Kolonizacija i legende o Ilirima

Kolonizacija i legende o Ilirima predstavljaju jasan pokazatelj kontakata između Grčke i istočnog Jadrana.

Za vrijeme prvih kontakata u literaturi se uzima period grčke kolonizacije VII–VI st. pne, ali kontakti sežu mnogo prije, što potvrđuju pisani izvori, kao i arheološki materijalni ostaci. Najraniji poznati kontakti između ovih područja sačuvani su u mitovima i legendama, koji se mogu uslovno posmatrati kao predkolonizacijska faza kolonizacije u širem smislu. Legende predstavljaju jasan pokazatelj tih kontakata jer u sebi sadrže stvarne lokacije i arheološki potvrđene događaje pa se mogu uzimati u obzir kao njihov validan dokaz.

Kolonizacija je, u svojim osnovnim definicijama, direktno doseljavanje i osnivanje kolonija na određenom prostoru. Gledano iz šireg aspekta, u njene okvire mogu se svrstati svi značajniji kontakti koji su ostali zapamćeni i prenošeni stoljećima poslije.

Faza pretkolonizacije

Fazi pretkolonizacijskih kontakata se pripisuje ekspedicijska uloga. Ova faza je predstavljena velom mitoloških priča, koji pod okriljem drugačijeg mitološkog svijeta i geografije iznose stvarne događaje i kontakte Grčke s Jadranom i unutrašnjošću. U tom smislu najznačajniju ulogu imaju mitovi u nekoliko verzija, o Kadmu i Harmoniji.

Po jednoj, koju donosi Apolodor, znatno raširenijoj verziji, porijeklo Ilira se veže za mit o Zeusovoj otmici Evrope. Njen brat Feničanin Kadmo naselio se među Enhelejce i oženio se Harmonijom, koja mu je rodila sina Ilirija (Illyrios kojeg je odmah po rođenju obavila zmija i prenijela mu svoju magičnu snagu; on će postati ilirski rodonačelnik. U to vrijeme Enhelejci su ratovali sa susjednim Ilirima pa im je Kadmo, po nalogu proročišta, pomogao da pobijede, nakon čega je izabran za kralja. Postojanje Enhelejskog kraljevstva više pripada legendi nego stvarnim događajima. Zmija koja je obavila Ilira dovodi se u vezu s hetitskom zmijom Illurjakom. Ime Ilira i hetitske zmije svakako nije slučajno. Zmija je igrala važnu ulogu u religioznom životu Ilira. Bila je totemski znak većine ilirskih naroda i kult zmije se jako dugo sačuvao u vjerovanjima naroda zapadnog i dijela centralnog Balkana preživjevši, u različitim oblicima sujevjerja i narodnih praznovjerica sve do danas.

U drugoj verziji, koju je u svojoj Ilirskoj knjizi znatno kasnije predstavio Apijan, Ilir (Illyrius) je sin kiklopa Polifema i Galatije. U ovoj verziji su objašnjena porijekla ne samo prvih ilirskih naroda, nego i svih onih naroda koja su kasnije došla u vezu sa Ilirima ili su ulazila pod teritoriju koju su Rimljani zvali Illyricum.lllyrius je imao šest sinova, Enchcleus, Autarieus, Dardanus, Maedus, Taulas i Perrhaebus, i kćerke, Partho, Daortho, Dassaro, i druge. Od njih su Autarijati, Dardanci, Taulanti, Enhelejci, Parteni, Dasareti, Daorsi. Autarius je imao sina Pannoniusa (ili Paeon), a kasnije sinove Scordiscusa i Triballus. Dok se u prvoj generaciji Apijanove verzije nalaze eponimi nedvojbeno ilirskih naroda, već u sljedećoj generaciji imamo ubacivanje Panona, a u trećoj generaciji Ilirovih potomaka imamo Tribala i Skordiska, što predstavlja etabliranja Kelta na Balkanu.

Druga faza kolonizacije

Druga faza svoje uporište nalazi u dvije činjenice:

• Djelima antičkih pisaca tokom VIII stoljeća pr. n. e, u kojima su Homer i autori nakon njega (Herodot, Aelius Herodianus, Aristonicus, Strabo, Eustathinus, Suda) u svoja djela integrirali i zajednice ilirskog područja. Kroz ovo su Enhelejci (Eneti) postali sastavni dio mita o Kadmu, a u trojanskom ratu ostali poznat po dvjema stvarima: po uzgoju konja i po znamenitim gradovima iz zemlje Eneta. Peonci su pod Trojom bili ratnici na bojnim kolima s rijeke Axios, često okarakterizirani kao krivoluki, s dugim kopljima. Njihov je grad prema Homeru bio Amidon, a osim Pirehma, koji ih je predvodio u trojanskom ratu, opjevana je i nekolicina drugih ratnika: Tersiloh, Midon, Astiloh, Mnesa, Trasij, Enije i Ofelest. U XXI pjevanju Ilijade Homer opisuje: Nakon što je Patroklo ubio Pirehma koji je vodio Peonce, njegovo je mjesto pripalo Asteropeju iz Peonije. Jedanaest dana po dolasku u Troju Asteropej se sreo s Ahilejem, koji ga usljed njegovog nedavnog dolaska još uvijek nije poznavao. Prema Homeru, Dardanci su bliski rođaci Trojanaca i u ratu vodio ih je Eneja, koji je prema mitološkim predajama, zajedno sa plemenom bio potomak Dardana, koji je bio potomak Zeusa. Bez obzira na činjenicu da se ne radi direktno o zajednicama homerske Grčke, kada ih spominje, Homer pripadnike ovih zajednica identificira na isti način kao Grke ili Trojance, genealoški.

Hekatej, već u VI stoljeću pr. n. e. znao je za gradove poput Adrije, Japigije, Oidantiona i druge, te za zajednice Histra, Kaulica, Mentora, Liburna i drugih.

• Brojnom arheološkom materijalu koji ukazuje na direktne kontakte, gdje najznačajniju ulogu sa mnoštvom grčkog inportovanog materijala, imaju kneževski tumuli, koji su ujedno i najvjerodostojniji dokaz kolonizacije u unutrašnjosti, odnosno na prostoru Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije i Srbije. U konceptu kolonizacije kneževski tumuli predstavljaju i najčvršći dokaz za njeno postojanje, s obzirom na to da direktno implicira i potvrđuje jasne kontakte bronzanodobne Grčke sa zaleđem, kao posljedice odlazka i boravka na tom prostoru, te samim time i upoznavanje njihove tradicije.

Na Glasinačkom području u Bosni i Hercegovini pronađen je materijal grčke provenijencije. Korintska kaciga iz najmlađeg kneževskog tumula Arareva gromila datirana je u VI st. pr. n. e., dok su na lokalitetu Čitluk pronađene importirane grčke posude, vrčevi, metalni ukrasni predmeti te knemidle s grčkim elementima. Na sjeveru Bosne, u Donjoj Dolini, na južnom rubu Panonije javlja se grčko-ilirska kaciga te drugi grčki materijal.

U drugu fazu kolonizacije moglo bi se svrstati i nekoliko apoikija osnovanih u periodu u kojem pišu antički autori, od kojih nekolicina nije tačno ubicirana. Korint i Korkyra su u VII st. pr. n. e., odnosno 627. g. pr. n. e., osnovali apoikiju Epidamnos, današnji Drač, (kojeg su Rimljani preimenovali i Dyrrhacium), na desnoj strani kada se ka Jadranu prolazi Jonskim morem, u čijem zaleđu Tukidid navodi precizne podatke o zajednici Taulanata). Drugu apoikiju Apoloniju, Grci su osnovali 588. god. pne, čiji se ostaci i danas nalaze kod manastira Pojani u južnoj Albaniji. Razvijeni trgovački odnosi ovih kolonija, ubrzati će društveno ekonomski razvoj Ilira u okolini, a vremenom i onih iz dublje unutrašnjosti.

Treća faza kolonizacije

Treća faza je klasične kolonizacije, koja je dokumentovana i u literaturi detaljno obrađena, a predstavlja direktno osnivanje grčkih kolonija na prostoru Jadranske obale, koja će duže vrijeme biti jako uporište.

U IV stoljeću, između 397. i 390. god. pne grčki vladar Dionizije iz Sirakuze osnovao je koloniju Issa na današnjem ostrvu Visu. Zatim je pomogao Paranima, grčkim doseljenicima sa ostrva Para da na mjestu Starog Grada na ostrvu Hvaru osnuju novu koloniju 385/384. god. pne. Iliri su reagovali na osnivanje Pharosa, pozvali su Liburne u pomoć, ali su bili poraženi, pri čemu je poginulo 5000 Ilira. Issa se nakon smrti Dionizija osamostalila i postala ekonomska i politička sila. Za kratko vrijeme osnivaju kolonije u današnjoj Lumbardi na Korčuli, Tragurion u Trogiru, Epetion (Stobreč). U II stoljeću osnovali su i jedan emporij u Saloni (Solin), pored već postojećeg ilirskog naselja. Vjeruje se da su grčkim djelovanjem nastala i naselja: Herakleja u srednjoj Dalmaciji koji je kovao i svoj novac, Olcinium (Ulcinj), Epidaurum (Cavtat)

Po mišljenju Đure Baslera i Daorson je bio grčka kolonija, dok ga postepeno vremenom nisu preuzeli Daorsi. Klasična kolonizacija ujedno je predstavljala vrhunac kolonizatorskog djelovanja koji je trajao linearno od bronzanog doba.