Grgur VII.: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m zamjena čarobnih ISBN poveznica predlošcima (mw:Requests for comment/Future of magic links) i/ili općeniti ispravci
m lektura (budući da -> jer)
Redak 34:
Kad je car [[Henrik III., car Svetog Rimskog Carstva|Henrik III.]] zbacio papu Grgura VI., Hildebrand je s Grgurom otišao u progonstvo u [[Njemačka|Njemačku]], što je također izvršilo znatan utjecaj na njegovu izobrazbu. Nastavio je studije u [[Köln]]u, a u Rim se vratio s papom [[Lav IX.|Lavom IX.]], pod čijim je vodstvom prvi puta ušao u crkvenu službu i postao [[subđakon]].
 
Nakon smrti Lava IX., Hildebrand je poslan kao izaslanik na njemački dvor kako bi poveo pregovore o izboru novog pape. Ondje je potakao cara da podrži Gebharda koji će postati papa [[Viktor II.]] ([[1055.]]-[[1057.]]) i povjeriti Hildebrandu službu legata u [[Francuska|Francuskoj]], gdje se bavio slučajem [[Berengar iz Toursa|Berengara iz Toursa]] čiji su pogledi na [[euharistija|euharistiju]] izazivali sukobe. Kad je 1057. izabran papa [[Stjepan IX.]], bez prethodnog dogovora s njemačkim dvorom, Hildebrand i [[Anzelmo iz Lucce]] poslani su u Njemačku kako bi ishodili carsko priznanje. Stjepan je ubrzo umro, a rimska je aristokracija željela povratiti svoj utjecaj na pape, te je [[1058.]] žurno izabrala za papu Ivana iz Velletrija kao [[Benedikt X., protupapa|Benedikta X.]] Takav je postupak mogao izazvati unutarcrkvenu krizu, no ona je prevladana upravo zahvaljujući Hildebrandu, čijom je podrškom [[1059.]] na papinsko prijestolje umjesto Benedikta izabran [[Nikola II., papa|Nikola II.]] koji je izvršio snažan utjecaj na politiku kurije kroz dva desetljeća svoga [[pontifikat]]a. Na jugu [[Italija|Italije]] to je značilo približavanje [[Normani]]ma, a na sjeveru protunjemačkom pokretu [[patareni|patarena]]. Za njegova je pontifikata donijet i zakon prema kojem papu bira [[kardinal]]ski zbor, čime je smanjen utjecaj rimskoga plemstva i njemačkoga dvora. Nakon smrti Nikole II. i dolaskom pape [[Aleksandar II., papa|Aleksandra II.]] ([[1061.]], učvrstio se Hildebrandov položaj u kuriji budući dajer je papa često izbivao iz Rima. Hildebrand je znao dobro iskoristiti opće političke prilike, posebice u Njemačkoj, za jačanje papinstva.
 
===Izbor za papu===
Redak 65:
Bez obzira na uklanjanje izopćenja, njemački velikaši nastavili su svoju protukraljevsku politiku, te su [[1077.]] kao protukralja izabrali [[vojvoda|vojvodu]] [[Rudolf Švapski|Rudolfa Švapskog]]. Prilikom izbora papinski su legati bili neutralni, a Grgur je nastoja zadržati takav stav kroz sljedeće godine. To mu je bilo olakšano i činjenicom da su obje strane bile podjednako jake. Njegova neutralnost dovela je ipak do toga da je izgubio povjerenje na obje strane. Na posljetku je stao na stranu Rudolfa Švapskog, nakon što je ovaj [[27. siječnja]] [[1080.]] pobijedio Henrika u bitki kod Flarchheima. Pod pritiskom Sasa, i krivo izviješten o prevelikoj važnosti bitke, Grgur je [[7. ožujka]] 1080. ponovno izopćio Henrika i proglasio da je zbačen s prijestolja.
[[Datoteka:Investiturstreit.jpg|mini|250px|desno|Prikaz krunidbe Henrika IV. i protupape Klementa III., te bijega i smrti pape Grgura VII. (kodeks ''Jenesis Bose'' iz [[1157.]])]]
Za razliku od prethodnoga izopćenja, ovo je u širokim slojevima shvaćeno kao nepravedno. Usto, Rudolf Švapski umro je [[16. listopada]] iste godine, a njegov mogući nasljednik, Hermann Luksemburški, nije se uspio nametnuti kao vođa, te je krajem [[1081.]] Henrik bio na vrhuncu svoje snage. Proglasivši papinu odluku nezakonitom, nije priznavao izopćenje, a sabor sazvan u [[Brixen]]u [[16. lipnja]] 1081. smijenio je Grgura, a za papu izabrao Guiberta iz Ravenne. Iste godine Henrik je ušao u otvoreni sukob s papom na području Italije. Grgura je u međuvremenu napustilo trinaest kardinala. Rim se [[1084.]] predao Henriku, a Grgur se povukao u [[Anđeoska tvrđava|Anđeosku tvrđavu]], ne prihvaćajući Henrikove ponude, među kojima je bila i ona da mu Guiberta preda kao zarobljenika u zamjenu za papinsko priznanje njegova carskoga dostojanstva. Grgur ponovno izopćuje Henrika, na što ovaj ponovno [[21. ožujka]] ulazi u Rim, a [[24. ožujka]] [[1084.]] daje da se Guibert proglasi papom pod imenom [[Klement III., protupapa|Klement III.]], te ga onda ovaj kruni za cara. Ubrzo je Henrik morao pobjeći iz grada, budući dajer se približavao [[Normandija|normandijski]] vojvoda i Grgurov saveznik, [[Robert Guiscard]]. Grgur je bio oslobođen, ali su normanski vojnici opljačkali Rim, pa je narod prisilio papu na povlačenje u [[Monte Cassino]], a potom i u [[Salerno]] gdje je sljedeće godine i umro. Tri dana pred smrt povukao je sva izopćenja što ih je proglasio, osim onih koja su se odnosila na Henrika IV. i Guiberta.
 
===Grgurova smrt===
Redak 72:
 
==Grgurova politika prema ostatku Europe==
Odnos Grgura VII. prema drugim [[Europa|europskim]] zemljama bitno je bio označen njegovim odnosom prema njemačkim krajevima, budući dajer ga je sukob s njemačkim vladarom oslabio u odnosu na ostale. To se odnosi osobito na [[Normani|Normane]] kojima je još [[Nikola II., papa|Nikola II.]] dao znatne povlastice, a to nije donijelo očekivanu zaštitu papinstva. Tako je [[Robert Guiscard]] intervenirao u korist Grgura VII. tek kad je i sam bio ugrožen njemačkim osvajanjima. Prilikom osvajanja Rima prepustio je grad na nemilost svojih vojnika, što je dovelo do Grgurova progonstva.
 
U odnosu na više zemalja Grgur je nastojao uspostaviti papinski suverenitet. Temeljem „običaja od pamtivijeka“ držalo se tako da [[Korzika]] i [[Sardinija]] pripadaju rimskoj Crkvi. Na [[Španjolska|Španjolsku]] i [[Kraljevina Ugarska|Ugarsku]] također je polagao pravo, a pokušao je navesti i [[Danska|danskoga]] kralja da vlast preuzme kao papin [[vazal]]. [[Filip I. Francuski]], zbog provođenja [[simonija|simonije]] i donošenja protucrkvenih propisa izazvao je Grgurovu reakciju, tako da se [[1074.]] našao u opasnosti da bude izopćen, zbačen s prijestolja i udaren [[interdikt]]om. Grgur, zbog sukoba u Njemačkoj, ipak nije proveo svoje prijetnje u djelo, premda kralj nije promijenio svoj način djelovanja. Takvo stanje stvari u [[Engleska|Engleskoj]] je iskoristio [[Vilim Osvajač]] te je intervenirao u crkvena pitanja, zabranio biskupima posjet Rimu, imenovao biskupe i opate, i pokazivao slabo zanimanje za papine proteste s obzirom na odnos duhovne i svjetovne vlasti. Ne mogavši ništa promijeniti, papa je odlučio ignorirati kraljeve postupke.