stalno bile stacionirane po Zapadnoj Europi, a sovjetske po Istočnoj. Kako bi kontrirali ponovnom naoružanju Zapadne Njemačke, SSSR je [[1955.]] sklopio formalni savez s komunističkim zemljama Istočne Europe, znan kao [[Varšavski pakt]]. Jedina ozbiljna prijetnja cjelovitosti Varšavskog pakta nastupila je [[1956.]] u [[Mađarska revolucija 1956.|Mađarskoj]]. [[Mađarska revolucija 1956.]] godine bio je spontani revolt protiv komunističke vlade Mađarske i njenih nametnutih sovjetskih patrona, koji je poveo premijer i reformist [[Imre Nagy]] uz potporu mnogih stanovnika. Trajala je od [[23. listopada]] do [[10. studenog]]. Ovo je bio prvi primjer protusovjetske revolucije u nekoj komunističkoj zemlji, a završio je sovjetskom invazijom jer SSSR nije dopuštao Mađarima svrgnuti komunizam.

U SAD-u se senator [[Joseph McCarthy]] iz [[Wisconsin]]a izdigao kao vrlo utjecaj političar tijekom hladnog rata. Iako ni [[Harry S. Truman|Truman]] ni [[Dwight D. Eisenhower|Eisenhower]] (koji je za razliku od Trumana, koji je bio u sukobu s McCarthyjem, podupirao McCarthyjeve ciljeve) nisu podupirali njegove metode, McCarthy je nastavio širiti antikomunističke parole i traženja komunističkih zavjerenika koji su navodno imali plan za provođenje revolucije u SAD. Period u vrijeme McCarthyjeva mandata doveo je do masivnog ''"lova na vještice"'', a znan je kao [[makartizam]].

Godine [[1957.]] objavljeno je da je [[SSSR]] lansirao u orbitu prvi svemirski satelit ''"[[Sputnik]]"'' i počela je [[svemirska utrka]] između SAD-a i SSSR-a, kao i [[trka u naoružanju]] koja je zaprijetila uništenjem čovječanstva. Došlo je do velikog i neočekivanog tehnološkog napretka te do američke i sovjetske gradnje raketa koje su mogle nositi nuklearne bojne glave (kako sovjetski, tako i američki raketni projekt bili su izvedeni iz tehnologije i radom stručnjaka koji su za nacističku njemačku konstuirali [[Aggregat 4|V-1 i V-2 rakete]] korištene za raketiranje Velike Britanije tijekom rata). Nakon ''Sputnika'' SSSR je [[1957.]] poslao prvo živo biće, psa [[Lajka|Lajku]], u svemir, a [[1961.]] godine poslao je i prvog čovjeka u orbitu - [[Jurij Gagarin|Jurija Aleksejeviča Gagarina]]. Ovakav napredak Sovjetskog Saveza potaknuo je Amerikance [[1969.]] godine poslati ljude na Mjesec.

Tijekom [[1950-ih]] takozvani [[Treći svijet]] bio je značajno borilište za dvije glavne hladnoratovske sile. Nakon Drugog svjetskog rata SAD je izašao kao dominantnija sila u Trećem svijetu od SSSR-a i tako je popunio prostor stare carske hegemonije svojih formalnih saveznika - Velike Britanije, Francuske i Nizozemske.<ref name = "Hobsbawm">[[Eric Hobsbawm]], ''The Age of Extremes: A History of the World, 1914-1991''. Vintage Books, 1991.</ref> No, vođe [[nacionalizam|nacionalističkih]] pokreta u postkolonijalnim zemljama često su bile nesklone Zapadnom bloku.<ref>Hobsbawm 1991., str. 227</ref> Za europske je sile prilagođavanje procesu [[dekolonizacija|dekolonizacije]] bilo jako teško, ekonomski i psihološki, a patio je i sam NATO jer je prije dekolonizacije imao sve veće sile na svijetu na svojoj strani.<ref ="Link">William A. Link i Arthur S. Link, ''American Epoch: A History of the United States since 1990'' Volume II Affluence and Anxiety, 1940-1992. Sedmo izdanje. McGraw Hill, 1993.</ref>

Nacionalistički pokreti u nekim zemljama i regijama, kao što su [[Gvatemala]], [[Iran]], [[Filipini]] i [[Indokina]], bili su često skloni komunizmu ili ih je Zapad povezivao s komunizmom.<ref name = "Karabell">[[Zachary Karabell]], "Cold War (1945–91): External Course" ''The Oxford Companion to American Military History''. John Whiteclay Chambers II, ed., Oxford University Press 1999.</ref> U tom kontekstu, SSSR i SAD preko svojih zastupnika borili su se za prevlast u zemljama Trećeg svijeta tijekom naglog širenja dekolonizacije [[1950-ih]] i [[1960-ih]]. Sjedinjene Države iskoristile su [[CIA]]-u kako bi uklonili antiameričke vlade i dale podršku onim proameričkim.<ref name = "Karabell" /> Pomoću CIA-e Sjedinjene Države svrgavale su vlade za koje je službeni [[Washington, DC|Washington]] mislio da postaju prosovjetske. Najpoznatiji su primjeri [[Iran]] i [[Gvatemala]]. 

Iran je [[1951.]] dobio svoju prvu demokratski izabranu vladu na čelu s [[Mohammed Mossadegh|Mohammedom Mossadeghom]]. Kada se Ujedinjeno Kraljevstvo pobunilo protiv Mossadegha i njegove naftne politike, te njegove politike nacionalizacije, i planiralo ga svrgnuti, Mossadegh je Britaniju proglasio neprijateljem. Britanske aktivnosti protiv Mossadegha CIA je dopunila svojime, te je odobrila milijun dolara za njegovo svrgavanje. Događaj znan kao [[operacija Ajax]] uzrokovao je svrgavanje Mossadegha s vlasti [[1953.]] i postavljanje novog, prozapadnog, premijera [[Fazlollah Zahedi|Fazlollaha Zahedija]].

Godine [[1951.]] na predsjedničkim izborima u Gvatemali je pobijedio socijalist [[Jacobo Arbenz Guzmán]]. On je u svom predsjedničkom mandatu započeo brojne reforme, među kojima i [[agrarna reforma|agrarnu]], koja je imala izniman značaj za njegovu zemlju. Kako je Guzmán bio prvi socijalistički vođa u zemlji koja je bila u relativnoj blizini SAD-a, CIA je organizirala događaj znan kao [[operacija PBSUCCESS]]. CIA je uz pomoć multinacionalnih kompanija i domaće oligarhije nasilno svrgnula Guzmána s vlasti. Nakon njegove vladavine državu je vodila [[vojna junta]] [[Carlos Castillo|Carlosom Castillom]] koja je državu uvela u veliku krizu.

No, mnoge zemlje Afrike, Azije i Latinske Amerike nisu željele pritisak biranja između Istoka i Zapada. Godine [[1955.]], na [[Konferencija u Bandungu|konferenciji u Bandungu]], vođe mnogih zemalja Trećeg svijeta odlučile su da će ostati neutralne tijekom hladnog rata. Konsenzus postignut u [[Bandung]]u doveo je do potpisivanja [[Brijunska izjava|Brijunske izjave]] [[19. srpnja]] [[1956.]] o stvaranju [[Pokret nesvrstanih|Pokreta nesvrstanih]]. Pet glavnih zagovornika i osnivača Pokreta bili su indonezijski predsjednik [[Sukarno]], predsjednik Gane [[Kwame Nkrumah]], predsjednik Egipta [[Gamal Abdel Naser]], indijski premijer [[Džavaharlal Nehru]] i vođa Jugoslavije [[Josip Broz Tito]]. U rujnu 1961., uz veliku zaslugu Josipa Broza Tita, održala se je prva službena konferencija Pokreta nesvrstanih u [[Beograd]]u.

U međuvremenu, [[Nikita Hruščov]] je proširio vidike službene Moskve i počeo je uspostavljati veze s mnogim državama Trećeg svijeta.
[[Datoteka:Berlin Wall 1961-11-20.jpg|mini|250px|Izgradnja [[Berlinski zid|Berlinskog zida]].]]
Dana [[15. lipnja]] [[1961.]], istočnonjemački vođa [[Walter Ulbricht]] održao je govor u kojem je pobio neke teorije o mogućoj izgradnji zida između zapadnog i istočnog dijela Berlina. Nakon što su [[12. kolovoza]] istočnonjemački vođe nazočile jednoj vrtnoj zabavi, sljedećeg dana, [[13. kolovoza]] [[1961.]] započela je izgradnja 156 [[km]] dugog zida koji će biti znan kao [[Berlinski zid]]. Svrha zida je bila onemogućiti odlazak stanovništva Istočne njemačke u Zapadnu Njemačku, makar ga je DDR iz propagandnih razloga službeno nazvao "Antifašistički obrambeni zid": mnoštvo je ljudi pobijeno metcima istočnonjemačkih graničara dok su iz DDR-a bježali u Zapadni Berlin; nikakav "fašist" nije uhvaćen dok bi pokušavao iz Zapadne Njemačke nezakonito ući u DDR. 
[[Datoteka:John Kennedy, Nikita Khrushchev 1961.jpg|mini|lijevo|250px|[[Nikita Sergejevič Hruščov]] i [[John Fitzgerald Kennedy]] na sastanku [[1961.]]]]
Tijekom [[1950-ih]] SSSR i SAD su započeli nuklearno naoružavanje i izradu dalekometnih nuklearnih projektila kojima bi mogli raketirati teritorije jedni drugih.<ref name = "Byrd" /> Fizičar [[Andrej Saharov]] je [[1953.]] izradio prvu sovjetsku [[hidrogenska bomba|hidrogensku bombu]] znanu kao [[Tzar bomba]]. No, nakon [[1956.]] stvari nisu išle najboljim putem za Sovjetski Savez, a najbolji primjer toga je [[Sovjetsko-kineski sukob]]. Sukob je izbio [[1950-ih]], a vrhunac je dostigao na kraju [[1960-ih]] tijekom [[Sovjetsko-kineski pogranični rat|graničnog sukoba]] [[1969.]] Najznačajniji uzrok sukoba bili su različiti nacionalni interesi dvaju zemalja i razlika u komunističkim ideologijama u zemljama. Sve do [[1964.]], kada je Hruščov bio prisiljen dati ostavku, SSSR i Kina su bili u oštrom sukobu oko toga tko će voditi komunističke zemlje. 

Utrka u nuklearnom naoružanju dovela je dvije sile do ruba nuklearnog rata. Hruščov je sklopio savez s [[Fidel Castro|Fidelom Castrom]] nakon kubanske revolucije [[1959.]] u kojoj je Castro došao na vlast. Kada je na [[Kuba|Kubi]] počelo instaliratanje sovjetskih nuklearnih projektila američki predsjednik [[John Fitzgerald Kennedy]] je [[1962.]] uzvratio pomorskom blokadom. Taj događaj označio je početak najveće hladnoratovske krize - [[Kubanska raketna kriza|kubanske raketne krize]]. 

Kada je [[Fidel Castro]] došao na vlast na Kubi i uveo komunizam, SAD nisu mogle prihvatiti komunističku zemlju i samu ideologiju u svojoj blizini, te su, u skladu s tim, tiho odobrile svrgavanje Castra i njegovog režima.<ref>[http://www.gwu.edu/~nsarchiv/bayofpigs/chron.html Department of State] Izvještaj sa susreta s Castrom - [[4. rujna]] [[1959.]]</ref><ref> [http://www.globalsecurity.org/intell/ops/bay-of-pigs.htm Bay of Pigs] Global Security.org </ref><ref>[http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/americas/4925262.stm Castro marks Bay of Pigs victory] BBC News </ref><ref>[http://www.aarclibrary.org/publib/church/reports/ir/html/ChurchIR_0043a.htm Interim Report: Alleged Assassination Plots Involving Foreign Leaders] Originalni dokument</ref><ref> [http://query.nytimes.com/gst/fullpage.html?res=9F03E3DC1F31F93BA35755C0A9659C8B63&sec=&pagewanted=all Profile in Courage] New York Times. [[8. lipnja]] [[2003.]] </ref> Sovjetski vođa Nikita Hruščov poslao je veliku vojnu pomoć Kubi i prema njoj je poslao nuklearne rakete koje su tajno instalirane. U listopadu 1962. američki špijunski avion otkrio je jedan balistički projektil na lansirnom mjestu na Kubi. Kennedy je odmah zahtijevao da se rakete uklone i naredio pomorsku blokadu Kube. U vrijeme Kubanske raketne krize američka prednost u strateškom oružju bila je 17:1 i vojske SSSR-a i SAD-a bile su u stanju pripravnosti, pa je tako svijet tijekom dva dana 1962. godine živio na rubu nuklearnog rata. Potom je Hruščov povukao projektile s Kube, a zauzvrat dobio obećanje od SAD-a da će povući svoje projektile iz Turske i da nikada neće napasti Kubu.

Ovakvo rješenje kubanske krize uzrokovalo je mijenjanje obojice vođa. [[John F. Kennedy]] ubijen je [[22. studenog]] [[1963.]] u [[Dallas]]u kao dio zavjere jer su neki dužnosnici mislili da je preblag prema komunizmu i smetalo im je što nije želio rat. Hruščov je smijenjen kao dio urote. Među urotnicima su bili [[Aleksandr Šeljepin]], [[Vladimir Semiščasni]] i njegov nasljednik [[Leonid Brežnjev]] koji su, dok je Hruščov bio na odmoru, održali sastanak u Centralnom komitetu i, kada se Hruščov vratio, izglasali da su za to da on da ostavku. Razlozi za urotu bili su, prema njima, loše vođenje kubanske krize i odnosa s Kinom, te loša organizacija sovjetske ekonomije. Odlaskom Hruščova i Kennedyja hladni rat je polako ušao u novi etapu koja je znana kao [[detant]].

===Od konfrontacije do detanta (1962. – 1979.)===
{{glavni|Hladni rat (1962. - 1979.)}}

Tijekom [[1960-ih]] i [[1970-ih]] i SAD i SSSR su se trudili prilagoditi novoj politici prema kojoj svijet više ne bi bio podijeljen na dva bloka.<ref>"Cold War." ''Encyclopædia Britannica''. 2006. Encyclopædia Britannica Online.</ref> Odmah nakon Drugog svjetskog rata, Japan i Zapadna Europa počeli su se brzo oporavljati od destrukcije Drugog svjetskog rata i počeli dostizati SAD. Zemlje Trećeg svijeta mogle su se također razvijati zbog dominacija organizacija kao što su [[OPEC]] i [[Pokret nesvrstanih]] koje su umanjivale utjecaj SAD-a i SSSR-a. Tijekom tog perioda, službena Moskva se morala brinuti o domaćim problemima, a sovjetski vođe kao [[Aleksej Kosigin]] i [[Leonid Brežnjev]] su počeli prihvaćati politiku [[detant]]a.

No, unatoč svemu ovom i SAD i SSSR su se borili protiv izazova njihovim vođama i željeli su ojačati svoje globalno vodstvo. Godine [[1965.]], američki predsjednik [[Lyndon Johnson]] je odobrio slanje 22,000 američkih vojnika na [[Dominikanska Republika|Dominikansku Republiku]]. Uzrok za taj događaj, znan kao [[Operacija Power Pack]], je prema Johnsonu bio strah od komunističke revolucije slične onoj na Kubi. Operacija je završila u rujnu [[1966.]] pobjedom SAD-a.

Situacija na Istoku bila je drugačija. Amerika se borila protiv jačanja komunizma, a Sovjeti su se morali suočiti s pokušajima svrgavanja komunizma. Prvi takav pokušaj bio je [[1968.]] godine u [[Čehoslovačka|Čehoslovačkoj]]. Događaj znan kao ''[[Praško proljeće]]'' bilo je razdoblje političke liberalizacije u Čehoslovačkoj koje je počelo [[5. siječnja]] [[1968.]], a trajao do [[20. kolovoza]] iste godine kada je Sovjetski Savez sa svojim saveznicima iz Varšavskog pakta (izuzev Rumunjske) okupirao zemlju. Od sredine šezdesetih [[Česi]] i [[Slovaci]] su počeli pokazivati sve veću odbojnost prema postojećem režimu. Ove promjene su se odražavale u raspoloženju reformističkih elemenata unutar same Komunističke partije koji su uspjeli izabrati [[Aleksandar Dubček|Aleksandra Dubčeka]] za lidera stranke. Dubčekove reforme političkih procesa, koje je on nazivao ''"socijalizmom s ljudskim licem"'' nisu predstavljale potpuno odbacivanje starog režima, kao što je bio slučaj u Mađarskoj 1956. Dubčekove promjene imale su široku podršku društva, uključujući i radničku klasu. Međutim, sovjetske vođe predvođene Brežnjevom su ove reforme promatrali kao prijetnju njihovoj hegemoniji nad zemljama Istočnog bloka kao i na ugrožavanje sigurnosti samog Sovjetskog Saveza što je i bio glavni uzrok okupacije i zadržavanja starog komunističkog režima u Čehoslovačkoj koji je trajao do 1990-ih.

Same SAD su nastavile podupirati proameričke trećesvjetovne režime u Aziji. No, sukobi su se u prokomunističkim zemljama, najviše u [[Vijetnam]]u, nastavili. Iako je [[Vijetnamski rat]] izbio [[1959.]], SAD su nastavile podupirati [[Južni Vijetnam]] u sukobu protiv [[Ho Ši Min]]ovog [[Sjeverni Vijetnam|Sjevernog Vijetnama]] sve do [[1975.]] kada su komunisti osvojili [[Sajgon]] i službeno pobijedili i uspostavili [[Vijetnam|Socijalističku Republiku Vijetnam]]. Ovaj sukob je koincidirao sa slabljenjem američke ekonomije, te su mnogi sagledavali kako je jednu veliku svjetsku silu sramotno porazila mala države. U međuvremenu, Brežnjev se morao suočiti s obnavljanjem sovjetske ekonomije, koja je trpjela zbog izrazito velikih vojnih troškova.<ref name  = "LaFeber 1991" />

Još jedan sukob komunizma i kapitalizma u Aziji bio je [[Kambodžanski građanski rat]]. Rat je započeo [[1967.]] zbog krize tijekom vladavine [[Norodom Sihanouk|Norodoma Sihanouka]]. Tada je započelo okupljanje komunističke vojske znane kao [[Crveni kmeri]], a koju je vodio [[Pol Pot]]. Oružani sukobi kulminirali su [[1970.]] kada je počeo snažan udar Crvenih kmera na republikansku vladavinu [[Lon Nol]]a i njegove [[Kmerska Republika|Kmerske Republike]] (koja je uspostavljena nakon puča 1970.). Nakon 5 godina oružanih sukoba, Pol Potovi Crveni kmeri su u travnju [[1975.]] zauzeli [[Phnom Penh]] i time uspostavili [[Demokratska Kampućeja|Demokratsku Kampućeju]]. Zbog loše vladavine i diktature Pol Pota i Demokratska Kampućeja je ukinuta [[1979.]] tijekom [[Kambodžansko-vijetnamski rat|Kambodžansko-vijetnamskog rata]] kada je uspostavljenja [[Narodna Republika Kampućeja]] (koja je bila pod Vijetnamskom okupacijom) i tek je [[1993.]] država dobila svoj današnji naziv - [[Kambodža]].
[[Datoteka:Kissinger Mao.jpg|mini|250px|Američki državni tajnik [[Henry Kissinger]] i kineski vođa [[Mao Ce Tung]] [[1972.]] U pozadini je kineski premijer [[Žu Enlai]].]]
Kineski ministar obrane maršal [[Lin Piao]] pokrenuo je veliku akciju pod parolom «čitava zemlja mora učiti od vojske», što je posebno ojačalo one snage KP Kine i u vojsci koje su se protivile daljnjoj suradnji sa SSSR-om. Godine 1964. NR Kina je, pod utjecajem ove akcije, uspješno izvršila svoj prvi nuklearni pokus. Iste te godine, kineski vođa [[Mao Ce Tung]] započinje događaj znan kao [[Kineska kulturna revolucija]]. Tijekom revolucije je smijenjeno više od 30 milijuna ljudi na vodećim položajima, a jedan je milijun stavnih i tobožnjih protivnika komunističkog režima poginuo u velikoj hajci tzv. revolucionara. Inspirirani i podupirani od visokih vojnih krugova i supruge Mao Ce Tunga, protagonisti kulturne revolucije su sasvim izolirali zemlju i udaljili ju od sovjetskih zbivanja, a sve to da bi održali [[autohtonost]] kineske revolucije i kineskih stajališta o borbi za socijalizam. Iako je ovaj pokret možda i zamišljen kao nešto dobro, većina povjesničara (u i izvan Kine) smatra kulturno revoluciju katastrofom koja se u budućnosti treba izbjegavati. Iako je Mao objavio da je revolucija završila [[1969.]], većina povjesničara smatra da je završila tek [[1976.]], nakon Maove smrti.

Nakon [[Sovjetsko-kineski sukob|sukoba i raskida odnosa]] između Kine i SSSR-a, [[1969.]] godine izbio je sukob između te dvije zemlje znan kao [[Sovjetsko-kineski pogranični rat|Kinesko-sovjetski granični sukob]]. Ovaj događaj se smatra vrhuncem [[Sovjetsko-kineski sukob|Sovjetsko-kineskog raskola]] koji je započeo tijekom 1950-ih. Vrhunac samog sukoba bio je oružani sukob kod otoka [[Ženbao]] koji je pripadao SSSR-u pod nazivom Damanskij, no nakon raspada SSSR-a pripojen je Kini. Ovim događajem službeno je završen Sovjetsko-kineski sukob.

Iako su se indirektni sukobi između supersila hladnog rata i dalje trajali, tijekom [[1960-ih]] i [[1970-ih]] došlo je do zahlađenja odnosa i započela je sve veća i češća primjena [[detant]]a (francuska riječ sa značenjem "popuštanje napetosti").<ref name = "Palmowski" /> Sam detant označavao je smirivanje tenzija i zahlađivanje neprijateljskih odnosa između dvaju supersila, te pregovore koji su trebali dovesti do kraja hladnog rata. Osim SSSR-a, i Kinezi su započeli s primjenjivanjem detanta u njihovim odnosima sa SAD-om. Godine [[1972.]], američki predsjednik [[Richard Nixon]] [[Nixonov posjet Kini 1972.|posjetio]] je Narodnu Republiku Kinu i sastao se s vođom [[Mao Ce Tung]]om i premijerom [[Žu Enlai]]om. Nakon sastanka Nixon i [[Henry Kissinger]] su objavili da je došlo do značajnih poboljšanja odnosa između SAD-a i Kine. Po završetku posjeta, SAD i NR Kina su izdali [[Šangajski Communiqué]], dokument koji je iznio poglede dvaju zemalja o vanjskoj politici i postao baza za kinesko-američke odnose. U priopćenju obje nacije su obećale da će težiti ka potpunoj normalizaciji odnosa dvaju zemalja. Nixon i američka vlada potvrdili su želju da se tajvansko pitanje riješi na miran način, što je poduprla i sama Kina. Ta izjava je SAD-u i Kini omogućila da privremeno stave sa strane ''"ključno pitanje koje ometa normalizaciju odnosa"''<ref>http://www.fmprc.gov.cn/eng/ziliao/3602/3604/t18006.htm</ref> oko političkog statusa Tajvana. No, SAD je nastavio diplomatske odnose s Tajvanom (tj. Republikom Kinom, kako glasi službeno ime kojega koriste vlasti koje upravljaju tim otokom) - čiju je vladu tretirao kao legalnu vladu čitave kine sve do 1979. kada je uspostavio potpune diplomatske odnose s NR Kinom, nastavljajući režimu na Tajvanu (na kojem je u to doba postojala jednostranačka vladavina [[Kuomintang]]a) ipak pružati vojnu potporu i održavati drugu političku i gospodarsku suradnju. 
[[Datoteka:Ford signing accord with Brehznev, November 24, 1974.jpg|mini|250px|lijevo|Američki predsjednik [[Gerald Ford]] i sovjetski vođa [[Leonid Brežnjev]] potpisuju [[SALT I]] u [[Vladivostok]]u, [[23. studenog]] [[1974.]]]][[Datoteka:Carter Brezhnev sign SALT II.jpg|mini|lijevo|250px|Američki predsjednik [[Jimmy Carter]] i sovjetski vođa [[Leonid Brežnjev]] potpisuju [[SALT II]] u [[Beč]]u, [[18. lipnja]] [[1979.]]]]
Kasnije, u lipnju iste godine, Nixon i Kissinger su otišli u Moskvu i objavili početak [[Pregovori o ograničenju strateškog naoružanja|pregovora o ograničenju strateškog naoružanja]] koji su trebali ograničiti proizvodnju skupih antibalističkih projektila i nuklearnih raketa.<ref name = "Karabell" /> Ovi pregovori znani su pod kraticom SALT. Kao potvrdu o dobrom tijeku pregovora, SAD i SSSR su potpisali dva dokumenta znana kao [[SALT I]] i [[SALT II]]. SALT I su [[23. studenog]] [[1974.]] u [[Vladivostok]]u potpisali novi američki predsjednik [[Gerald Ford]] i sovjetski čelnik [[Leonid Brežnjev]]. [[SALT I]] je zamrznuo broj strateških nosača nuklearnih projektila na tadašnji broj, a zahtijevao je povećanje broja podmorskih nuklearnih projektila, ali samo nakon što se rastavi isti broj interkontinentalnih balističkih projektila.

[[SALT II]] su [[18. lipnja]] [[1979.]] u [[Beč]]u potpisali američki predsjednik [[Jimmy Carter]] i sovjetski čelnik [[Leonid Brežnjev]]. Odredbe SALT II sporazuma bile su da se ograniči proizvodnja strateških nuklearnih projektila.
[[Datoteka:Willy Brandt.jpg|mini|200px|Njemački kancelar [[Willy Brandt]]. Čovjek koji je uveo ''[[Ostpolitik]]'' i poboljšao odnose između Zapadne i Istočne Njemačke.]]
U međuvremenu su se svi ovi događaji vremenski podudarali s događanjima u [[Zapadna Njemačka|Zapadnoj Njemačkoj]]. Tadašnji kancelar [[Willy Brandt]] uveo je novu politiku Zapadne Njemačke znanu kao ''[[Ostpolitik]]''. ''Ostpolitk'' je predstavljao uspješan pokušaj kancelara Brandta da normalizira odnose s komunističkim zemljama Istočne Europe, a posebice s [[DDR|Istočnom Njemačkom]].

Svi ostali ugovori težili su ka stabilizaciji situacije u Europi, a kulminirali su [[Helsinška deklaracija|Helsinškom deklaracijom]] koji je potpisala [[KESS]] [[1975.]] godine.

No, detant [[1970-ih]] je bio kratkovječan. Američki Kongres je toliko ograničio ekonomski pakt između Nixona i Brežnjeva da ga je SSSR [[1975.]] i odbacio.<ref name = "LaFeber 1991" /> Sukob dvaju supersila nastavio se indirektno i tijekom detanta, ponajviše u zemljama Trećeg svijeta. Najznačajnija krizna žarišta bila su u Aziji ([[Jomkipurski rat]], [[Iranska revolucija]]), Africi ([[Angolski građanski rat]], [[Građanski rat u Mozambiku]]) i u Latinskoj Americi ([[Čileanski državni udar 1973.]], [[Revolucija u Nikaragvi]]). Upravo zbog svih ovih događanja umanjena je i vrijednost SALT II pakta koji je potpisan 1979.

[[Jomkipurski rat]] je bio sukob između [[Izrael]]a i arapskih zemalja predvođenih [[Egipat|Egiptom]] i [[Sirija|Sirijom]] - koje su dvije države u to doba uživale podršku Sovjetskog Saveza - vođen je [[1973.]] na području Sinaja. Nakon ranijeg [[Šestodnevni rat|Šestodnevnog rata]], [[1. rujna]] [[1967.]] u sudanskom gradu Khartoumu održan je arapski samit na kojem je odlučeno da nema ''”mira, pregovora, ni priznanja Izraela“''. Rat je 1973. god. započeo na najveći židovski blagdan [[Yom Kippur]], a trajao je samo 20 dana, no posljedice se osjećaju i danas. Rat je završio dogovorom o prekidu vatre koji je doveo do [[Ženevska konferencija (1973.)|Ženevske konferencije]]. Jedna od glavnih posljedica rata bila je ostavka premijerke [[Golda Meir|Golde Meir]] i cijelog njezinog kabineta. Nakon intenzivnog napora predsjednika Cartera, on, egipatski predsjednik [[Anwar el-Sadat]] i izraelski premijer [[Menahem Begin]] tajno su se sastali u američkoj bazi [[Camp David]] i vodili su pregovore koji su trajali 12 dana. Dana [[17. rujna]] [[1978.]] potpisan je tzv. [[sporazum iz Camp Davida]] s kojim je [[Egipat]] priznao [[Izrael]] kao državu i time postao prva arapska država koja je to učinila. Ovaj sporazum direktno je doveo do potpisivanja [[Egipatsko-izraelski mirovni sporazum|Egipatsko-izraelskog mirovnog sporazuma]] [[1979.]] Osim Cartera, među ključnim ličnostima koji su inicirali mir i normalizaciju odnosa između dvije zemlje bio je i sam egipatski predsjednik Sadat, no on sam nije smio ništa inicirati jer su mnoge zemlje Varšavskog pakta zaprijetile Egiptu ratom ako bi to učinio. 
[[Datoteka:Begin, Carter and Sadat at Camp David 1978.jpg|lijevo|mini|250px|Izraelski premijer [[Menahem Begin]] (lijevo), američki predsjednik [[Jimmy Carter]] (sredina) i egipatski predsjednik [[Anwar el-Sadat]] (desno) u Camp Davidu, [[7. rujna]] [[1978.]] godine. Begin i Sadat su [[1978.]] godine dobili [[Nobelova nagrada za mir|Nobelovu nagradu za mir]] zbog njihovog zalaganja oko sklapanja mira između Egipta i Izraela, a predsjednik Carter ju je dobio [[2002.]] zbog velikog truda oko mirnog rješavanja mnogih međunarodnih kriza tijekom svog predsjedništva.]]
Potpisivanje mira i priznavanje Izraela dovelo je do promjene gledanja arapskih zemalja na Egipat. Egipat se prije smatrao najmoćnijom arapskom zemljom, no nakon što je Sadat potpisao mir to se promijenilo, a isto to dovelo je i do suspendiranja Egipta iz [[Arapska liga|Arapske lige]] u periodu od [[1979.]] do [[1989.]] Potpisivanje mira i priznavanje Izraela dovelo je i do [[Atentat na Anwara el-Sadata|atentata]] na predsjednika Sadata [[6. listopada]] [[1981.]] godine u kojem je i poginuo. Sadata je naslijedio tadašnji potpredsjednik [[Hosni Mubarak]] koji na vlasti ostaje sve do 11. veljače 2011.

Iran je sve do [[1979.]] godine bio monarhija kojom je u tom periodu vladao [[Mohammed Reza Pahlavi]]. [[Iranska revolucija|Iranska ili islamska revolucija]] je događaj u kojem je Iran postao islamska republika. Glavni vođa revolucije, [[Ruholah Homeini]] je sve do tada bio u egzilu, no kao vođa revolucije, nakon pobjede revolucionara, Homeini je postao vrhovni vođa Irana. Revolucija je započela u siječnju [[1978.]] s prvim velikim protestima, a završila se usvajanjem novog teokratskog ustava - čime je Homeini postao vrhovni vođa zemlje - prosinac [[1979.]] U međuvremenu, Mohammed Reza Pahlavi je pobegao iz zemlje u siječnju 1979. nakon što su štrajkovi i protesti paralizirali zemlju, i [[1. veljače]] [[1979.]], [[ajatolah]] Homeini se vratio u [[Teheran]] da pozdravi nekoliko milijuna Iranaca. Konačni kraj dinastije Pahlavi se dogodio ubrzo zatim ([[11. veljače]]) kada je iranska vojska proglasila „neutralnost“ nakon što su gerilske i pobunjeničke snage nadjačale snage vjerne šahu. Iran je službeno postao islamska republika [[1. travnja]] [[1979.]] kada su Iranci u velikoj većini poduprli tu odluku na referendumu. Međunarodni izolaciju novog iranskog režima - koji se vrlo brzo posvađao s oba velika bloka - pokušao je iskoristiti irački režim pod vodstvom [[Saddam Hussein|Saddama Husseina]] - te je izbio višegodišnji [[Iransko-irački rat|Iračko-Iranski rat]]. Makar je uživoao potporu i istočnog i zapadnog bloka, Irak naposljetku nije uspio pripojiti pogranične iranske pokrajine u kojima su se nalazile glavne iranske rezerve nafte.

U Africi je bila drugačija situacija. Kako su neke zemlje tek u ovom periodu uspjele izboriti neovisnost i kako su mnoge od njih počele prihvaćati komunizam kao ideologiju koja ih može izvesti iz postkolonijalne krize, SAD je, kao oštar protivnik komunizma koji je želio što manje komunističkih zemalja, potpomagao mnogim zemljama i organizacijama u borbi protiv komunizma u njihovim zemljama. U [[Angola|Angoli]], koja je tek [[1975.]] dobila neovisnost, [[Angolski građanski rat|sukob]] se vodio između komunističkog [[MPLA]], koji je imao potporu Kube, Mozambika i SSSR-a, i antikomunističke [[UNITA]]-e, koja je imala potporu SAD-a, Južnoafričke Republikei i [[Zair|Republike Zair]] koju je vodio diktator [[Mobutu Sese Seko]]. Rat je službeno završio tek [[2002.]] i pretpostavlja se da je umrlo preko 500.000 ljudi. Ovaj građanski rat bio je jedan od najdužih, ali i najvažnijih sukoba hladnog rata jer su i SSSR i SAD ovaj sukob smatrali kritičnom za balans snaga u hladnom ratu. Rat je završio pobjedom komunista koji i danas pobjeđuju na izborima u Angoli.

Drugi značajan sukob bio je u još jednoj novonastaloj državi [[Mozambik]]u. Mozambik je, kao i Angola, neovisnost stekao [[1975.]] i već je [[1977.]] uvučen u [[Građanski rat u Mozambiku|rat]]. Uzrok je bio isti - dolazak komunista na vlast i pobuna antikomunista protiv komunista. U Mozambiku je komunističke snage predstavljala stranka [[FRELIMO]], a antikomunističke, točnije konzervativce, [[RENAMO]]. FRELIMO je vodio tadašnji predsjednik [[Joaquim Chissano]] i [[Samora Machel]], a RENAMO [[André Matsangaissa]] i [[Afonso Dhlakama]]. U rat su još bili umiješani na strani FRELIMA [[Zimbabve]] [[Robert Mugabe|Roberta Mugabea]] i [[Tanzanija]] [[Julius Nyerere|Juliusa Nyererea]]. Rat je trajao sve do [[1992.]] godine, a sa sobom je odnio preko 900.000 žrtava. Rat je završio [[Rimski opći mirovni sporazum|primirjem]] i izborima u Mozambiku. Jedna od najzaslužnijih strana za sklapanje mira između dvaju sukobljenih vođa je [[Operacija Ujedinjenih Naroda u Mozambiku|ONUMOZ]] ili Operacija Ujedinjenih Naroda u Mozambiku koja je svojim djelovanjem uspjela pomiriti dvojicu sukobljenih vođa i donijeti mir u Mozambik.
[[Datoteka:Salvador Allende.jpg|mini|lijevo|Čileanski predsjednik [[Salvador Allende]], prvi marksist koji je demokratski izabran na mjesto vođe neke države.]]
Latinska Amerika je u ovom periodu bila žarište revolucija i državnih udara. [[Čileanski državni udar 1973.]] donio je još jednu smjenu komunističkog predsjednika, [[Salvador Allende|Salvadora Allendea]], koji je i prvi marksist koji je demokratski izabran na mjesto vođe neke države. Allende je svojom politikom agrarne reforme, nacionalizacije rudnih bogatstava i pravedne raspodjele bogatstva, opasno ugrozio interese krupne buržoazije i stranih, posebno američkih kompanija. Zbog tog ugrožavanja, SAD su poduprijele generala [[Augusto Pinochet|Augusta Pinocheta]] koji je [[1973.]] izveo [[državni udar]] na ondašnju komunističku vladu predsjednika Allendea. Kad je prvi put pokušao, nije uspio, no samo dva mjeseca poslije drugi put pokušava i uspijeva. General Pinochet je, uz potporu SAD-a, uspio svrgnuti predsjednika Allendea. Sam Allende umro je tijekom državnog udara. Prema službenoj objavi, Allende se ubio, ali danas postoje mnoge teorije koje govore kako su Allendea zapravo ubile Pinochetove postrojbe tijekom puča. Nakon puča, general Pinochet preuzeo je vlast i uveo antikomunističku vojnu huntu koja je trajala sve do [[1990.]] godine kada je izgubio na predsjedničkim izborima.[[Datoteka:Pinochet en 1974.jpg|mini|200px|General [[Augusto Pinochet]] [[1974.]] godine. Vođa državnog udara [[1973.]] u kojem je smijenio predsjednika Allendea i uspostavio antikomunističku vojnu huntu.]]
[[Nikaragvanska revolucija]] bila je također vrlo važan politički događaj, ne samo za Nikaragvu i američki kontinent, nego i za cjelokupni ishod Hladnog rata. Revulucije je oružjem uspjela svrgnuti diktatorsku dinastiju [[Dinastija Somoza|Somoza]] s vlasti, koju je državom vladala još od 1930-ih. Tri člana obitelji Somoza bili su predsjednici Nikaragve i to u nekoliko mandata: [[Anastasio Somoza García]] (prvi mandat: 1937. – 1947., drugi mandat: 1950. – 1956.), [[Luis Somoza Debayle]] (1956. – 1963.) i [[Anastasio Somoza Debayle]] (prvi mandat: 1967. – 1972., drugi mandat: 1974. – 1979.). Vodeća organizacija koje je vodila revoluciju bila je komunistička stranka [[FSLN]]. Ova revolucija i smjena vlasti predstavljala je jako važan događaj u povijesti Nikaragve, ponajviše u socijalnom smisli. Revoluciju je predvodio [[Daniel Ortega]] koji je od [[1979.]] do [[1985.]] vodio huntu, a od [[1985.]] do [[1990.]] je obnašao dužnost predsjednika. Godine [[1990.]] FSLN prvi put gubi na izborima i to od stranke UNO, no FSLN ponovo dolazi na vlast [[2007.]] godine kada Ortega ponovo postaje predsjednik.

==="Drugi hladni rat" (1979. – 1985.)===
{{glavni|Hladni rat (1979. - 1985.)}}
Pojam ''"Drugi hladni rat"'' koristili su neki povjesničari da bi opisali ponovno povećanje tenzija između dvaju hladnoratovskih supersila tijekom ranih [[1980-ih]].<ref name = "Halliday" /> Godine [[1980.]] [[Ronald Reagan]] je porazio Cartera na izborima i zalagao se za vojne troškove kako bi se mogao suočiti sa SSSR-om.<ref name = "LaFeber 1991" /> I Reagan i novoizabrana britanska premijerka (jedina u povijesti) [[Margaret Thatcher]] su se izrekli ponovne oštre osude sovjetske ideologije i probudili rivalstvo koje je između tih zemalja postojalo samo tijekom ranih [[1940-ih]].<ref name = "Byrd" />
[[Datoteka:KA Flight 007.gif|mini|lijevo|250px|Karta koja prikazuje gdje je srušen [[Let 007 Korean Airlinesa|KAL 007]].]]
Kako su tenzije ponovo porasle, NATO je, pod utjecajem Reaganovog kabineta, počeo izgradnju ''[[Pershing II]]'' raketa u Zapadnoj Europi, posebno u Zapadnoj Njemačkoj. Ova izgradnja bi rakete udaljila samo 6 minuta od središta ''"zlog carstva"'', kako je Reagan opisao Moskvu i SSSR. No, podrške za izgradnju je nedostajalo i mnogi nisi bili sigurni u to je li potrebno dalje podizati tenzije. No, [[1. rujna]] [[1983.]] Sovjetski Savez je srušio civilni putnički zrakoplov [[KAL 007]] dok je letio preko [[Sahalin]]a. Ovaj događaj najvjerojatnije je napravljen kao upozorenje SAD-u da obustavi postavljanje balističkih projektila u Zapadnu Europu. Predsjednik Reagan je ovaj događaj, u kojem je poginulo 269 ljudi, opisao kao masakr. Barbarizam ovog čina, koju su vidjeli SAD i njezini saveznici, uzrokovala je veću potporu za postavljanje projektila koja je stajala čvrsto sve do kasnijih razgovora između Reagana i Gorbačova. 

Reagan je potrošio 2,2 tisuća milijardi dolara na obrambene troškove u osam godina. U kombinaciji s ekonomskim problemima iz [[1970-ih]], SAD su od najbogatije svjetske države došle na rang države s najvećim dugom, makar su drugi elementi američkog gospodarskog stanja bili dosta dobri.<ref name = "LaFeber 1991" /> Tenzije su još jednom porasle tijekom [[1980-ih]] kada je Reagan u Europu postavio američke projektile koji bi mogli uništiti druge projektile u letu. Ovaj događaj označio je početak [[Rat zvijezda|Strateške obrambene inicijative]] koju su mediji nazvali i ''Zvjezdani ratovi''.
[[Datoteka:Lech walesa prezydent RP.jpg|mini|120px|[[Lech Wałęsa]] - vođa pokreta ''[[Solidarnost]]''. Wałęsa je po struci bio električar koji je vodio ''Solidarnost'' i antikomunističku revoluciju i [[1989.]] postao prvi poljski demokratski izabrani predsjednik.]]
Godine [[1980.]] u [[Poljska|Poljskoj]] počinje inicijativa za svrgavanje komunizma. Događaj u kojem je došlo propadanja komunističkog sistema znan je kao [[Poljska revolucija (1980)|Poljska revolucija]]. Sami prosvjedi započeli su u brodogradilištu u [[Gdańsk]]u. Iz svakodnevnih protesta rodio se sindikalni pokret ''[[Solidarnost]]'' (polj. ''Solidarnošć''), koji je predvodio [[Lech Wałęsa]]. Zbog štrajkova i nemira širom zemlje, vojni vrh je izvršio državni udar [[1981.]] godine. Potom je izvršena promjena državnog i društvenog sistema, i to mirnim putem. Prvi slobodni izbori u Poljskoj, ujedno i prvi demokratski u istočnoj Europi, održani su u lipnju [[1989.]] godine. Uvjerljivu pobjedu odnijela je opozicija, a [[Lech Wałęsa]] je sljedeće godine izabran za predsjednika Poljske. Ovo je bio prvi uspješan pokušaj svrgavanja komunizma u nekoj do tada komunističkoj zemlji. Posljednji vođa komunističke Poljske bio je general [[Wojciech Jaruzelski]], koji je zemljom upravljao od 1981. godine, koji je kombinacijom represije protiv poljske opozicije i diplomacije postigao da protiv poljske ne bude izvedena intervencija vojski SSSR-a i drugih komunističkih zemalja kakva je bila izvedena 1957. godine protiv Mađarske. 

Što se tiče samog vodstva u Americi i SAD-u tijekom ovog predzadnjeg perioda hladnog rata s jedne strane nije bilo promjena, a s druge ih je bilo dosta. Nakon pobjede nad Carterom, Reagan je osvojio dva mandata i ostao predsjednik sve do 1989. godine tj. do zadnje faze rata.

U SSSR-u je bilo drugačije. Brežnjev je umro [[1982.]] godine, a naslijedio ga je [[Jurij Andropov]]. Andropov se općenito smatra jednim od boljih vođa jer je unatoč visokim tenzijama u svojoj kratkoj vladavini ([[1982.]] – [[1984.]]) uspio zadržati dosta dobre odnose sa SAD-om. Nakon Andropova, došao je [[Konstantin Černjenko]] koji je bio bliži Brežnjevu, no Černjenko je vladao samo godinu dana kada je umro i naslijedio ga je [[Mihail Gorbačov]], kojeg je sam Andropov jako podupirao. Gorbačov je uvelike poboljšao odnose sa SAD-om, a na vlasti je ostao sve do kraja hladnog rata.

U SAD-u je zabrinutost oko američke intervencije u stranim sukobima postojala još od kraja Vijetnamskog rata.<ref>LaFeber 2002, str. 323</ref> No, Reagan se tijekom predsjedništva nije suočio s velikim problemima oko njegovih intervencija u stranim sukobima. Reagan se, osim nekoliko afera ([[Iran-Contra afera]]), samo jednom, tijekom svog prvog mandata, suočio s ozbiljnim problemom - [[Pokušaj atentata na Ronalda Reagana|pokušajem atentata]]. Dana [[30. ožujka]] [[1981.]] [[John Hinckley, Jr.]] pucao je na Reagana, Jamesa Bradyja i još dvojicu ljudi i zamalo pogodio Reaganovo srce, no pogodio je lijevo plućno krilo koje je kasnije utajilo. Reagan je odveden u bolnicu gdje se tijekom operacije šalio s liječnicima. No, na Reaganovu sreću, pokušaj nije bio opasan po Reaganov život i on se oporavio relativno brzo.

Tijekom [[1983.]], Reaganova administracija intervenirala je u nekoliko međunarodnih sukoba. Među te sukobe spadaju [[Libanonski građanski rat]], [[Operacija Urgent Fury|invazija Grenade]], [[Operacija El Dorado Canyon|bombardiranje Libije]], a podupirala je i srednjoameričke [[Kontraši|Kontrase]] - desničarske stranke koje su željele svrgnuti prosovjetsku [[FSLN]] s vlasti u Nikaragvi. Iako su Reaganove intervencije u Libiji i Grenadi Amerikanci smatrali dobrima, njegovo podupiranje Kontraša nije dobro prihvaćeno. Jedna od afera koja je izbila u vezi s tim kontrašima je [[Iran-Contra afera]]. Afera je izbila [[1986.]] godine kada se otkrilo da SAD tajno prodaje oružje [[Iran]]u (koji je tada ratovao s [[Irak]]om) i dobiveni novac troši kao potporu kontrašima u Nikaragvi. Otkriće tih tajnih poslova u studenom iste godine je ozbiljno uzdrmalo Reaganovu administraciju. Tome je doprinijela činjenica da je pukovnik [[Oliver North]], zajedno sa svojom sekretaricom Fawn Hall, uništavao dokumente vezane uz slučaj. Reagan je u svrhu istrage imenovao posebnu predsjedničku, tzv. [[Towerova komisija|Towerovu komisiju]]. Njeni nalazi su teretili Poindextera, Northa i tajnika za obranu Caspara Weinbergera, ali ne i Reagana. Međutim, Kongres, kojim je tada dominirala Demokratska stranka govorio je da je Reagan glavni krivac za aferu. North i Poindexter su [[16. ožujka]] [[1988.]] optuženi, a kasnije i osuđeni za ometanje pravde i slična krivična djela. Međutim, njihove presude su oborene na višim sudovima, a novi postupci su ostali nepokrenuti. Nakon svega ovoga Reagan je uspio uvjeriti Amerikance da nije znao što rade njegovi podčinjeni i povratio je popularnost.

Još jedna prihvaćena Reaganova intevrencija bila je [[Operacija El Dorado Canyon]], znana i kao američko [[bombardiranje]] Libije [[1986.]] godine. Napad je došao kao odgovor na tadašnje podupiranje terorizma libijskog režima [[Muammar al Gaddafi|Muammara al-Gaddafija]]. Bombardiranje je provedeno zrakom, a glavni avion bio je [[F-111F]]. Amerikanci su pretežito bombardirali [[Tripoli]], a tijekom bombardiranja je poginulo 37 ljudi (među kojima je i bila Gadaffijeva kći), no Gadaffi je ostao neozlijeđen. 
Kako je glavni motiv bila borba protiv terorizma, SAD su se nadale da će ovime bar malo suzbiti terorizam, no čak i tijekom napada, ali i nakon njih, dogodilo se nekoliko terorističkih napada. Gadaffi je prekinuo sve odnose sa SAD-om, no kasnije je došlo do poboljšanja odnosa i priključivanja Libije u mnoge međunarodne organizcaije bez promjene vođe. Američka javnost dobro je prihvatila bombardiranje, no većina ostalih država, čak i američki saveznici su osudili napad, a SSSR je otkazao sastanak svog ministra vanjskih poslova s američkim državnim tajnikom.
[[Datoteka:Eastern Caribbean Defense Force.jpg|mini|250px|Američki saveznici s karipskih otoka tijekom invazije.]]
[[Operacija Urgent Fury]] ili američka invazija [[Grenada|Grenade]] je američka invazija koja se dogodila [[1983.]] godine. Invazija je izvedena kao odgovor na ilegalno smjenjivanje i ubijanje premijera [[Maurice Bishop|Mauricea Bishopa]]. Invazija je započela [[25. listopada]], a trajala je do [[15. prosinca]]. Amerikanci su na otoku pobijedili revolucionare s Grenade koji su imali potporu Kube i svrgnuli su vojnu diktaturu [[Hudson Austin|Hudsona Austina]]. Invazija je dobila različite reakcije, no uglavnom je dobro prihvaćena među američkom i među dijelom populacije s Grenade.

Kao i SAD, i Sovjeti su intervenirali u sukobima u drugim zemljama. Tijekom ovog perioda zbila se posljednja veća sovjetska intervencija. [[Sovjetsko-afganistanski rat]] je sukob koji je započeo [[1979.]], a trajao je punih deset godina. Iako je Brežnjev bio uvjeren da će rat biti kratak, muslimanski gerilci su pružili izrazito dug i jak otpor.<ref name="#2">LaFeber 2002, str. 314</ref> [[Kremlj]] je poslao intervencijske snage jačine oko 100.000 vojnika u Afganistan kako bi pomogli komunističkom režimu, što je dovelo do toga da mnogi ovaj sukob nazivaju ''Sovjetskom Vijetnamom''.<ref name="#2"/> No, ovaj sukob je više štetio Sovjetima, nego što je Vijetnam Amerikancima jer je SSSR tada prolazio kroz domaću krizu. Rat je započeo nakon što je novo uspostavljena [[Demokratska Republika Afganistan]] provela marksističke promjene koje islamsko stanovništvo nije dobro primilo. Nakon 7 godina ratovanja protiv mudžahedina, komunistička vlada je smijenila predsjednika Karmala i na vlast je došao [[Mohamed Nadžibulah]] koji je uveo i novi ustav. Nakon godinu dana vlasti, Nadžibulah je započeo s podupiranjem sovjetske inicijative za povlačenje iz Afganistana. Ono je započelo [[20. srpnja]] [[1987.]], a završilo je [[15. veljače]] [[1989.]] čime je službeno i završen sovjetsko-afganistanski rat. Rat je imao snažne posljedice na politiku SSSR-a koje su naposljetku dovele i do njegovog raspada.

Još jedna značajnija posljedica ovog rata očitovala se i na [[Olimpijske igre|Olimpijskim igrama]]. Iako su već na [[XXI. Olimpijske igre – Montréal 1976.|OI 1976.]] u [[Montreal]]u neke afričke zemlje bojkotirale igre zbog toga što je [[Novi Zeland]] nastavio igrati [[ragbi]] s [[JAR|Južnoafričkom Republikom]] unatoč njezinoj politici ''[[apartheid]]a'' i zabrani nastupanja na OI, [[XXII. Olimpijske igre – Moskva 1980.|OI 1980.]] u [[Moskva|Moskvi]] i [[XXIII. Olimpijske igre – Los Angeles 1984.|OI 1984.]] u [[Los Angeles]]u dovele su prvi veliki politički bojkot. Sjedinjene Države bojkotirale su OI 1980. u Moskvi, zajedno s još 61 zemljom, kao znak protesta sovjetskoj intervenciji u Afganistanu. Sljedeće OI održale su se [[1984.]] u [[Los Angeles]]u i ovaj put je SSSR, s još 14 zemalja Istočnog bloka, bojkotirao OI kao znak protesta američkoj antikomunističkoj propagandi, te antisovjetskoj paranoji koju je širila zemljama saveznicima. Ovo su jedini primjeri kada su dvije zemlje svoje sukobe rješavale i na polju sporta.

===Kraj hladnog rata===

Tijekom [[1980-ih]], vojska SSSR-a bila je najveća na svijetu po mnogim mjerilima. Bila je najveća po kvantiteti, po broju i vrsti oružja koje su posjedovali, te po veličini i broju vojnoindustrijskih baza.<ref name = "Odom">William E. Odom, ''The Collapse of the Soviet Military'', Yale University Press, 1998., str. 1.</ref> No, ta kvantitativna nadmoć često je prikrivala polja u kojima je Istočni blok daleko zaostajao za Zapadom. To je dovelo do toga da Zapad uvelike precijeni SSSR.<ref>LaFeber 2002, 340</ref>
[[Datoteka:Reagan and Gorbachev (1985).jpg|200px|mini|Reagan i Gorbačov u SAD-u [[1985.]] Ovaj posjet Gorbačova Sjedinjenim Državama označio je novi pogled na odnose dvaju hladnoratovskih velesila.]]
Iako tijekom ovog perioda nije bilo velikih vojnih intervencija, vojska je i dalje imala važnu ulogu. Na početku kraja hladnog rata ([[1985.]]), američki predsjednik Reagan je osvojio svoj drugi mandat, a preminulog Černjenka je naslijedio [[Mihail Sergejevič Gorbačov]]. Ovaj period označio je novi put u vanjskoj politici dvaju zemalja jer je sam Reagan pozvao Gorbačova u SAD, i to neslužbeno, te je time Gorbačov postao prvi sovjetski dužnosnik koji je neslužbeno posjetio SAD. 
[[Datoteka:1988 CPA 5941.jpg|mini|250px|lijevo|Sovjetska poštanska marka koja promovira ''[[glasnost]]'' i ''[[perestrojka|perestrojku]]''.]]
Unatoč poboljšavanju odnosa sa SAD-om, Gorbačov se morao suočiti s ekonomskom krizom u svojoj zemlji. Ta kriza ponajviše je uvjetovana padom cijena nafte. Gorbačov je tada započeo s reformama znanim kao ''[[perestrojka]]'' i ''[[glasnost]]''. ''[[Perestrojka]]'' je predstavljala reformu koja je trebala podići sovjetsku privredu, koja je već od početka osamdesetih godina počela stagnirati. Plan je bio da se promjeni neefikasno vođena ekonomija i da se uvede decentralizirana, tržišno orijentirana ekonomija. Već 1990. godine, perestrojka je počela slabiti i privredna situacija je ponovo bila kritična. Godina [[1988.]] postaje vrijeme ''[[glasnost]]i'' kojom se dopušta kritiziranje partije i njenih čelnika putem javnih glasila. Također se, u nastavku ekonomskih reformi, donosi novi zakon kojim se omogućuje osnivanje privatnih kompanija. Kako bi ova drastična promjena prošla među komunističkim čelnicima, u ovaj zakon je umetnuta uredba da privatnici moraju plaćati neuobičajeno visoke poreze. Nedugo nakon prolaska zakona ovi nenormalni porezi bit će smanjeni na normalni nivo tako da se stvori ''"poduzetnička klima"''. U lipnju ove godine na partijskom kongresu Gorbačov objavljuje svoje daljnje želje za stvaranjem jakog predsjedničkog sistema i drastičnog smanjivanja utjecaja partije na politički život države. Ove reforme i kriza bili su jedni od glavnih razloga za kasniji [[raspad Sovjetskog Saveza]].
[[Datoteka:ReaganBerlinWall.jpg|mini|250px|lijevo|Ronald Reagan drži govor u Berlinu [[12. srpnja]] [[1987.]] u kojem je izazvao Mihaila Gorbačova da sruši Berlinski zid. Ovaj događaj bio je jedan od ključnih za sam završetak hladnog rata.]]
Dana [[12. srpnja]] [[1987.]], Ronald Reagan bio je u Berlinu na proslavi 750. obljetnice grada. Tijekom svog govora na [[Brandenburška vrata|Brandenburškim vratima]] Reagan je ''"[[Srušite ovaj zid!|izazvao]]"'' Gorbačova da sruši [[Berlinski zid]]:

{{citat|Podupiremo promjene i otvorenost; jer mi vjerujemo da sloboda i sigurnost idu zajedno, da uznapredovanje ljudskih sloboda može samo ojačati mir u svijetu. Postoji jedan potez koji bi Sovjeti mogli napraviti, a bio bi nezamjenjiv, koji bi dramatično unaprijedio želju za mirom. Generalni sekretare Gorbačov, ako tražite mir, ako tražite prosperitet za Sovjetski Savez i Istok, ako tražite liberalizaciju, dođite ovdje na ova vrata. Gospodine Gorbačov otvorite ova vrata. Gospodine Gorbačov, srušite ovaj zid!}}

I uistinu, istočnonjemačke vlasti su dvije godine kasnije dopustile ljudima iz DDR-a da prelaze u Zapadni Berlin, te je potom narod iz oba dijela berlina spontano počeo s rušenjem Berlinskog zida. Ovaj događaj bio je ključan za [[reunifikacija Njemačke|reunifikaciju Njemačke]], te jedan od najvažnijih događaja u odnosima SAD-a i SSSR-a, a doveo je i do eventualnog kraja hladnog rata.

Godine [[1987.]] u baltičkim zemljama koje su pripadale SSSR-u započinje [[Raspjevana revolucija]]. Taj događaj odvijao se od [[1987.]] pa sve do [[1991.]] godine kada tri zemlje, [[Estonija]], [[Litva]] i [[Latvija]] dobivaju neovisnost. U Estoniji je glavni pokretač bila glazba i festivali na kojima su se masovno počele izvoditi patriotske pjesme. Nakon borbe s mnogim pokušajima državnog udara, Estonski Vrhovni Sovjet (u suradnji s kongresom) [[20. kolovoza]] [[1991.]] proglašava nastanak neovisne Estonije. U Latviji se borba za samostalnošću nije vodila preko glazbe, nego preko mnogih nevladinih organizacija koji su svojim govorima na javnim mjestima tijekom javnih događaja poticali i budili nacionalnu svijest latvijskog naroda. Na novim izborima za Latvijski Vrhovni Sovjet pobijedila je Stranka za nezavisnost. Isti taj Sovjet donio je [[4. ožujka]] [[1990.]] deklaraciju nezavisnosti, a Latvija je službeno priznata nakon neuspješnog državnog udara [[6. rujna]] [[1991.]] U [[Litva|Litvi]] je bitka za neovisnost započela [[1988.]] s osnivanjem stranke [[Sąjūdis]]. Nakon snažnog zalaganja stranke. u studenom [[1988.]] parlament usvaja [[Zastava Litve|novu zastavu]] i [[Tautiska Giesme|himnu]]. Nakon trogodišnje borbe i nekoliko nasilnih sukoba ([[Krvava nedjelja (1991.)|Krvava nedjelja]]), Litva je konačno priznata u kolovozu [[1991.]] nakon neuspjelog državnog udara.

Godine [[1988.]], Gorbačovljev kabinet donosi tzv. [[Sinatrina doktrina|Sinatrinu doktrinu]] (nazvanu prema [[Frank Sinatra|Franku Sinatri]]) prema kojoj se Sovjetski Savez odustaje od ranije tzv. Brežnjevljeve doktrine, gdje si je SSSR uzimao za pravo da se čak i oružanom silom upliće u unutarnje poslova svojih saveznika. Ova doktrina otvorila je put ka svrgavanju komunizma u mnogim zemljama Varšavskog pakta i revolucijama 1989., a posredno je pridonijela i kasnijem raspadu samog SSSR-a i kraju hladnog rata.

Samo godinu dana nakon donošenja te doktrine, započinje tzv. [[Revolucije 1989.|Jesen naroda]]. Taj događaj obuhvaća revolucije u zemljama Istočnog bloka čiji je rezultat bio svrgavanje komunizma i uspostava demokratske vlade. Revolucije su se zbile u [[Čehoslovačka|Čehoslovačkoj]], [[Bugarska|Bugarskoj]], [[Poljska|Poljskoj]], [[DDR]]-u, [[Mađarska|Mađarskoj]] i [[Rumunjska|Rumunjskoj]]. Revolucionarni pokret [[Solidarnost]] javio se u Poljskoj već na početku desetljeća, a u DDR-u je revolucija završila rušenjem Berlinskog zida. U Mađarskoj je revolucija provedena mirnim putem. Iako su u Mađarskoj provedene mnoge uspješne reforme, velike promjene dogodile su se nakon smjene [[János Kádár|Jánosa Kádra]] na mjestu Generalnog sekretara KPM-a. Nova vlast uvela je ''demokratski paket'', a na svojoj povijesnoj sjednici održanoj od [[16. listopada]] do [[20. listopada]] [[1988.]] prihvatila je nove zakone i time omogućila prve demokratske izbore za vladu i predsjednika. Usvajanjem ovih zakona, Mađarska je iz narodne republike prešla u političko uređenje demokratske republike. 

U Bugarskoj je situacija bila drugačija. Tadašnji vođa [[Todor Živkov]] pokušao je provesti ''glasnost'' i ''perestrojku'', no neuspješno što je izazvalo veliko nezadovoljstvo u narodu, a pogotovo među prodemokratskim organizacijama. Živkov je [[10. studenog]] [[1989.]] sišao s vlasti i time završio najdužu vladavinu pojedinca u sovjetskom bloku, vladavinu koju je obilježio nepotizam, mnoge krize i veliko nezadovoljstvo naroda. No, ni odlazak Živkova nije zadovoljio prodemokrate. Prosvjedi su se nastavili i tijekom kratkotrajne vladavine Živkovljevog nasljednika [[Petar Mladenov|Petra Mladenova]] sve do [[1990.]] godine kada su u Bugarskoj održani prvi demokratski izbori nakon [[1931.]] godine. Ovim događajem i Bugarska je izvršila tranziciju iz komunizma u demokraciju. Sam Živkov je [[1991.]] osuđen, no izbjegao je smrt (za razliku od Ceauşescua).

Čehoslovačka Republika je prijelaz u demokraciju izvela događajem koji je znan kao [[Baršunasta revolucija]]. Tijekom tog događaja Čehoslovačka se mirnim putem raspala na [[Češka|Češku]] i [[Slovačka|Slovačku]]. Kako je Čehoslovačka bila prva zemlja koja je ''skinula'' Željeznu zavjesu (veliko mnoštvo njenih državljana je nagrnulo na granice nastojeći se domoći života u zemljama Zapada), a nije dobila prijekor SSSR-a, nastavila je s reformama među kojima je najvažnija bila odluka KPČSSR-a da više neće držati politički monopol. Tada su započeli mirni prosvjedi u svrhu održavanja novih izbora. Na jesen [[1989.]] izbori su održani i sastavljena je prva vlada u kojoj komunisti nisu imali većinu još nakon [[1948.]] Bodljikava žica je uklonjena s granica sa Zapadnom Njemačkom i Austrijom u prosincu i [[10. prosinca]] komunistički predsjednik [[Gustáv Husák]] daje ostavku. Pisac [[Václav Havel]] postaje posljednji predsjednik Čehoslovačke 29. prosinca 1989. godine i time završava komunizam u Čehoslovačkoj. Dana [[1. siječnja]] [[1993.]] dolazi i do mirnog raspadanja Čehoslovačke i nastajanja Češke i Slovačke. Ovaj raspad znan je kao [[Baršunasti razvod]].
{{Dvostruka slika|left|Crop-Nicolae Ceaucescu 1978.jpg|181|Ion Iliescu (2004).jpg|157|[[Nicolae Ceauşescu]], posljednji vođa komunističke Rumunjske i jedini komunistički vođa koji je nasilno svrgnut i smaknut.|[[Ion Iliescu]], predvodnik antikomunističke revolucije i prvi predsjednik demokratske Rumunjske. Na tu poziciju biran je 3 puta.}}
U [[Socijalistička Republika Rumunjska|SR Rumunjskoj]] se zbila jedina nasilna revolucija u zemljama Varšavskog ugovora i jedina revolucija koja je završila smaknućem komunističkog vođe. [[Rumunjska revolucija 1989.]] je oružani sukob koji je trajao od [[16. prosinca|16.]] do [[22. prosinca]] [[1989.]] godine, a sukobili su se pristaše komunizma i [[Securitate]] (tajna policija) protiv antikomunista i rumunjske vojske. Revolucija je započela prosvjedima u [[Temišvar]]u koje je vodio [[Ion Iliescu]], prvi demokratski predsjednik Rumunjske, Ceauşescuov nasljednik. Prosvjedi si započeti kao posljedica loše i diktatorske vladavine koju je vodio Ceauşescu, te represivnog komunističkog režima. Zauzeta je državna televizija iz koje su koordinirani svi ostali potezi ustanika. Nakon 6 dana ustanka, [[Nicolae Ceauşescu]] je [[22. prosinca]] izišao da održi govor s balkona predsjedničke palače u [[Bukurešt]]u, no odmah su počeli stalni zvižduci. Narod se nije moglo utišati. Diktator je pobjegao [[helikopter]]om, ali je uhićen, te mu je suđeno na prijekom vojnom sudu. Na Božić [[1989.]] pogubljen je sa suprugom ispred streljačkog voda što je kasnije prikazano i na televiziji. Rumunjska je jedina istočnoeuropska država koja je nasilno srušila komunizam i uspostavila demokraciju (koju je vodio prvi predsjednik demokratske Rumunjske [[Ion Iliescu]]).

U Kini bliskoj [[Albanija|Albaniji]], komunistički režim koji se tijekom desetljeća odlikovao osobito represivnim postupanjem se postupno raspadao 1990. – 1992. u seriji socijalnih nemira popraćenih postupnim ustupcima komunističkih vlasti i raspadanjem ionako nejakog gospodarskog sustava.

Ovi događaji doveli su do toga da [[SSSR]] ostane posljednja zemlja (uz [[SFRJ]], no i tu je započela kampanja nastankom zasebnih republika) u Europi koja još uvijek ima koliko-toliko čvrst komunistički sustav vlasti. U prosincu [[1989.]] godine, na sastanku u [[Malta|Malti]], Mihail Gorbačov i novi Hmerički predsjednik [[George Herbert Walker Bush]] potpisali su ugovor kojim su završili hladni rat,<ref> "Cold War," A Dictionary of World History. Oxford University Press, 2000. Oxford Reference Online. Oxford University Press.</ref> no ni taj događaj nije označio pravi kraj hladnog rata. Pravim krajem rata smatra se [[1991.]] godina kada je došlo do [[Raspad SSSR-a|raspada SSSR-]]<nowiki/>a.
{{Dvostruka slika|desno|Mikhail Gorbachev 1987.jpg|200|Boris Yeltsin-2.jpg|135|[[Mihail Sergejevič Gorbačov]], posljednji predsjednik i vođa SSSR-a. Njegova vladavina obilježila je [[pad komunizma]] i uvođenje demokracije u sve države koje su bile u sastavu SSSR-a, te kraj hladnog rata. Zbog svojih prodemokratskih poteza (tijekom svoje vladavine) mnogi ga smatraju jednim od najboljih sovjetskih vođa.|[[Boris Nikolajevič Jeljcin]], ruski premijer i jedan od predvodnika pokreta za uvođenje demokracije i raspada SSSR-a. Nakon što se SSSR raspao, Jeljcin je postao prvi predsjednik [[Rusija|Ruske Federacije]].}}
Tijekom dugog niza desetljeća razvoj SSSR-a je bio usporavan. Forsiranje teške industrije i proizvodnje za vojne potrebe dovelo je do loše kvalitete robe, stalnih nestašica i niskog životnog standarda. Loše unutrašnjepolitičko i ekonomsko stanje, utjecaj pada komunističkih režima u istočnoj Europi, opće slabljenje Sovjetskog Saveza koje Gorbačovljeve reforme ''glasnost'' i ''perestrojka'' nisu uspjele ublažiti, doveli su i do njegovog konačnog raspada. Komunistička partija Sovjetskog Saveza odriče se monopola moći i svoje vlasti 1990. godine. Referendum, održan [[17. ožujka]] [[1991.]] na kojem je 78% glasača odabralo cjelovitost SSSR-a, [[baltičke zemlje]], [[Armenija]], [[Moldova]] i [[Gruzija]] su bojkotirale. 

Gorbačov se trudio da održi zemlje SSSR-a na okupu pa je [[20. kolovoza]] [[1991.]] trebao biti potpisan novi sporazum zemalja u kome bi zemlje prihvatile federaciju i savez koji bi imao zajedničkog predsjednika, vojsku i stranu politiku. Međutim, dan prije potpisivanja, visoki funkcionari SSSR-a su stavili Gorbačova u kućni pritvor u njegovoj rezidenciji na [[Krim]]u kako bi spriječili potpisivanje sporazuma i domogli se vlasti. Taj događaj, odnosno pokušaj puča, znan je kao [[Kolovoški puč]]. Pučisti su očekivali masovnu podršku naroda, ali se dogodilo upravo suprotno; narod je bio protiv njih. Poslije tri dana, [[21. kolovoza]], puč je doživio kolaps i Gorbačov se vratio na poziciju predsjednika SSSR-a. 

Međutim je Gorbačovljeva vlast propadala jer ga ni ruska ni sovjetska vlada nisu slušale, te je ruska vlada, s [[Boris Jeljcin|Borisom Jeljcinom]] na čelu, počela preuzimati sovjetsku, ministarstvo po ministarstvo. Gorbačov nije uspio održati SSSR u cjelini jer nije uspio napraviti kompromis između želje za demokracijom i želje za starim Sovjetskim Savezom. Poslije puča, sovjetske republike ubrzavaju procese ka neovisnosti. Tako je [[6. rujna]] [[1991.]] sovjetska vlada priznala neovisnost tri baltičke države, a [[1. prosinca]] [[Ukrajina]] proglašava neovisnost poslije referenduma na kojem se 90% građana odlučilo za neovisnu i slobodnu Ukrajinu. Zatim, [[17. prosinca]] dvanaest od petnaest sovjetskih republika potpisuje u [[Den Haag|Haagu]] sporazum s 28 europskih zemalja, Europskom zajednicom i četiri neeuropske zemlje, kao da su neovisne republike. I [[25. prosinca]] [[1991.]] Gorbačov daje ostavku i sve sovjetske zemlje preuzimaju uloge kao individualne republike. 

To je predstavljalo raspad SSSR-a i kraj komunizma u Europi, kao i sam kraj hladnog rata. Sve sovjetske države osigurale su samostalnost i osnovale su - s izuzetkom Litve, Estoline i Latvije - [[ZND|Zajednicu Neovisnih Država]], koja postoji i danas, no za razliku od SSSR-a, sve države članice imaju svoj suverenitet, vlastite vojske, valute i diplomacije.

== Izvori ==
{{izvori|30em}}

== Literatura ==

<div class="references-small">

* Kolb, Richard K. ''Cold War Clashes: Confronting Communism, 1945-1991'' (Hardcover - sij. 2004.)
* Ball, S. J. ''The Cold War: An International History, 1947&ndash;1991'' (1998.)
* Brzezinski, Zbigniew. ''The Grand Failure: The Birth and Death of Communism in the Twentieth Century'' (1989.)
* Clarke, Bob. ''Four Minute Warning:Britain's Cold War'' (2005.)
* Clarke, Bob. ''Ten Tons for Tempelhof: The Berlin Airlift'' (2007.)
* Cowley, Robert. ''The Cold War: A Military History'' (2005.) 
* Friedman, Norman. ''The Fifty Year War: Conflict and Strategy in the Cold War''. (2000.)
* Gaddis, John Lewis. ''The Cold War: A New History'' (2005.)
* Gaddis, John Lewis. ''Russia, the Soviet Union and the United States. An Interpretative History'' (1990.)
* Gaddis, John Lewis. ''Long Peace: Inquiries into the History of the Cold War'' (1987.)
* Kort, Michael.  "The Columbia Guide to the Cold War" (1998.)
* LaFeber, Walter. ''America, Russia, and the Cold War, 1945&ndash;1992'' (1993.)
* Lundestad, Geir. ''East, West, North, South: Major Developments in International Politics since 1945'' (1999.)
* Mcmahon, Robert. ''The Cold War: A Very Short Introduction.'' 2003.
* Powaski, Ronald E. ''The Cold War: The United States and the Soviet Union, 1917&ndash;1991'' (1998.)
* Walker, Martin. ''The Cold War: A History'' (1995.)  
* Westad, Odd Arne ''The Global Cold War: Third World Interventions and the Making of our Times'' (2006.)
</div>

== Vanjske poveznice ==
* {{eng icon}} [http://www.conelrad.com/ CONELRAD-ova stranica] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20200729202943/http://www.conelrad.com/ |date=29. srpnja 2020. }}
* {{eng icon}} [http://archives.cbc.ca/IDD-1-71-274/conflict_war/cold_war/ CBC Digital Archives - Kultura hladnog rata: Nuklearni strah 1950-ih i 1960-ih]
* {{eng icon}} [http://www.cwihp.org Međunarodni povijesni projekt o hladnome ratu (CWIHP)]
* {{eng icon}} [http://coldwarfiles.org Podaci iz hladnoga rata]
* {{eng icon}} [http://www.cnn.com/SPECIALS/cold.war/ CNN-ova arhiva podataka] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20081217154418/http://www.cnn.com/SPECIALS/cold.war/ |date=17. prosinca 2008. }} 
;Ostali projekti
{{WProjekti
|commonscat   = Cold War
|commonscathr = Hladni rat
}}

{{HladniRat}}
{{Osobe hladnoga rata}}

[[Kategorija:Hladni rat| ]]