Wikipedija

Grgur VII.: razlika između inačica

Pregledaj povijest
← Starija izmjena
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Addbot (razgovor | doprinosi)
113.398 edits
m Bot: brisanje 54 međuwiki poveznica premještenih u stranicu d:q133063 na Wikidati
m RpA: WP:NI, WP:HRV
 
(Nije prikazano 12 međuinačica 8 suradnika)
Redak 4:
| latinsko_ime = Gregorius VII
| pravo_ime = Hildebrand
| slika =Pope_Gregory_I_illustration.jpg
<!--| grb = [[Datoteka:...]] -->
| slika = Pope gregory vii illustration.jpg
| slika_širina = 200px
| papa_od = [[22. travnja]] [[1073.]]
| papa_do = [[25. svibnja]] [[1085.]]
| prethodnik = [[Aleksandar II., papa|Aleksandar II.]]<br>([[1061]]. - [[1073]].)
| nasljednik = [[Viktor III.]]<br>([[1086]]. - [[1087]].)
| datum_rođenja = oko [[1020]]/[[1025.]]
| mjesto_rođenja = [[Sovana]], [[Italija]]
| datum_smrti = [[25. svibnja]] [[1085.]]
| mjesto_smrti = [[Salerno]], Italija
| imenjaci = Grgur
| fusnota =
| svetac = Svetac
|}}▼
| nadnevak proglašenja slugom Božjim =
'''Grgur VII.''' ([[Sovana]], tada Soana, oko [[1020.]] - [[Salerno]], [[25. svibnja]] [[1085.]]), poznat i kao '''Hildebrand iz Soane''' bio je [[papa]] od [[22. travnja]] [[1073.]] godine, pa sve do svoje smrti. Bio je jedan od velikih obnoviteljskih papa, a osobito je poznat po [[Borba za investituru|borbi za investituru]] čime se sukobio s carem [[Henrik IV., car Svetog Rimskog Carstva|Henrikom IV.]] Blaženim ga je [[1584.]] proglasio papa [[Grgur XIII.]], a svetim [[1728.]] papa [[Benedikt XIII.]]<ref>Thomas Oestreich, „Pope St. Gregory VII“, ''Catholic Encyclopedia'', New York 1913.</ref>▼
| nadnevak proglašenja blaženim = [[1584.]]
| nadnevak proglašenja svetim = [[24. svibnja]] [[1728.]]
| slavi se u = [[Rimokatolička Crkva]]
| nadnevak spomendana =[[25. svibnja]]
| simboli na slikama toga svetca = papinska odora i tijara
| zaštitnik =
| glavna svetišta =
▲|}}
▲'''Grgur VII.''' ([[Sovana]], tada Soana, oko [[1020.]] -– [[Salerno]], [[25. svibnja]] [[1085.]]), poznat i kao '''Hildebrand iz Soane''' bio je [[papa]] od [[22. travnja]] [[1073.]] godine, pa sve do svoje smrti. Bio je jedan od velikih obnoviteljskih papa, a osobito je poznat po [[Borba za investituru|borbi za investituru]] čime se sukobio s carem [[Henrik IV., car Svetog Rimskog Carstva|Henrikom IV.]] Blaženim ga je [[1584.]] proglasio papa [[Grgur XIII.]], a svetim [[1728.]] papa [[Benedikt XIII.]]<ref>Thomas Oestreich, „Pope St. Gregory VII“, ''Catholic Encyclopedia'', New York 1913.</ref>
 
==Životopis==
===Rane godine===
Hildebrand se rodio u Soani (današnjoj Sovani), gradiću u južnoj [[Toskana|Toskani]], a pripadao je plemićkoj obitelji [[Aldobrandeschi]]. Odande je poslan u [[Rim]] gdje je njegov ujak bio [[opat]] u [[opatija (redovnička ustanova)|opatiji]] sv. Marije na brdu [[Aventin]]u. To je iskustvo značajno pridonijelo oblikovanju Hildebrandova karaktera. Moguće je da mu je jedan od učitelja bio i papa [[Grgur VI.]]
 
Kad je car [[Henrik III., car Svetog Rimskog Carstva|Henrik III.]] zbacio papu Grgura VI., Hildebrand je s Grgurom otišao u progonstvo u [[Njemačka|Njemačku]], što je također izvršilo znatan utjecaj na njegovu izobrazbu. Nastavio je studije u [[Köln]]u, a u Rim se vratio s papom [[Lav IX.|Lavom IX.]], pod čijim je vodstvom prvi puta ušao u crkvenu službu i postao [[subđakon]].
 
Nakon smrti Lava IX., Hildebrand je poslan kao izaslanik na njemački dvor kako bi poveo pregovore o izboru novog pape. Ondje je potakao cara da podrži Gebharda koji će postati papa [[Viktor II.]] ([[1055.]]- – [[1057.]]) i povjeriti Hildebrandu službu legata u [[Francuska|Francuskoj]], gdje se bavio slučajem [[Berengar iz Toursa|Berengara iz Toursa]] čiji su pogledi na [[euharistija|euharistiju]] izazivali sukobe. Kad je 1057. izabran papa [[Stjepan IX.]], bez prethodnog dogovora s njemačkim dvorom, Hildebrand i [[Anzelmo iz Lucce]] poslani su u Njemačku kako bi ishodili carsko priznanje. Stjepan je ubrzo umro, a rimska je aristokracija željela povratiti svoj utjecaj na pape, te je [[1058.]] žurno izabrala za papu Ivana iz Velletrija kao [[Benedikt X., protupapa|Benedikta X.]] Takav je postupak mogao izazvati unutarcrkvenu krizu, no ona je prevladana upravo zahvaljujući Hildebrandu, čijom je podrškom [[1059.]] na papinsko prijestolje umjesto Benedikta izabran [[Nikola II., papa|Nikola II.]] koji je izvršio snažan utjecaj na politiku kurije kroz dva desetljeća svoga [[pontifikat]]a. Na jugu [[Italija|Italije]] to je značilo približavanje [[Normani]]ma, a na sjeveru protunjemačkom pokretu [[patareni|patarena]]. Za njegova je pontifikata donijet i zakon prema kojem papu bira [[kardinal]]ski zbor, čime je smanjen utjecaj rimskoga plemstva i njemačkoga dvora. Nakon smrti Nikole II. i dolaskom pape [[Aleksandar II., papa|Aleksandra II.]] ([[1061.]], učvrstio se Hildebrandov položaj u kuriji budući dajer je papa često izbivao iz Rima. Hildebrand je znao dobro iskoristiti opće političke prilike, posebice u Njemačkoj, za jačanje papinstva.
 
===Izbor za papu===
Line 50 ⟶ 58:
 
===Canossa===
Henrikov se položaj na taj način znatno pogoršao. Pod vodstvom papinskoga legata [[biskup]]a Altmanna iz [[Passau]]a, velikaši su se u listopadu sastali u mjestu [[Trebur]] kako bi izabrali novoga njemačkoga kralja. Henrika, koji se nalazio u [[Oppenheim]]u, spasila je samo činjenica da se nisu mogli složiti oko nasljednika, no to je samo odložilo odluku. Odlučili su ipak da Henrik mora izvršiti zadovoljštinu u odnosu na papu i obećati mu poslušnost. UkolikoAko bi na godišnjicu svoga izopćenja Henrik i dalje bio izvan zajedništva s Crkvom, velikaši bi prijestolje smatrali ispražnjenim. Istovremeno su Grgura VII. pozvali u [[Augsburg]] da razriješi sukob. Henrik je shvatio da pod svaku cijenu mora dobiti Grgurovo odrješenje. Pokušao je to ishoditi najprije putem izaslanika, no kad je papa to odbio, morao je osobno poći u Italiju.
 
Henrik i Grgur sastali su se u [[Canossa|Canossi]], u [[Emilija|Emiliji]], a pomirenje se ostvarilo tek nakon dugih pregovora. Grgur nije mogao odbiti odrješenje, premda je na taj način gubio mogućnost presuđivanja između Henrika i velikaša u Augsburgu. Ipak, pomirenje nije bilo iskreno, a sukob, posebice u odnosu na [[investitura|investituru]], nastavio se i dalje. Henrik je držao da je s odrješenjem od izopćenja uklonjena i prijetnja o zbacivanju s prijestolja, no papa se u Canossi o tome nije očitovao.
Line 57 ⟶ 65:
Bez obzira na uklanjanje izopćenja, njemački velikaši nastavili su svoju protukraljevsku politiku, te su [[1077.]] kao protukralja izabrali [[vojvoda|vojvodu]] [[Rudolf Švapski|Rudolfa Švapskog]]. Prilikom izbora papinski su legati bili neutralni, a Grgur je nastoja zadržati takav stav kroz sljedeće godine. To mu je bilo olakšano i činjenicom da su obje strane bile podjednako jake. Njegova neutralnost dovela je ipak do toga da je izgubio povjerenje na obje strane. Na posljetku je stao na stranu Rudolfa Švapskog, nakon što je ovaj [[27. siječnja]] [[1080.]] pobijedio Henrika u bitki kod Flarchheima. Pod pritiskom Sasa, i krivo izviješten o prevelikoj važnosti bitke, Grgur je [[7. ožujka]] 1080. ponovno izopćio Henrika i proglasio da je zbačen s prijestolja.
[[Datoteka:Investiturstreit.jpg|mini|250px|desno|Prikaz krunidbe Henrika IV. i protupape Klementa III., te bijega i smrti pape Grgura VII. (kodeks ''Jenesis Bose'' iz [[1157.]])]]
Za razliku od prethodnoga izopćenja, ovo je u širokim slojevima shvaćeno kao nepravedno. Usto, Rudolf Švapski umro je [[16. listopada]] iste godine, a njegov mogući nasljednik, Hermann Luksemburški, nije se uspio nametnuti kao vođa, te je krajem [[1081.]] Henrik bio na vrhuncu svoje snage. Proglasivši papinu odluku nezakonitom, nije priznavao izopćenje, a sabor sazvan u [[Brixen]]u [[16. lipnja]] 1081. smijenio je Grgura, a za papu izabrao Guiberta iz Ravenne. Iste godine Henrik je ušao u otvoreni sukob s papom na području Italije. Grgura je u međuvremenu napustilo trinaest kardinala. Rim se [[1084.]] predao Henriku, a Grgur se povukao u [[Anđeoska tvrđava|Anđeosku tvrđavu]], ne prihvaćajući Henrikove ponude, među kojima je bila i ona da mu Guiberta preda kao zarobljenika u zamjenu za papinsko priznanje njegova carskoga dostojanstva. Grgur ponovno izopćuje Henrika, na što ovaj ponovno [[21. ožujka]] ulazi u Rim, a [[24. ožujka]] [[1084.]] daje da se Guibert proglasi papom pod imenom [[Klement III., protupapa|Klement III.]], te ga onda ovaj kruni za cara. Ubrzo je Henrik morao pobjeći iz grada, budući dajer se približavao [[Normandija|normandijski]] vojvoda i Grgurov saveznik, [[Robert Guiscard]]. Grgur je bio oslobođen, ali su normanski vojnici opljačkali Rim, pa je narod prisilio papu na povlačenje u [[Monte Cassino]], a potom i u [[Salerno]] gdje je sljedeće godine i umro. Tri dana pred smrt povukao je sva izopćenja što ih je proglasio, osim onih koja su se odnosila na Henrika IV. i Guiberta.
 
===Grgurova smrt===
Line 64 ⟶ 72:
 
==Grgurova politika prema ostatku Europe==
Odnos Grgura VII. prema drugim [[Europa|europskim]] zemljama bitno je bio označen njegovim odnosom prema njemačkim krajevima, budući dajer ga je sukob s njemačkim vladarom oslabio u odnosu na ostale. To se odnosi osobito na [[Normani|Normane]] kojima je još [[Nikola II., papa|Nikola II.]] dao znatne povlastice, a to nije donijelo očekivanu zaštitu papinstva. Tako je [[Robert Guiscard]] intervenirao u korist Grgura VII. tek kad je i sam bio ugrožen njemačkim osvajanjima. Prilikom osvajanja Rima prepustio je grad na nemilost svojih vojnika, što je dovelo do Grgurova progonstva.
 
U odnosu na više zemalja Grgur je nastojao uspostaviti papinski suverenitet. Temeljem „običaja od pamtivijeka“ držalo se tako da [[Korzika]] i [[Sardinija]] pripadaju rimskoj Crkvi. Na [[Španjolska|Španjolsku]] i [[Kraljevina Ugarska|Ugarsku]] također je polagao pravo, a pokušao je navesti i [[Danska|danskoga]] kralja da vlast preuzme kao papin [[vazal]]. [[Filip I. Francuski]], zbog provođenja [[simonija|simonije]] i donošenja protucrkvenih propisa izazvao je Grgurovu reakciju, tako da se [[1074.]] našao u opasnosti da bude izopćen, zbačen s prijestolja i udaren [[interdikt]]om. Grgur, zbog sukoba u Njemačkoj, ipak nije proveo svoje prijetnje u djelo, premda kralj nije promijenio svoj način djelovanja. Takvo stanje stvari u [[Engleska|Engleskoj]] je iskoristio [[Vilim Osvajač]] te je intervenirao u crkvena pitanja, zabranio biskupima posjet Rimu, imenovao biskupe i opate, i pokazivao slabo zanimanje za papine proteste s obzirom na odnos duhovne i svjetovne vlasti. Ne mogavši ništa promijeniti, papa je odlučio ignorirati kraljeve postupke.
Line 73 ⟶ 81:
 
===Grgur VII. i Hrvatska===
U doba pape Grgura VII. [[Hrvatsko Kraljevstvo|Hrvatskom]] je vladao najprije [[Petar Krešimir IV.]] ([[1058.]]- – [[1074.]], a potom [[Dmitar Zvonimir]] ([[1075.]]- – [[1089.]]). U vrijeme slabljenja Bizanta, Zvonimir je pristao uz papu Grgura VII., prihvaćajući i njegovo shvaćanje uloge svjetovne vlasti u odnosu na crkvenu. Tako je u rujnu [[1075.]] papa poslao legate Gebizona i Fulkona Zvonimiru koji priseže da će biti vjeran podanik papi. Gebizon ga [[8. listopada]] 1076. u [[Solin]]u kruni kraljevskom krunom i predaje mu ostale znakove kraljevske vlasti. Zvonimir se pritom obvezao da će pomagati vjersku obnovu i braniti Crkvu u svome kraljevstvu, da će papi davati godišnji dar u novcu, da će providjeti da se Crkvi daju prvine i desetine, te da će uzeti u zaštitu siromahe, udovice i siročad. Usto, ustupio je papi samostan sv. Grgura u [[Vrana (Pakoštane)|Vrani]], koji je imao služiti kao hospicij za papine legate. Tako je Zvonimir osigurao i državnopravno priznanje Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske (''Regnum Dalmatiae et Chroatiae'').
 
==Crkvena obnova==
Line 84 ⟶ 92:
==Literatura==
{{commons|Gregorius VII}}
* Uta-Renate Blumenthal: ''Gregor VII. Papst zwischen Canossa und Kirchenreform''. Primus, Darmstadt 2001, {{ISBN |3-896-78198-7}}
* Herbert E. Cowdrey: ''Pope Gregor VII.'' Clarendon, Oxford 1998.
* Herbert E. Cowdrey: ''The Register of Pope Gregory VII 1073-1085''. Clarendon, Oxford 2002.
Line 90 ⟶ 98:
 
==Bilješke==
{{izvori|30em}}
 
{{pape}}
Line 96 ⟶ 104:
{{GLAVNIRASPORED:Grgur, 07}}
[[Kategorija:Pape]]
[[Kategorija:SveciTalijanski sveci]]
[[Kategorija:Pape benediktinci]]
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/wiki/Grgur_VII."