Oton IV, car Svetog Rimskog Carstva

Oton IV
Car Svetog Rimskog Carstva
Vladavina	1209–1215.
Prethodnik	Henrik VI
Nasljednik	Fridrik II
Krunidba	4. oktobar 1209.
Supružnik	Beatricija Švapska Marija Brabantska
Dinastija	Welf
Otac	Henrik XII, vojvoda Bavarske
Majka	Matilda od Engleske
Rođenje	1175.
Smrt	19. maj 1218. Harzburg
Mjesto sahrane	Katedrala u Braunschweigu

Oton IV iz kuće Welfa bio je od 1198 (neosporno tek od 1208) do 1218. kralj Njemačke i od 1209. do 1218. car Svetog rimskog carstva. Njegova burna vladavina bila je obilježena sukobom između Hoenštaufovaca i Welfa i suprotnostima između Francuske i Engleske.

Život

Porijeklo

Oton bio je treći sin bavarskog vojvode Henrika XII Lava i Matilde, kćeri engleskog kralja Henrika II i akvitanske vojvotkinje Eleonore. Datum i mjesto njegovog rođenja nisu poznati. Starija braća bila su mu Henrik V, grof Falačke (1173/74 – 1227) Lotar (1174/1175 – 1190), a mlađi brat Vilim Lineburški (1184 – 1213).

Mladost na engleskom dvoru

Nakon svrgnuća i progonstva svoga oca Oton je od 1182. odrastao na dvoru svoga djeda, engleskog kralja Henrika II. S dajdžom, kraljem Rikardom I, bio je u prijateljskom odnosu. Rikard ga je htio imenovati grofom od Yorka što nije uspjelo zbog otpora lokalnog plemstva. Godine 1193/94. izručen je zajedno s mlađim bratom Vilimom caru Henriku VI kao taoc u zamjenu za zarobljenog Rikarda. Pušten je na slobodu krajem 1194. Godine 1196. Rikard ga je nagradio grofovijom Poitou na zapadu Francuske, kojom je do tada vladao zajedno s majkom. Dokazao se kao vojskovođa u ratu koji je Rikard vodio protiv Francuske.

Dvostruki izbor 1198.

Oton IV i papa Inocent III pružaju ruke jedan drugom (iz Heidelberga, Cod. Pal. germ. 19-23, oko 1450. godine)

Grb Otona IV

Nadgrobni spomenik roditelja Otona IV u katedrali u Braunschweigu: Henrik Lav (lijevo), Matilda Plantagenet (desno), do njihovih nogu Otonov grob

Nakon neočekivane smrti cara Henrika VI u rujnu 1197. godine, njegova udovica, Konstancija, kraljica Sicilije, predala je njihovog dvogodišnjeg sina Fridrika, izabranog 1196. za njemačkog kralja, pod skrbništvo pape Inocenta III. Veza između Svetog Rimskog Carstva i Sicilijanskog kraljevstva time je bila prekinuta. U Tiringiji su pristaše Hoenštaufovaca u mrtu 1198. za kralja izabrali Henrikovog najmlađeg brata Filipa Švapskog. Protivnici Hoenštaufovaca uz podršku Rikarda i kelnskog nadbiskupa Adolfa Berškog te kelnskih patricija, zainteresovanih za trgovinu s Engleskom, tražili su protukandidata iz kuće Welfa. Najstariji sin Henrika Lava bio je još u križarskom ratu, koji je pokrenuo Henrik VI, pa je izbor pao na Otona koji je 9. juna 1198. izabran za njemačkog kralja. Nadbiskup Adolf okrunio ga je 12. jula 1198. u Aachenu lažnim kraljevskim insignijama (prave su bile u rukama Filipa Švapskog). Oton se istovremeno zaručio s Marijom Brabantskom, kćerkom brabantskog vojvode Henrika.

Filip Švapski okrunjen je 8. septembra 1198. u Mainzu za kralja pravim kraljevskim insignijama. Krunidba je međutim obavljena u Mainzu, a ne u Aachenu, gdje su se krunili njemački kraljevi, a obavio ju je burgundski nadbiskup Aimo Tarentaise umjesto nadbiskupa Kölna koji je jedini bio ovlašten za krunidbu. Ta krunidba zato nije bila potpuno legitimna. Nastao je sukob oko prijestolja između Filipa Švapskog i Otona IV. Papa Inocent III nastupio je kao sudija i na prijelazu između 1200. i 1201. priznao Otona IV kao kralja. Oton je zauzvrat položio „Zakletvu u Neussu“ (Neußer Eid) 8. juna 1201. kojom je priznao papinske zahtjeve za teritorijima u srednjoj Italiji i na Siciliji. Uprkos papinoj podršci Otonova pozicija sve je više slabila. Engleski kralj Ivan nije mu više nakon poraza od Francuske pružao pomoć. Nekadašnji Otonovi pristaše, među njima njegov brat Henrik, nadbiskup i građani Kölna, prešli su između 1204. i 1206. na stranu Filipa Švapskog. Filip je godine 1205. ponovo izabran za kralja i okrunjen u Aachenu.

Dana 27. jula 1206. Oton IV poražen je u bici kod Wassenberga nakon čega mu je i papa Inocent III otkazao podršku. Filipa Švapskog je, međutim, nedugo prije planirane krunidbe za cara 21. juna 1208. u Bambergu ubio Oton VIII, grof Wittelsbacha.

Krunidba za cara 1209.

Oton je protjerao ubicu Filipa Švapskog i oženio se Filipovom kćeri Beatricijom. Sada je bio priznat kao kralj, te je 11. novembra 1208. na saboru u Frankfurtu na Majni ponovo izabran za kralja. Kao Beatricijin muž ušao je zime 1208/09. u posjed kraljevskog dobra Hoenštaufovaca. Oton je 22. marta 1209. ugovorom u Speyeru obnovio „Zakletvu u Neussu“ koju je dao 1201. Pritom, međutim, nije bio prisutan nijedan od kneževa kao svjedok zbog čega ga je papa Inocent III s oklijevanjem 4. oktobra 1209. okrunio za cara Svetog Rimskog Carstva. Oton je s trupama krenuo na sjever Italije; u Pisi ga zatekao poziv za pomoć ustaničkih baruna u Apuliji koji su tražili njegovu pomoć protiv sicilskog kralja Fridrika I. Fridrik, sin cara Henrika VI, postao je punoljetan 1208. godine i već je ugušio jedan plemićki ustanak na Siciliji. Oton je prekršio „Zakletvu u Neussu“, nastojao obnoviti carsku moć u Italiji i izbaciti Fridrika iz Kraljevine Sicilije. U jesen 1210. krenuo je s vojskom sa sjevera Italije na jug, zauzeo velike dijelove Papinske Države i nakon osvajanja južne Italije stigao u jesen 1211. na jug Kalabrije gdje je očekivao pisansku flotu da ga prebaci na Siciliju. Papa Inocent III je 18. novembra 1210. izopćio Otona. Izopćenje je ponovio 31. marta 1211. Papino pismo njemačkim biskupima sadržavalo je riječi:

Mač koji smo sami iskovali zadaje nam teške rane.

Gubitak moći i poraz

Uz podršku francuskog kralja Filipa II Avgusta i pape kneževska opozicija izabrala je u septembru 1211. u Nürnbergu Hohenštaufovca Fridrika ne za kralja, već za „drugog cara“ (alium imperatorem). Među opoziciju Otonu pripadali su češki kralj Otakar I, tirinški grof Herman i nadbiskup Mainza, Zigfrid II. Oton je na to prekinuo napad na Siciliju i vratio se u Njemačku. U svibnju 1212. uspio je na saboru u Nürnbergu ponovo uspostaviti svoj autoritet. U julu 1212. opsjeo je utvrdu Runnenburg koja je pripadala tirinškom grofu Hermanu. 11. augusta 1212. umrla mu je supruga nakon samo tri sedmice braka, a u septembru 1212. Fridrik II stupio je u Konstancu na njemačko tlo, tako da je Oton IV počeo gubiti podršku. Od njega je otpao i njegov kancelar, Konrad II, biskup Speyera, koji je protivničkoj strani otkrio njegove reformne planove koji su predviđali osobni porez te sekularizaciju i oporezivanje crkvenih imanja . Time je ubrzan prelazak knezova i klera na stranu Fridrika II.

Bitka kod Bouvinesa

Fridrik je 19. novembra 1212. u Vaucouleursu obnovio savez s Francuskom protiv Engleske i cara Otona IV. 5. decembra je u Frankfurtu još jednom izabran za kralja, a okrunjen je četiri dana poslije u Mainzu. Oton se povukao u Köln, a nakon toga u Sasku. Bezuspješno se borio proti magdeburškog biskupa Alberta i tirinškog grofa Hermana. U maju 1214. oženio se na saboru u Maastrichtu Marijom, kćerkom brabantskog vojvode Henrika I, s kojom se zaručio još 1198.

U Nizozemskoj je sklopio nove saveze protiv francuskog kralja Filipa II i nastojao profitirati od rata Francuske i Engleske. Pružio je vojnu pomoć svom daidži, engleskom kralju Ivanu, koji je kao i on bio izopćen iz Crkve. Ivan je želio uz Otonovu pomoć i nizozemskih saveznika dvostrukim napadom vratiti teritorije u Francuskoj, ali je potučen na rijeci Loire. 27. jula 1214. došlo je do bitke kod Bouvinesa u kojoj je francuski kralj Filip II Avgust teško porazio Otona IV i njegove saveznike. Oton je nakon bitke pobjegao u Köln.

Borba za prijestolje time je bila odlučena u korist Fridrika II koji je 1215. okrunjen u Aachenu za kralja i bio posvuda priznat. U studenom 1215. Oton je poslao izaslanike na Četvrti lateranski sabor da od pape dobije ukinuće izopćenja iz Crkve što bi bio preduvjet za povratak na vlast. Papa Inocent III odbio je pregovarati. Oton je 1215. i 1216. bezuspješno ratovao protiv danskog kralja Valdemara II. Godine 1216. i građani Bremena i Kölna otpali su od Otona čiji je utjecaj tada spao samo na njegova imanja u Braunschweigu.

Oporuka i smrt

Oton je obolio od dizenterije te je od 13. maja 1218. boravio u dvorcu Harzburg. Zdravlje mu se brzo pogoršavalo tako da je došao Zigfrid I, biskup Hildesheima, koji ga je 15. svibnja oslobodio izopćenja, posavjetovao se s njim o oporuci koju je 18. maja i ovjerio. Posljednje dane Otona IV opisao je jedan cistercitski redovnik, koji im je bio svjedok, u djelu Narratio de morte Ottonis IV imperatoris. Oton je svoga brata Henrika odredio za izvršitelja oporuke i imenovao ga svojim univerzalnim nasljednikom. Također mu je predao kraljevske insignije sa zadatkom da ih nakon nekog vremena preda Fridriku II. Blago Welfa povjerio je na upravu katedrali u Braunschweigu.

Oton IV umro je 19. maja 1218. Njegovo tijelo preneseno je u prisustvu biskupa Hildesheima u katedralu u Braunschweigu gdje je pokopan pokraj svoje prve supruge, carice Beatricije.

Značaj

Oton IV imao je važnu ulogu za povijest njemačke književnosti razvijenog srednjeg vijeka. Kao unuk engleskog kralja Henrika II i akvitanske vojvotkinje Eleonore, čiji je dvor u drugoj polovici 12. stoljeća bio među kulturno najznačajnijima u kršćanskoj Europi, odrastajući na tom dvoru pod zaštitom svoga daidže, Rikarda Lavljeg Srca, koji je i sam bio vrstan trubadur, Oton je svakako bio upoznat s angloromanskim jezikom i visokorazvijenom mecenatskom kulturom dinastije Plantagenet. Njegova majka Matilda vjerovatno je dala poticaj za prevođenje Pjesme o Rolandu na srednjogornjonjemački jezik.

Literatura

• Odilo Engels: Die Staufer, 6. Aufl., Stuttgart 1994, S. 140–150
• Herbert Grundmann: Wahlkönigtum, Territorialpolitik und Ostbewegung im 13. und 14. Jahrhundert, Gebhardt Handbuch der deutschen Geschichte, Band 5, 8. Aufl., München 1985, S. 17–38
• Bernd Ulrich Hucker: Otto IV. Der wiederentdeckte Kaiser. Eine Biographie. Frankfurt a. M. 2003.
• Steffen Krieb: Vermitteln und Versöhnen. Konfliktregelung im deutschen Thronstreit 1198–1208. Köln 2000, ISBN 3-412-11199-6.
• Thomas Ostwald: Welfenkaiser Otto IV., Ed. Corsar, Braunschweig 2009. ISBN 3-925320-12-1
• Volker Mertens: Le mécénat de l'empereur Otton IV. In: Cours princières et châteaux. Hrsg. von Danielle Buschinger. Greifswald 1993, S. 143–164.
• Hans Martin Schaller: Das geistige Leben am Hofe Kaiser Ottos IV. von Braunschweig. U: Deutsches Archiv für Erforschung des Mittelalters 45 (1989), S. 54−82.
• Eduard Winkelmann: Philipp von Schwaben und Otto IV. von Braunschweig. Bd. 2 (Kaiser Otto IV. von Braunschweig, 1208-1218). Leipzig 1878, Neudruck Darmstadt 1963.
• Braunschweigisches Landesmuseum - Niedersächsische Landesmuseen Braunschweig (Hrsg.): Otto IV. Traum vom welfischen Kaisertum, Petersberg, Imhof Verlag 2009, ISBN 978-3-86568-500-1 (Niedersächsische Landesausstellung 2009).

Vanjski linkovi

• Otto IV. – Traum vom welfischen Kaisertum. Arhivirano 17. 9. 2009. na Wayback Machine izložba Zemaljskog muzeja u Braunschweigu 8. august – 8. novembar 2009.
• Povelja Otona IV samostanu Salem 14. jula 1209.

Bilješke

Prethodi:	Car Svetog Rimskog Carstva (1198 - 1218)	Slijedi:
Henrik VI		Fridrik II