Dragutin Nežić
Dragutin Nežić (Donja Reka kraj Jastrebarskoga, 29. siječnja 1908. – Pula, 30. siječnja 1995.), hrvatski katolički svećenik, porečko-pulski biskup, crkveni povjesničar[1]
| Monsinjor Dragutin Nežić | |
|---|---|
| Rođen | 28. siječnja 1908. Donja Reka kraj Jastrebarskoga |
| Umro | 30. siječnja 1995. Pula |
| Zaređen za svećenika | 7. rujna 1930. |
| Zaređen za biskupa | 28. travnja 1950. |
| Služba | porečko-pulski biskup |
| Portal: Kršćanstvo | |
| Portal o životopisima | |
Životopis
urediRodio se u Donjoj Reci kraj Jastrebarskoga 1908. godine. Poslije realne gimnazije u Karlovcu završio je studij bogoslovije u Zagrebu, te je zaređen za svećenika 7. rujna 1930. Isprva je bio kapelanom u Požegi, potom je nastavio studij na Gregorijani u Rimu (1932. – 1935.), gdje je postigao stupanj doktora teologije.[1]
Zatim je u Zagrebu bio nadbiskupskim ceremonijarom i bilježnikom (1935–39) te istodobno predavačem asketike i mistike na Bogoslovnom fakultetu. Potom je bio duhovnikom u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu, a 1941. – 47. u Bogoslovskom sjemeništu u Zagrebu. Od 1947. obavlja dužnost administratora jugoslavenskog dijela biskupija Tršćanske i Koparske (apostolska administratura). Imenovan je i punim administratorom na tome području 1948., a 1949. i administratorom Porečko-pulske biskupije. Tako je u njegovoj osobi bila ujedinjena istarska Crkva, iako još (do 1977.) formalno podijeljena u Porečko-pulsku biskupiju i jugoslavenski dio Tršćansko-koparske biskupije.[1]
Biskup dr. Dragutin Nežić bio je krajem srpnja 1955., na Okružnom sudu u Puli okrivljen i osuđen što je, među ostalima, u Crkvenim obavijestima od 1. rujna 1954. godine objavio da su bogoslovi u Rijeci bili u istražnom zatvoru, odnosno na vojnoj vježbi u drugoj polovici 1953. i 1954., a da te Crkvene obavijesti nije dostavio kotarskom tužilaštvu. Uslijedila je kazna od 40 tisuća dinara.[2]
Sustavno je sa suradnicima radio na školovanju budućih svećenika.[1] Godine 1955. u zgradi pazinskoga sjemeništa otvorio Bogoslovno sjemenište i Visoku teološku školu, na kojoj je bio rektorom i profesorom apologetike i dogmatike.[1] Dekretom od 21. rujna 1955. godine, biskup Nežić proglasio je otvorenim Bogoslovsko sjemenište i Višu vjersku školu za spremanje svećenika u Pazinu. Dr. Nežić postao je rektorom Bogoslovskog sjemeništa, dok je rektorom Visoke teološke škole imenovao Božu Milanovića, a tajnikom vlč. Slavka Kalca. Visoka teološka škola u Pazinu prestala je s radom 1965. godine kada je osnovano središnje sjemenište u Rijeci i za Istru. Dekret o prestanku djelovanja škola Nežić je potpisao 15. siječnja 1967. godine.[2]
Rezidencijalnim biskupom Porečko-pulske biskupije imenovao ga je papa Ivan XXIII., a tu je dužnost preuzeo 1960. Sudjelovao je u radu II. vatikanskoga sabora (1962. – 66.), posebno u komisiji za apostolat laika. Umirovljen je 1984., i potom živio u Poreču. Bavio se historiografijom, te je objavio više članaka i studija o povijesti poglavito istarske Crkve. U Istarskoj Danici i Ladonji surađivao je crticama s povijesnim temama, a za Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (1979.) napisao je enciklopedijski tekst o istarskim svecima i blaženicima. Objavio je više knjiga: Barbanski kraj (1971.), Istarska crkva jedna (1978.), dvadesetak rasprava Iz istarske crkvene povijesti (ur. A. Hek, 2000), te djelo o sisačkome mučeniku Sveti Kvirin, biskup sisački (2003.).[1]
Literatura
uredi- A. Močibob, Život za Istru i Istrane, Istarska Danica, 1996; J. Bratulić, Dragutin Nežić, biskup i povjesnik, u: D. Nežić, Iz istarske crkvene povijesti, Pazin 2000.[1]
Izvori
uredi
Dopusnica za korištenje materijala s ove stranice arhivirana je u VRTS-u pod brojem 2023072610005239.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
Vanjske poveznice
uredi- Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Ilija Jakovljević: Biskup Nežić i osnivanje metropolije, izlaganje na znanstvenom skupu
| Titule u Katoličkoj Crkvi | ||
|---|---|---|
| prethodnik Raffaele Mario Radossi 1941.–1947. |
porečko-pulski biskup 1950.–1984. |
nasljednik Antun Bogetić 1984.–1998 |