Dioklecijan: razlika između inačica

U početku tolerantan prema kršćanima, Dioklecijan je poslije objavio četiri edikta (napose je važan onaj iz 303.) na temelju kojih je izvršen posljednji, najveći i najkrvaviji progon kršćana u Rimskom Carstvu, u kojem su stradali brojni kršćani, među kojima su mnogi poznati [[sveci]] ([[Sveti Dujam|sv. Dujam]], [[Sveti Florijan|sv. Florijan]], [[Sveta Stošija|sv. Stošija]], [[Sveta Lucija (mučenica)|sv. Lucija]], [[Katarina Aleksandrijska|Sveta Katarina Aleksandrijska]], sv. [[Agneza Rimska|sv. Agneza Rimska]], [[Sveta Eufemija|sv. Eufemija]], [[Sveta Filomena|sv. Filomena]], [[Sveti Euzebije i Polion|sv. Euzebije i Polion]], [[Sveta Margareta mučenica|sv. Margareta]], [[Sveti Kancij, Kancijan i Kancijanila|sv. Kancijan]], [[Demetrije Srijemski|sv. [[Demetrije Srijemski]], [[Sveti Pankracije|sv. Pankracije]], [[Sveti Denis|sv. Denis]] i brojni drugi). Oboljevši u svojoj prijestolnici Nikomediji, 305. se dobrovoljno (s Maksimijanom) odrekao vlasti kao prvi i jedini rimski car, i povukao u svoju palaču nedaleko od Salone, gdje je i umro.<ref>[http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=15274 Hrvatska enciklopedija (LZMK): Dioklecijan]</ref>

Dioklecijanov vojnički talent je prepoznat i on za cara Aurelijana postaje general (Magister militum). S carem sudjeluje u pohodima protiv Palmire i [[Egipat|Egipta]] gdje se odmetnuo Firmo. Za vladavine Proba postaje vojni zapovjednik provincije Mezije. Probov nasljednik Kar postavlja Dioklesa za zapovjednika careve konjaničke tjelesne garde (Comes domesticorum equitum), a 283. godine Diokles je konzul. Kar je poginuo kada je njegov šator udario grom, 283. godine, po povratku iz uspješnog rata s Perzijancima. NaslijeđujuNasljeđuju ga njegovi sinovi, Numerijan na Istoku i Karin na Zapadu.

Dioklecijan uviđa da je Carstvo preveliko za dva augusta da ga brane, pa [[1. ožujka]] ili [[1. svibnja]] 293.godine (neki izvori spominju 291. i 292. godinu) uvodi [[Tetrarhija|tetrarhiju]]. Dioklecijan uzima za suvladara na Istoku ''cezara'' Galerija (uzima za ženu Dioklecijanovu kćer Valeriju), dok na Zapadu Maksimijan ''cezarom'' proglašava Konstancija Klora (on se ženi Maksimijanovom pastorkom Teodorom). Ovu odluku je Dioklecijan dobro promislio. Na Zapadu je više vojnički orjentiranomorijentiranom Maksimijanu dao za cezara mudrog Konstancija ("Gdje je Konstancije, tamo kao da sam ja" - znao je govoriti Dioklecijan), dok je sebi izabrao golemog [[Dačani|Dačana]] Galerija pogrdno zvanog govedar (armentarius) pošto se njegova obitelj u prošlosti bavila stočarstvom. No nadimak govedar može imati i druge konotacije ako se zna da se Galerije znao boriti u cirkusu s medvjedima, a navodno je pobijedio i do tada nepobjedivog [[Gladijatori|gladijatora]] [[Vandali|Vandala]] Liosa. On će postati Dioklecijanov ''mač carstva''. Dioklecijan je smislio tetrarhiju na sljedeći način: Dioklecijan je ''senior august'', a Maksimijan ''junior august''; Galerije je ''senior cezar'', a Konstancije ''junior cezar''. Augusti će vladati 20 godina, a nakon toga se povlače, te cezari zauzimaju njihova mjesta, s time da Dioklecijan i Maksimijan prije napuštanja prijestolja biraju cezare za Galerija, tj. Konstancija. Neće trebati dugo da Dioklecijan uvidi da za ljudsku ambiciju nema pravila.

Galerije traži priliku za iskupljenje i Dioklecijan izlaže plan napada, ističući da je ovo njegov posljednji rat, bilo da izgubi ili pobijedi. U slučaju uništenja rimske vojske naređuje generalu [[Licinije|Liciniju]] da preuzme zapovjedništvo vojske Orijenta. Dioklecijan će preko Circesija krenuti prema Singari i [[Tigris]]u sa 7 legija lake konjice, 3 legije katafrakata, te 10 pješačkih legija i artiljerijomtopništvom (Dioklecijanova kolona bila je duža od 20 milja). Galerije će krenuti 20 dana prije Dioklecijana s 2 legije katafrakata i 4 legije lake konjice i nastojat će preći Tigris sjevernije kod Bezabde, te na taj način ostati neprimjećen od Perzijanaca. Dioklecijan upada u Mezopotamiju i vodi manje bitke s perzijskim generalima Barbaborsusom i Arhapetesom koji ga mame sve dublje prema Tigrisu gdje ga namjeravaju uništiti uz pomoć Narzejeve vojske. Narzej je tada boravio u logoru kraj Tigrisa i nije ni slutio da ga motre rimski izviđači. Galerije je uspio neprimjećen prijeći Tigris i naletio je na kraljev logor. Dijeli svoju vojsku na dva dijela: on će voditi legije VII CLAUDIA, XI CLAUDIA i V MACEDONICA, dok će [[Maksimin Daja]] voditi IV FLAVIA, XIII GEMINA i I ITALICA. Rimljani napadaju perzijski logor čim je pala noć, brojne baklje iz logora osvijetljavale su im put. Perzijanci su izneneđeni, logor je zauzet, zarobljeno 3000 ljudi, mnogo konja i oružja. Narsej se jedva spasio ranjen mačem u rame (spasili su ga tzv. ''Besmrtni'' čuvajući mu odstupnicu). Pobjedonosne rimske vojske sastaju se u srcu Mezopotamije, osvojena je perzijska prijestolnica [[Ktezifont]] i svi su se perzijski garnizoni između Eufrata i Tigrisa predali. 298. je potpisan mir u Nisibisu kojim će Perzijanci napustiti sve okupirane provincije sjeverno od Tigrisa, a granica dviju država ići će crtom jezero Van – Bezabda – Tigris – Niniva – Singara – Duro Europhus – Eufrat. Za vrijeme pregovora Dioklecijan je poslao pismo Narseju:

Dioklecijan je poznat kao jedan od najvećih progonitelja kršćana. U početku nije bilo tako. Treba znati da su Dioklecijanova žena Priska i njegova kćerkći Valerija također bile kršćanke. Dioklecijan je imao dvojbi oko progona kršćana ( jednom je u razgovoru s Galerijom sa žaljenjem konstatirao decimiranje ''Legio Tertia Thebais'' zbog snažnog kršćanskog elementa unutar te jedinice, a ta je legija bila jedna od najboljih Dioklecijanovih jedinica). No Galerije ga je stalno podbadao ističući da su kršćani unutrašnji neprijatelj carstva. Ako znamo da se Dioklecijan proglasio Gospodarom i bogom, što kršćani nisu priznavali (jer za njih postoji samo jedan Bog), jasniji nam je razlog sukoba. Stoga car izdaje ''Prvi edikt protiv kršćana'' 23. ili 24. veljače [[303.]] godine, a zatim je izdano još nekoliko edikata od kojih je uz četvrti (ožujak ili travanj [[304.]] godine) vezana smrt solinskih mučenika (Domnius, Anastasius). Spominju se direktno vezana uz Dioklecijana i pogubljenja, [[306.]] godine, kipara kršćana na Fruškoj Gori, koji su odbili za cara napraviti kipove poganskih božanstava, kao i pogubljenja 4 carska gardista koji se nisu htjela odreći kršćanstva, a treba spomenuti i panonskog konjaničkog centuriona Georgija koji je tada također pogubljen (''sv. Juraj''). Možda je najveća ironija u svemu ovome to što je upravo najveći zagovornik progona kršćana Galerije bio prvi car koji je neposredno pred svoju smrt [[30. travnja]] [[311.]] godine izdao epistulu (proglas) o slobodi kršćanskog vjerovanja.