Idi na sadržaj

Yugo

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Zastava Yugo
ProizvođačZastava Automobili
Kompanija proizvodnjeFAS
Poznat kaoInnocenti Koral (Italija)
Produkcija1978-2008
794.428 komada
SastavljanKragujevac, SFRJ
PrethodnikZastava 750
NasljednikZastava Koral IN
Motor(i)0,9 l (45,55,60 ili 65 KS)
Transmisija(e)Četverostepena i petostepena
Dužina2.150 mm
Širina3.485 mm
Visina1.548 mm
Ukupna težina825 kg
Slični modeliDacia 500
Fiat 127
FSM Beskid
Lada Tavria
VW Polo 2

Zastava Yugo, ili jednostavno Yugo,[1] poznat na tržištu i kao Zastava Koral i Yugo Koral, subkompaktni je hečbek automobil (B-segment) koji je proizvodila firma Zastava automobili od 1980. do 2008, prvobitno jugoslovenska, a zatim srbijanska korporacija.

Prvobitno je predstavljen kao Zastava Jugo 45, a razna druga imena također su korištena u dugogodišnjoj proizvodnji automobila, kao što su Yugo Tempo, Yugo Ciao i Innocenti Koral. Najčešće je bio na tržištu kao Yugo 45/55/60/65, a broj se odnosio na maksimalnu snagu automobila (u konjskim snagama). U Sjedinjenim Američkim Državama prodavao se kao Yugo GV (i njegove podverzije).

Yugo GVX
Yugo 65 GVX 1.3 EFI u Čileu
Yugo Ciao
Inocenti Koral 55

Prvobitno dizajniran kao skraćena varijanta Fiata 128, serijsku proizvodnju započeo je 1980. Redizajnirani model Zastava Koral IN bio je na tržištu do 2008, nakon čega je prestala proizvodnja svih Zastavinih automobila. Ukupno je proizvedeno 794.428 primjeraka ovog automobila.

Yugo se prodao u 141.651 primjeraka u Sjedinjenim Američkim Državama od 1985. do 1992. Vrhunac prodaje bio je 48.812 primjeraka 1987, a najslabija godina je bila 1992. sa 1412 prodatih primjeraka. Unatoč umjerenom uspjehu u Sjedinjenim Američkim Državama i na nekoliko drugih izvoznih tržišta, Yugo je kritikovan zbog svog dizajna, sigurnosti i pouzdanosti,[2] mada je pokupio i kultne sljedbenike.[3]

Modeli

[uredi | uredi izvor]

Tokom svoje proizvodnje, asortiman modela se plasirao pod različitim natpisima:

  • Yugo 45 / Zastava Koral 45 / Koral 1.0 (903 cc Ekonomični motor) [33 kW/45 KS] (SFR Jugoslavija (kasnije Srbija), Ujedinjeno Kraljevstvo, Evropa),
  • Yugo 55 / Zastava Koral 55 / Zastava Koral 1.1 sa većim motorom 1,1 l 55 KS iz Zastave 101, također sa karburatorom (SFRJ, UK, Evropa),
  • Yugo 60 [motor 1,1 l 60 KS, Weber verzija karburatora s dvije cijevi] (Njemačka, Evropa, Latinska Amerika),     
  • Yugo 60 efi (motor 1,1 l 60 KS sa elektronskim ubrizgavanjem goriva) (Njemačka, Evropa, Latinska Amerika),
  • Yugo 65A GLX (1,3 l 65 KS Weber karburator) (UK),
  • Yugo 65 / Zastava Koral 1.3 [1,3 l 65 KS motor, verzija Weber twin burrel karburator] (Njemačka, UK, Evropa, Latinska Amerika),
  • Yugo 65 efi (motor 1,3 l 65 KS sa elektronskim ubrizgavanjem goriva) (Njemačka, Evropa, Latinska Amerika),
  • Yugo GV (Sjedinjene Američke Države),
    • Yugo GV Plus Automatic (SAD),
    • Yugo GV Sport (SAD),
    • Yugo GVC (SAD),
    • Yugo GVL (SAD),
    • Yugo GVS (SAD),
    • Yugo GVX (1,3 l EFI motor) (SAD),
  • Yugo Cabrio (SAD, Njemačka, Jugoslavija, Grčka),
  • Zastava Koral IN (Srbija, Evropa),
    • Zastava Koral In 1.0E (903 cc Economic motor),[33 kW/45 KS] (Srbija, Evropa),
    • Zastava Koral In 1.1i [46 kW/63 KS] (Srbija, Evropa),
    • Zastava Koral In 1.3i [65 kW/68 KS] (Srbija, Evropa),
    • Zastava Koral In L [44,1 kW/60 KS] (Srbija, Evropa),
    • Kombi Zastava Koral 45/55 (Srbija, Evropa),
  • Yugo Cabrio (Jugoslavija, Evropa),
  • Yugo Ciao (Jugoslavija, Evropa),
  • Yugo Tempo (Jugoslavija, Evropa – oko 1991),
  • Innocenti Koral (Italija)
    • Innocenti Koral Cabrio (Italija).

Rani modeli

[uredi | uredi izvor]

Izvedeni modeli Yugo 45 uključuju Yugo 55, 60, 65, Koral, Ciao, Tempo, Cabrio, GV, GV Plus, GVX i GVL. Yugo motori su bili opremljeni karburatorom sve do 1980-ih prije nego što su postepeno uvedeni modeli s ubrizgavanjem goriva (počevši od Korala 65), počevši od GVX-EFI (elektronskog sistema ubrizgavanja goriva), koji je imao motor od 1300 cc. Yugo nije ciljao samo na Zapad. Početkom 1985, 500 Yuga je izvezeno u Kinu, a već je uspostavljen izvoz u Bugarsku i Egipat.[4]

Sistem ubrizgavanja goriva bio je Motronic MP3.1, koji je kasnije Bosch nadogradio kao Motronic M4.6 MPI na motorima od 1,1 i 1,3 l, dodajući višestruko ubrizgavanje goriva. Imao je trosmjerni katalizator i lambda senzor.[5]

Kasniji modeli

[uredi | uredi izvor]
Zastava Koral IN

Pred kraj svoje proizvodnje, Zastava je prodala ažuriranu verziju modela Yugo Koral, poznatog kao Zastava Koral IN, koji je imao centralno zaključavanje; trostepeni rotacioni prekidač za nivelisanje farova u četiri položaja; audio sistem sa četiri zvučnika; električno podizanje stakala; sklopive elektropodesive bočne retrovizore, alu-felge; opcioni klima uređaj; i opcioni automatski mjenjač sa tri brzine (kojeg je dizajnirao Renault). Zastava ih je prodavala u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sjevernoj Makedoniji, Grčkoj, Libanu, Libiji, Siriji, Tunisu i Egiptu.

Pored svih dostupnih verzija Korala, ostali modeli su Florida i Skala. U oktobru 2003. postignut je dogovor s Fiatom za proizvodnju Fiat Punta kod Zastave za tržišta istočne Evrope, poznatog kao Zastava 10.

Koral IN L, sa Peugeotovim 1,1 l 60 KS motorom sa ubrizgavanjem goriva, zadovoljio je sigurnosne standarde Evropske unije na testu pod nadzorom njemačkog Udruženja za tehnički nadzor, što je neophodan korak za uvoz u zemlje EU.

Pogonski agregati

[uredi | uredi izvor]
1.1 L motor (za SAD)
Motor Standard Opciono
0,9 l manuelni sa četiri brzine
1,1 l manuelni sa pet brzina
1,1 l (SAD) manuelni sa četiri brzine
1,3 l manuelni sa pet brzina automatik sa tri brzine
1,3 l (SAD) manuelni sa pet brzina automatik sa tri brzine

Historija

[uredi | uredi izvor]
Italijanska verzija Yugo Cabrio 1.3 označena kao Innocenti, fotografisana u blizini Trsta
Yugo Cabrio 1.3 EFI sa automatskim elektro-hidrauličnim mehanizmom za preklapanje/podizanje krova

Pozadina

[uredi | uredi izvor]

Zastava je osnovana kao proizvođač oružja 1853. Do kasnih 1930-ih, kompanija se proširila na proizvodnju automobila, snabdjevajući Kraljevsku jugoslovensku vojsku kamionima koje je Ford dizajnirao. Proizvodnja vozila nastavljena je do 1941, kada je Drugi svjetski rat stigao u Jugoslaviju. Nakon rata, Zastavi je bilo dozvoljeno da proizvodi modele Jeepa po licenci Willys-Overlanda sve dok proizvodnja nije obustavljena početkom 1950-ih.

Pošto je Zastava proslavila 100 godina postojanja, počela je proizvoditi vozila po licenci Fiata. Prvi putnički modeli proizvedeni su 26. augusta 1953. koristeći licencirane dizajne Fiata iz Torina. Prvi model koji je dizajnirala Zastava bila je limuzina pod nazivom Milletrecento ("hiljadu tristo") pokretana motorom od 1300 kubika. Neki od najuspješnijih modela bili su oni zasnovani na modelu Fiat 128, koji su plasirano pod različitim nazivima: Zastava 101 (Stojadin), Zastava 128, Zastava 311, Zastava Skala itd.

Tokom tri decenije, Zastava je proizvodila model 600 sa zadnjim motorom i model 101 (Stojadin), verziju Fiata 128 sa pozadinom. Model 128 je također bio osnova za manjeg Yugu.[6]

Prvi prototip Yuga proizveden je 2. oktobra 1978. i navodno je poklonjen predsjedniku Titu.[7]

1980-e

[uredi | uredi izvor]
Yugo Cabrio iz 1992. u Berlinu

Zastava je svoj model Jugo (ili Yugo) predstavila samoinicijativno 1980. Bila je to kraća verzija automobila na bazi modela 128 koje je već napravila kompanija. Zastava je ubrzo počela izvoz svoje nove ponude na druga istočnoevropska tržišta, ugradivši veći motor za maksimalnu brzinu od 145 km/h.

Proizvodnja je zvanično počela 28. novembra 1980.

Proizvodnja dijelova po jugoslavenskim republikama bila je sljedeća:

Rani modeli iz perioda od 1980. do 1985. imali su prozore za otvaranje ventilacijskih otvora, okrugle bočne pokazivače, samo jedan set stražnjih svjetala sa svake strane automobila, bez stražnjeg odmrzivača i obično crnu unutrašnjost s crnom kontrolnom pločom i mnogo metalnih ukrasnih dijelova kao što je prozor ručice i kvake na vratima. Otprilike 1985, automobili su dobili udobnija sjedišta, plavu ili smeđu kontrolnu ploču, dvodjelna zadnja svjetla sa svake strane, kvadratne bočne signale, stražnji odmrzivač, redizajniranu instrument tablu i fiksne prozore za ventilaciju na prednjim vratima.

Policijski automobil Yugo iz 1990. u Hrvatskoj, slikano 2010.

Mnogi mehaničari, pa čak i radnici Zastave, slažu se da su "najbolji" Juge ikada napravljeni između 1988. i početka 1991. Kontrola kvaliteta je bila dobra; postavljeni su visoki standardi u pogledu kvaliteta plastike, tkanine za sjedišta i "dobro spojenog" enterijera. Boja i premazi protiv hrđe su također bili dobro urađeni tokom tog perioda, o čemu svjedoče mnogi automobili koji i dalje nisu pokazivali znakove hrđe, poderana sjedišta ili veće probleme sa motorom nakon više od 20 godina eksploatacije.[9]

Godina 1989. smatrana je "zlatnom godinom" za Juge jer ih je te godine izgrađeno gotovo 200.000 primjeraka. Također, automobili su u tom periodu obično nosili brend Yugo umjesto Zastave, jer se kompanija ponosila (u to vrijeme) dobrom prodajom i reputacijom stečenom na izvoznim tržištima, posebno u SAD-u.[10]

Godine 1990, serija od 450 automobila s automatskim mjenjačem i klima uređajem isporučena je u Sjedinjene Američke Države. S političkim problemima koji su počeli 1991, kvalitet je značajno opao, a problemi kao što su plastični dijelovi komandne ploče nisu ispravno fiksirani.[11]

Godine 1990. dodat je poklopac rezervoara za gorivo umjesto zakretnog poklopca, a uvedene su i neke manje promjene u unutrašnjosti i na instrument tabli. Naredne 1991. godine instrument tabla je redizajnirana prvo za Yugo GVX, a zatim i za evropski model, uklonjena su bočna leptir stakla, a uveden je i veći rezervoar.

SAD i Kanada

[uredi | uredi izvor]

International Automobile Importers (IAI) bila je kompanija koju je osnovao Malcolm Bricklin za uvoz modela X1/9 i 2000 Spider nakon što je Fiat zaustavio njihovu proizvodnju.[12] Bertone i Pininfarina nastavili su proizvodnju pod svojim imenom, a Bricklinov IAI preuzeo je njihov uvoz iz Sjeverne Amerike. Bricklin je htio uvesti dodatne brendove, a Jugoslaveni su zamolili međunarodnog trgovaca Armanda Hamera da identifikuje poslovna područja u kojima bi mogli da ostvare izvoz kako bi ojačali svoju ekonomiju. Hamer je smatrao da bi ideja o izvozu malih automobila proizvedenih u Kragujevcu, od Zavoda Crvena Zastava, bila održiva. Zastava je od sredine 19. vijeka bila proizvođač kvalitetnog naoružanja i sponzorisala vlastiti muzej.

Yugo GV u San Francisku, Kalifornija

Godine 1982. američki preduzetnik Miro Kefurt kontaktirao je Zastavu u Kragujevcu (ZCZ-Zavodi Crvena Zastava) sa prijedlogom da izvozi Yugo 45 u Sjedinjene Američke Države.[13] Vozila su trebala biti preimenovana u Yugo GV za tržište Sjeverne Amerike, a YugoCars, Inc. su osnovali Kefurt i Ray Burns u Sun Valleyu u Kaliforniji. Prijedlog je zahtijevao odobrenje Fiata u Italiji zbog postojećih ugovornih ograničenja koja važe za saradnju između FIAT-a i Zastave.

Prva tri Yugo vozila, obojena crvenom, bijelom i plavom bojom, predstavljena su američkoj javnosti na Salonu automobila u Los Angelesu u maju 1984. Automobil je promovisan sa desetogodišnjom garancijom od 100.000 milja, besplatnim održavanjem i cijenom od samo 4500 dolara. Članci na naslovnoj strani o Yugu pojavili su se u Los Angeles Timesu (poslovni odjeljak), New York Timesu i The National Enquireru. Međutim, ubrzo su se pojavili problemi jer je jedan automobil poslan Kalifornijskom odboru za vazdušne resurse na testiranje emisija, na čemu je pao. Jugu je bilo potrebno mnogo reinženjeringa, a bez pomoći Zastave, Kefurt je bio u problematičnoj situaciji.[14]

Navodno je Malcolm Bricklin prisustvovao sajmu automobila u Los Angelesu, a dok je izložba još bila u toku, odletio je u Jugoslaviju kako bi sam sklopio dogovor o uvozu Yuga u Sjedinjene Američke Države. Ali Kefurt i YugoCars već su imali ekskluzivni uvozni ugovor za 5000 vozila za model 1985. koji će se prodavati samo u Kaliforniji, a kalifornijska certifikacija emisija već je bila u toku. U novembru 1984. YugoCars je prodao marketinška prava kompaniji International Automobile Importers (IAI) za 50.000 dolara (10 dolara po automobilu). Pored toga, Miro Kefurt je dobio ekskluzivnu dilersku franšizu od IAI za prodaju Bertone X1/9 u Sjevernom Hollywoodu, Kalifornija.

YugoCars je namjeravao ugraditi svoj Yugo 45 sa četvorocilindričnim motorom od 903 kubika i 45 konjskih snaga sa trosmjernim katalizatorom i senzorom kisika za kontrolu emisije. Predviđena potrošnja goriva bila je 5,6 do 5,2 l/100 km pri ~110 km/h. Krajem 1983. Zastava je dodala verziju zvanu Yugo 55, koju je pokretao veći motor koji se koristio u Fiatu 101/128. Tony Ciminera iz IAI-a preferirao je korištenje ovog većeg motora od 1.100 ccm koji proizvodi 55 konjskih snaga, iako bi smanjio potrošnju goriva na 7,8 l/100 km, jer je bio brži i sposobniji da održi korak na autoputevima Sjeverne Amerike. Čak i tako, sa 138 km/h najveće brzine, bio je to najsporiji automobil koji je prodat u Sjedinjenim Američkim Državama.[15]

Postavljajući firmu Yugo America za uvoz automobila, Bricklin je zadužio Billa Priora da sredi distribuciju i Tonyja Cimineru da sredi Yuga za američko tržište. Ciminera je izvršila reviziju od branika do branika koja je rezultirala sa više od 500 izmjena kako bi se zadovoljile potrebe američkog tržišta, uključujući usklađenost s američkim propisima o sigurnosti i emisijama. Ogromna fabrika Yuge nastala je po uzoru na Fiatove fabrike iz ranih 1950-ih i zapošljavala je 50.000 ljudi, podijeljenih između 85 osnovnih udruženih radnih organizacija i 25 radnih odbora. Za američke modele, napravljena je zasebna montažna linija sa ručno odabranim elitnim osobljem koje je zarađivalo dodatnu platu (1,23 dolara po satu dodatno), praveći Juge namijenjene Novom svijetu. Prva smjena počela je u 6 sati ujutro, a nakon osmosatnog radnog dana mnogi zaposleni su otišli na druga radna mjesta.[16]

Yugo GVX (1.3 EFI verzija) u Wausau, Wisconsin

Glavni inženjer i rukovodilac Zastavinog Instituta za istraživanje i razvoj bio je Zdravko Menjak, koji je sa Bricklinovim ljudima u fabrici pratio rad, neprestano naglašavajući potrebu za visokim kvalitetom. Tim britanskih stručnjaka za kvalitet otišao je u Kragujevac da prouči fabriku i preporuči poboljšanja.[17]

Godine 1984. automobilski preduzetnik Malkolm Briklin testirao je tržište Sjedinjenih Američkih Država za Zastavina vozila, sada brendirana kao Yugo. Kao rezultat toga, sredinom 1986, Yugo America je počela prodavati automobile po početnoj cijeni od 3990 dolara (ekvivalentno 11.917 dolara u 2024) za početni paket opreme GV ("Good Value") hečbek opremljen motorom od 1100 ccm sa pet glavnih ležajeva i četvorostepenim manuelnim mjenjačem. Sličan GVL nudio je udobniju unutrašnjost, ali sportski vrhunski GVX pokretao je motor od 1300 cc uparen sa petostepenim manuelnim mjenjačem i uključivao je kao standardnu opremu niz luksuznih karakteristika kao što su paket efekata tla, alu točkove i reli svjetla. Međutim, iako je GVX najavljen kao vrhunska, sportska verzija osnovnog GV-a, prošla je od 0 do 100 km/h za 13,56 sekundi, samo pola sekunde brže od GV-a.[18]

Pet modela Yuga prodato je u Sjedinjenim Američkim Državama tokom 1987: originalni, osnovni početni nivo od 3990 dolara GV (za "Great Value"), kojem se kasnije pridružio GVS sportskog izgleda koji je dobio body kit i druga poboljšanja izgleda.[19] Tu je bio i GVC sa staklenim krovom, GVL sa manjim nadogradnjama ukrasa i presvlake, i na kraju GVX sa motorom od 1300 cc, petostepenim manuelnim mjenjačem i standardnom opremom uključujući plišanu unutrašnjost, paket efekata prizemlja, alu točkove i reli svjetla. Cabrio kabriolet je predstavljen 1988.

Yugo je bio snažno plasiran na tržište kasnih 1980-ih kao automobil koji će se uklopiti u svačiji život, pružajući osnovni ekonomičan i pouzdan transport po uzoru na Volkswagen Bubu i raniji Ford Model T. Automobil je promovisan kao novo vozilo sa jedinstvenom cijenom – pružanje opcije za kupce koji bi inače odabrali polovno vozilo – i kao pouzdan drugi automobil za bogatije kupce. Yugo je nosio slogan "Svakome nekad treba Yugo".[20] Ovaj marketing uspješno je privukao svoje ciljno tržište niskobudžetnih kupaca novih automobila, kao i bogatije ljude koji traže pristupačni drugi ili treći automobil.[21] Popularna reklama uključivala je kampanju 39–90, igru na cijenu automobila od 3990 dolara.

Kasnih 1980-ih, automatski mjenjač je nabavio Renault, a veći model (nazvan "Florida") je dizajnirao Giorgetto Giugiaro i bio je u ranoj fazi proizvodnje. Revolucijama 1989, međutim, i Jugoslavija se počela raspadati.

Do 1990, GV, GVL i motor od 1100 ccm i ručni mjenjač sa četiri brzine zamijenjeni su OHC motorom od 1300 cc i petostepenim ručnim mjenjačem ili automatskim mjenjačem s tri brzine koje je dizajnirao Renault, uz klima uređaj sa držačem za hlađenje dvije limenke bezalkoholnih pića postala je opcija na GVX modelu. Standardni model je postao GV Plus.[22]

Godine 1990. Yugo America predstavio je verziju Yugo GVX s ubrizgavanjem goriva kako bi zamijenio primitivni motor sa karburatorom,[23] ali je stigao prekasno kao rezultat opoziva Agencije za zaštitu okoliša Sjedinjenih Američkih Država preko 126.000 vozila prodanih u Sjedinjenim Američkim Državama jer su prekršili propise o emisiji.[24] Povlačenje je praktično dovelo do toga da Yugo America obustavi uvoz i prestane u aprilu 1992.[25] Neusaglašeni sistem emisije koristio je karburator zastarjelog dizajna, staromodni dvosmjerni katalizator sa vazdušnom pumpom i recirkulaciju izduvnih gasova. Primjena ove primitivne opreme za kontrolu emisija na ionako slab motor bio je jedan od glavnih problema koji je doveo do toga da vozila steknu reputaciju loše vozne sposobnosti.[24]

Do ranih 1990-ih, efekti sankcija Ujedinjenih nacija na Jugoslaviju primorali su Zastavu da povuče automobil sa svakog izvoznog tržišta. Nakon što je embargo ugušio proizvodnju, coup de grace na automobilsku diviziju kompanije je bio NATO-ovo bombardovanje Jugoslavije 1999, umjesto na Zastavinu diviziju za proizvodnju oružja. Tek 2000. proizvodnja se mogla ponovo pokrenuti, a Florida je puštena tek 2003.

Malcolm Bricklin je 2002. potpisao ugovor sa Zastavom o vraćanju Yuga u SAD sa modelom koji se probno nazivao ZMW. Pod Bricklinovim uputstvima, Zastava Motor Works USA očekivala je da će prodati 60.000 automobila u 2003.[26] Međutim, Bricklin se umjesto toga okrenuo marketingu Chery linije kineskih automobila.[27] Bricklinov pohod na uvoz i marketing Chery automobila iz Kine prekinut je od sredine do kraja 2006. kada Bricklin nije mogao doći do investicije potrebne za finansiranje vozila sa specifikacijama Sjedinjenih Država za Chery.[28]

Prodaja u Sjedinjenim Američkim Državama po kalendarskoj godini:

1985.[29] 1986.[30] 1987.[31] 1988.[32] 1989.[33] 1990.[34] 1991.[35] 1992.[31] Ukupno
3895 35.959 48.812 31.546 10.576 6359 3092 1412 141.651

U Ujedinjenom Kraljevstvu

[uredi | uredi izvor]
Sjedište Zastave (UK) LTD, Reading

Zastava Cars Limited (GB) osnovala je svoje sjedište na Basingstoke Roadu u Readingu u Berkshireu 1981, a prvi automobili koje su britanski automobilisti vidjeli bili su serije 1100/1300 u jesen te godine, označene kao Zastava ZLC (petoro vrata) i Zastava ZLM (troja vrata). Ovi automobili su bazirani na modelu Fiat 128 koji je proglašen za evropski automobil godine 1969. Kragujevačka fabrika proizvela je vjerne primjerke salona 128, poznatog kao Zastava 128 (Osmica), a potom je od 1971. godine počela i proizvodnja Zastave 101. Legendarni "Stojadin" je bio Fiat 128 sa redizajniranim zadnjim dijelom koji je bio dostupan u hečbek verzijama sa troja i petoro vrata. U periodu 1982–1983, kako je prodaja polahko napredovala, Zastava automobili Limited uvela je posebne nivoe opreme u obliku „Mediteran” i „Karibi”. Tržište Ujedinjenog Kraljevstva (i od 1985. do 1992. godine Republika Irska) bila su jedina tržišta koja su bila dostupna za verzije s volanom na desnoj strani.

U vrijeme kada su se prvi britanski korisnici prilagođavali svojim novim jugoslovenskim mašinama, pažnja u Jugoslaviji se pomjerila sa Stojadina na novu seriju „Yugo” koja je počela da se proizvodi u oktobru 1980. godine, a na britanskim putevima se pojavila od 1983. godine. "Type 102" je odgovorio na poziv za kompaktniji, ekonomičniji porodični automobil sa hečbekom. "Type 102" se pretvorio u rani serijski Yugo 45 sa motorom od 903 cc, kasnije u 55 sa motorom od 1.116 cc, a zatim je i snažniji 65 sa motorom od 1.301 cc postao dostupan na britanskom tržištu. Novi Yugo se takmičio sa autohtonim automobilima kao što su Austin Mini-Metro i Ford Fiesta MK1 / MK2, uvoznim modelima kao što je Vauxhall Nova (Opel Corsa A) i francuskim modelima kao što su Citroën Visa i Talbot Samba.

Samo 1984. Zastava (GB) LTD je uvezla male količine Zastave 128. Nakon toga, sa promjenom brenda kompanije u "Jugo automobili", spuštanjem imena Zastave na sitno pismo, Zastava (GB) LTD se koncentrisala na prodaju asortimana 101, označenih kao Yugo 311/313/511/513, i 45/ 55/65 serija. Automobili su se konstantno prodavali čitavu deceniju, i mada su uspeli da izbjegnu užasne kritike rezervisane za Ladu i FSO, komentatori u britanskoj automobilskoj štampi rijetko su bili više nego mlaki u pohvalama automobila - naslov iz 1986. je glasio "Jugo 55 je dobar mali auto, ali da li bi se željeli vidjeti u jednom?"

Godine 1988, Zastava je lansirala prvi iz svog novog asortimana "Florida", zamišljen kao dugoročnu zamjenu za ostarjelog Stojadina. Dizajniran od strane Giorgetta Guigiara, automobil je bio modernog dizajna za to vrijeme, i više nego prolazno ličio na Citroën ZX. Florida, reklamirana kao "Sana" u Ujedinjenom Kraljevstvu, prvi put se pojavila u Britaniji 1990.[36] i činilo se da će dobro proći s pozitivnim ranim recenzijama. Stojadin je prestao da se izvozi u Ujedinjeno Kraljevstvo 1991. godine, a prodaja Sane je bila u toku.

Kasniji model Zastava Koral In

Sana je možda uspostavila Yugo kao stalni dio tržišta Ujedinjenog Kraljevstva 1990-ih, ali politički razvoj je ostavio ovu perspektivu nerealiziranom. Kako su se odvijali događaji u ratovima za jugoslovensko nasljeđe (1991–95. i 1999.), Zastava (GB) LTD je postala jedva primjećena žrtva. Isporuke vozila u Ujedinjeno Kraljevstvo su, međutim, svedene na curenje 1991. i 1992. godine, a uvođenjem sankcija Ujedinjenih nacija na krnju Jugoslaviju Slobodana Miloševića koju su činile Srbija i Crna Gora, kompanija se raspala 1993. godine. Preostali Yuge na trgovačkim dvorištima prodavani su po drastično sniženim cijenama ili su potpuno otpisani kao ekonomski neisplativi.

1991–1996.

[uredi | uredi izvor]

Krajem 1980-ih Jugoslavija je bila na ivici raspada koji su mnogi očekivali pod vođstvom Josipa Broza Tita. Pošto je Jugo pravljen kao „jugoslovenski“ automobil, sa političkim problemima i izbijanjem jugoslovenskih ratova 1991. godine, to je imalo direktne implikacije na kragujevačku kompaniju: usporavanje proizvodnje i prekid isporuke dijelova. Najviše plastike i unutrašnjosti dolazilo je iz Hrvatske, dok su alternatori i električna oprema dolazili iz Slovenije. Početkom rata prekinute su ekonomske i saobraćajne veze, što je rezultiralo nestašicom većine dijelova koji su dolazili iz dvije otcjepljene republike. Sjedišta i zadnji nosači prtljažnika došli su preko Kosova koje je također prošlo period nemira. Raspad jugoslovenske federacije iznenada je doveo do prestanka zaliha u Kragujevcu, a stope proizvodnje su naglo opale.

Zastava je nastavila da proizvodi vozila za jugoslovensko i evropsko tržište sve dok izvoz nije bio ograničen sankcijama Ujedinjenih nacija 1990-ih. Kada se politička nestabilnost u Jugoslaviji intenzivirala početkom 1992. godine, Zastava je bila prinuđena da obustavi izvoz.

Iako sankcije nisu bile na snazi sve do maja 1992. godine, Yuge napravljeni od juna 1991. do početka 1996. su napravljeni sa raznim „zaostalim“ dijelovima: naprimjer, dobijanje automobila sa plavom komandnom tablom i smeđim volanom, sjedištima koja su bila neusklađene boje, i najvjerovatnije "američka" instrument tabla sa brzinama odštampanim u MPH, a ne u km/h, i sa ispisanim oznakama poput vode i ulja umjesto malih crteža, i svjetlom upozorenja sigurnosnog pojasa. U nekim ekstremnim slučajevima, automobil bi dolazio sa drugačijim unutrašnjim panelima i volanom od drugih Zastavinih proizvoda kao što je Zastava 750. Kada je prestao izvoz u Sjedinjene Države (i ostatak svijeta), veliki broj federaliziranih Juga je i dalje ostao na parkinzima tvornica, a mnogi su umjesto evropskih dobili ove "američke" Juge.

Kada se Jugoslavija raspala početkom 1990-ih, stope proizvodnje su naglo pale na 14.000 1992., 7.000 1993. i 1994. i 9.000 1995. godine.

Jedna verzija Yuga, automatska verzija, sve je rjeđa i procjene govore da je oko 20 ostalo u upotrebi u Srbiji, a većina je prodata 1992. godine, neposredno nakon uvođenja sankcija, što je na aukcijama dostiglo veliku vrijednost. Može se naći mali broj novijih Juga sa automatskim mjenjačem, a rađeni su uglavnom po narudžbi i imali su motor od 1,3 litara.

1996. do kraja proizvodnje

[uredi | uredi izvor]

Godine 1996, kada su ukinute sankcije Srbiji i Crnoj Gori, stope proizvodnje su se polahko povećavale kako je životni standard u zemlji počeo da se poboljšava.

Ipak, problemi za fabriku su ponovo počeli kada je povučena iz proizvodnje sredinom 1999. godine kao rezultat rata sa NATO-om. Tokom Vaskrsa 1999. godine, fabrika Zastava u Kragujevcu bila je na meti NATO snaga tokom kampanje na Kosovu, i iako je teško oštećena, nije povučena.

Godine 2000. automobil je dobio novu prednju masku sa novim branicima, zadnjim spojlerom, redizajniranom komandnom tablom i sjedištima. Posljednje promjene su bile 2007. godine, uvođenjem nove instrument table.

Jedna popularna nadogradnja je konverzija TNG-a koja je stekla široku popularnost u Srbiji. Budući da većina Yuga nema ubrizgavanje goriva, njihovo pretvaranje u TNG je jeftino i jednostavno, i vrlo brzo se isplati. Nedostatak takvih konverzija je što ionako mali prtljažnik postaje gotovo beskorisan, jer spremnik za TNG zauzima prostor. Ovakvi prerađeni automobili postižu bolju pouzdanost jer se izbjegava upotreba nepouzdane benzinske pumpe. Međutim, neki automobili imaju problema sa paljenjem po veoma hladnom vremenu, zbog nepravilne instalacije TNG-a.

U 2006. godini, različiti modeli su bili dostupni u bivšoj Jugoslaviji, uključujući i ugovor potpisan sa Fiatom za proizvodnju modela Fiat Punto iz 2003. godine.[37]

Sa 794.428. i konačnim automobilom, proizvodnja je završena 11. novembra 2008.[38] Od tog broja, oko 250.000 je izvezeno u razne zemlje.

Od kraja proizvodnje

[uredi | uredi izvor]

Skoro 4 godine nakon propasti, Yugo je i dalje bio uobičajena pojava u Srbiji, sa skoro 60.000 vozila i dalje u upotrebi, od kojih je većina proizvedena 2000-ih. Dijelovi su još uvijek bili dostupni u većini prodavnica auto-dijelova i na otpadima širom zemlje. Bili su česti i u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori pred kraj proizvodnje.[39] Međutim, Juge su bili rijetki u drugim bivšim jugoslovenskim republikama, posebno u Hrvatskoj gdje je 2020. godine registrovano samo 3.040 Zastavinih automobila[40] i Sloveniji, jer je većina vraćena nazad u Srbiju početkom 2000-ih, većina vjerovatno zato što je većina njih bila u dobroj formi za svoje godine.

U Sjedinjenim Državama, ukupno 408 Juga još uvijek je u upotrebi od 2021. godine,[41] vjerovatno zbog međunarodnih sankcija uvedenih Jugoslaviji početkom 1990-ih, koje su ograničile nabavku rezervnih dijelova i servisnih lokacija. Ujedinjeno Kraljevstvo ima 14 Juga koji su i dalje na putu do 2022. godine (iako je njih 12 registrovano kao Zastava).[42]

Kritika i odgovor

[uredi | uredi izvor]

Zajedno sa drugim vozilima iz Centralne i Istočne Evrope koja su se prodavala na Zapadu tokom 20. vijeka — kao što je Škoda — Yugo je bio podvrgnut ismijavanju kritičara koji su ukazivali na njegovu upotrebu Fiatove tehnologije stare generacije i na navodne probleme sa kvalitetom i pouzdanošću izrade. Yugo je proglašen za jedan od najgorih automobila milenija prema Car Talk.[43] Slično tome, Yugo GV je naveden na TIME-ovoj listi "50 najgorih automobila svih vremena",[6] a Yugo 45 je rangiran kao prvi na listi "50 najgorih automobila 80-ih" prema magazinu ‍ '​ Complex.[44] Razni drugi kritičari dodali su Yugo na svoje liste najgorih automobila.[45][46]

Branioci vozila su protuargumentirali da je reputacija Yuga narušena zbog problema koji se pojavio i kod prvobitno jeftinih automobila kao što su Chevrolet Chevette, Rambler, Crosley i drugi. — dileri su otkrili da previše vlasnika smatra jeftine automobile kao "jednokratne" i ne obavljaju osnovno održavanje kao što je zamjena ulja.

Jedan kritičan problem održavanja specifičan za Yugo 55 i 65 (45 je bio motor sa potiskom od 903 cc, sa razvodnim lancem)[47] bila je potreba za redovnom zamjenom zupčastog remena interferentnog motora. — svakih 40.000 milja.[46] Kod motora bez interferencije, kvar zupčastog remena ne uzrokuje dalje oštećenje motora. Međutim, kod motora interferencijom, kvar zupčastog remena remeti sinhronizaciju između klipova i klapnih ventila, uzrokujući da se sudaraju jedan s drugim (otuda naziv), čime se potencijalno uništava motor. Iako je ovaj zahtjev naglašen u priručnicima za vlasnike, vlasnici su ga često previđali. Fabrika je također naglasila potrebu za gorivom od 89 oktana za motore niske kompresije.

Neki vlasnici Yuga izjavili su da redovna zamjena ulja i odgovarajuće održavanje omogućavaju da automobili ostanu pouzdani i bez problema.[48]

Yugo je 22. septembra 1989. bilo prvo vozilo koje je prešlo ivicu Mackinac mosta, ubivši vozača. Vozilom je upravljala 31-godišnja Leslie Ann Pluhar, a vozilo je prešlo preko 3 stope (0,9 metara) ograde tokom vjetrova brzine 50 mph. Uloga vjetra je sporna, a neki izvještaji tvrde da je automobil fizički podignut i otpuhan s mosta,[49][50] a drugi kažu da je sudar s podignutom sredinom mosta "izbacio" automobil na suprotnu stranu zaštitne ograde.[51][52] Tužba Pluharine porodice pokazala je da je vjetar doprinio gubitku kontrole. Zvanična istraga navodi Pluharinu brzinu, koja je bila više od tri puta veća od 20 mph prema preporukama nadležnih za most tokom jakog vjetra, a premašio je 45 mph ograničenje brzine mosta.[52] Incident je bio široko rasprostranjen, a marka automobila je bila vidljivo identifikovana.

Vlasnici Yuga i srodnih modela u bivšoj Jugoslaviji imaju koristi od gotove nabavke jeftinih rezervnih delova zbog opšteg kontinuiteta u dizajnu automobila; Upoznatost lokalnih mehaničara sa Yugom također smanjuje cijenu vlasništva, budući da su Yuge tako česti i čak se koriste kao automobili za vježbanje za mehaničare šegrte. Također, jednostavnost motora automobila olakšava popravku, a mnogi vlasnici Yuga su težili da sami poprave automobil.

U popularnoj kulturi

[uredi | uredi izvor]

Filmovi

[uredi | uredi izvor]

Romani

[uredi | uredi izvor]
  • Catalyst
  • Florida Roadkill
  • Needful Things
  • The Stand (Uncut Version)

Pjesme

[uredi | uredi izvor]

Televizija

[uredi | uredi izvor]

Automobil je postigao simboličan status u zemljama bivše Jugoslavije zbog jednostavnosti, pouzdanosti i sveukupno niske cijene, te jugoslovenskog mentaliteta ljudi koji redovno samostalno popravljaju svoje automobile umjesto da ih servisiraju u lokalnom servisu. Oni su predstavljeni u mnogim fikcionalnim djelima u regiji, uglavnom zahvaljujući tome koliko su bili česti i u različitim ulogama. I dalje su veoma popularni i uobičajeni u zemljama bivše Jugoslavije, a veliki broj dostupnih dijelova čini ih lahko popravljivim.[53]

Za razliku od Jugoslavije, u Sjedinjenim Državama automobil je često bio izvrgnut ismijavanju i sprdnji i ima općenito negativnu ocjenu. Car Talk ga je ocijenio "najgorim automobilom milenija", a mnogi auto-magazini i TV emisije ocjenjuju ga najgorim automobilom 1980-ih i također jednim od najgorih automobila ikada napravljenih. Uprkos vrlo niskim cijenama u SAD-u (s obzirom na to da je Yugo bio najjeftiniji novi automobil ikada prodat u SAD-u, kada se cijena prilagodi inflaciji), ismijavan je zbog sveukupnog ružnog dizajna, lošeg kvaliteta i velikog broja tehničkih problema. Mnogi američki modeli Yuga imali su neispravne dizajne koji su u uputstvima za vlasnike naglašeni da se redovno servisiraju, ali je to izazvalo još više podsmijeha jer su vlasnici previdjeli ove probleme. Automobil je postao neka vrsta simbola limunovog automobila. Automobil je također bio predstavljen u mnogim TV emisijama i filmovima, sa satirom zbog lošeg dizajna automobila (najpoznatiji primjeri su zahrđali bež Yugo GV prikazan u filmu Umri muški 3 i žuti Yugo taksi u filmu Nick i Nora).

Jedan je prikazan u 7. epizodi 5. sezone serije Moonlighting kao poklon "praktičnog" automobila za Davea Addisona koji je svoj sramotni kraj dočekao u otvorenom grobu.

Yugo je istaknut kao neoznačeni policijski automobil u filmu Otkačeni detektivi iz 1987. U glasu, Dan Aykroyd ga identifikuje kao model iz 1987. i navodi da je to bilo jedino vozilo koje mu je policija Los Angelesa bila spremna izdati nakon što su njegova prethodna dva automobila uništena. On opisuje automobil kao "najbolju srpsko-hrvatsku tehnologiju".

U zapletu filma Ko je utopio Monu? iz 2000. svaki stanovnik Verplancka u New Yorku je prikazan kako vozi Juge jer je Zastava (u filmu nazvana "automobilska kompanija Yuga") odabrala grad za testiranje prije zvaničnog lansiranja na američko tržište.

U epizodi Top Geara, Jeremy Clarkson vozi Yugo. On ga naziva "mrskim, mrskim automobilom" i omalovažava njegove performanse kao toliko loše "da vas prestigne divlji život". Na kraju ga uništava pucajući iz tenka.[54][55]

Yugo je istaknut u muzičkom spotu za pjesmu Metallike iz 2008. naziva "The Day That Never Comes".

U animiranom filmu Auti 2 iz 2011, Yuge (koji se u filmu nazivaju "Hugos") prikazani su kao članovi Lemonsa, kriminalnog sindikata koji se sastoji od automobila s limunom koji traže osvetu drugim automobilima zbog percepcije da limun ima loše performanse i pouzdanost.

U filmu Božićna avantura iz 2011, Teddy i Amy Duncan iznajmljuju Yugo za 50 dolara. Amy opisuje automobil kao "10 godina stariji od [Teddyja]" i "napravljen u zemlji koja više ne postoji."

U animiranom filmu Spider-Man: Novi svijet iz 2018. na Times Squareu se reklamira izmišljena moderna verzija Yuga.[56]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ "ZASTAVA YUGO (model family) - How Many Left?". www.howmanyleft.co.uk. Arhivirano s originala, 12. 8. 2023. Pristupljeno 12. 8. 2023.
  2. ^ Vuic, Jason (6. 6. 2018). "A Quick Look at the Yugo, the Worst Car in History". Pristupljeno 13. 4. 2020.
  3. ^ Furchgott, Roy (10. 6. 2021). "They Love the Yugo, the Car Others Love to Hate". The New York Times. Pristupljeno 21. 2. 2022.
  4. ^ . Brussels, Belgium. magazine zahtijeva |magazine= (pomoć); Parametar |title= nedostaje ili je prazan (pomoć)
  5. ^ Motronic MP3.1
  6. ^ a b Prazna referenca (pomoć)
  7. ^ "Pre 36 godina sastavljen je prvi serijski Jugo" [The first Yugo was built 36 years ago] (jezik: srpski). Auto Magazin. 29. 11. 2016. Arhivirano s originala, 19. 1. 2019.
  8. ^ Cohen, Roger (18. 10. 1992). "THE WORLD; A Defunct Car, Like Its Homeland, Was the Sum of Its Parts". The New York Times. Arhivirano s originala, 14. 9. 2017. Pristupljeno 28. 2. 2017.
  9. ^ "Zastava Koral (1980-2008)". Motor Car History (jezik: engleski). Pristupljeno 15. 12. 2022.
  10. ^ "Zastava Koral (1980-2008)". Motor Car History (jezik: engleski). Pristupljeno 15. 12. 2022.
  11. ^ "Zastava Koral (1980-2008)". Motor Car History (jezik: engleski). Pristupljeno 15. 12. 2022.
  12. ^ Vuic (2010), p. 21
  13. ^ Vuic (2010), p. 11
  14. ^ Vuic (2010), p. 16
  15. ^ Vuic (2010), p. 83
  16. ^ "Zastava Koral (1980-2008)". Motor Car History (jezik: engleski). Pristupljeno 15. 12. 2022.
  17. ^ "Zastava Koral (1980-2008)". Motor Car History (jezik: engleski). Pristupljeno 15. 12. 2022.
  18. ^ Vuic (2010), p. 176
  19. ^ Smith, David C., ured. (mart 1986). "Yugo's at $3,990 now, but look what's coming". Ward's Auto World. Ward's Communications. 22: 26.
  20. ^ Yugo na YouTubeu
  21. ^ Peters, E. (2004). Automotive Atrocities: The Cars We Love to Hate. Motorbooks International.
  22. ^ "Zastava Koral (1980-2008)". Motor Car History (jezik: engleski). Pristupljeno 15. 12. 2022.
  23. ^ Vuic (2010), p. 191
  24. ^ a b "Zastava Koral (1980-2008)". Motor Car History (jezik: engleski). Pristupljeno 15. 12. 2022.
  25. ^ Toledo Blade (21. 4. 1992). "Poor sales, civil war end for boxy, undependable Yugo". Google News. The Toledo Blade Company. str. 8. Pristupljeno 5. 4. 2016.
  26. ^ "Yugo Redux". Forbes.com. 5. 12. 2002. Arhivirano s originala 5. 12. 2002.CS1 održavanje: unfit URL (link)
  27. ^ "- The Detroit News - detroitnews.com". 2. 1. 2013. Arhivirano s originala, 2. 1. 2013.
  28. ^ Donna Harris (11. 12. 2006). "Dealers stick with Bricklin on venture". Automotive News. Crain Communications. Pristupljeno 12. 4. 2016.
  29. ^ Vuic (2010), p. 111
  30. ^ Vuic (2010), p. 159
  31. ^ a b Toledo Blade (21. 4. 1992). "Poor sales, civil war end for boxy, undependable Yugo". Google News. The Toledo Blade Company. str. 8. Pristupljeno 5. 4. 2016.
  32. ^ The Pittsburgh Press (31. 1. 1989). "Sagging sales drive Yugo America into bankruptcy". Google News. E. W. Scripps Company. str. 18. Pristupljeno 8. 4. 2016.
  33. ^ "Yugo Economy Cars Fast Running Out of Gas on U.S. Market". Los Angeles Times. 5. 9. 1990. Arhivirano s originala, 23. 4. 2016. Pristupljeno 8. 4. 2016.
  34. ^ Vuic (2010), p. 194
  35. ^ "Zastava Koral (1980-2008)". Motor Car History (jezik: engleski). Pristupljeno 15. 12. 2022.
  36. ^ Vuic (2010), p. 68
  37. ^ (in Chinese) english.eastday.com Error in Webarchive template: Empty url.
  38. ^ Fawkes, Helen (20. 11. 2008). "Europe | Yugo production grinds to a halt". BBC News. Arhivirano s originala, 1. 2. 2009. Pristupljeno 10. 7. 2009.
  39. ^ "Zastava Koral (1980-2008)". Motor Car History (jezik: engleski). Pristupljeno 15. 12. 2022.
  40. ^ Milčić, Mladen (28. 9. 2020). "Otkrivamo kakav je vozni park građana u Hrvatskoj". Večernji list (jezik: hrvatski).
  41. ^ "JOŠ GA VOZE: U prošloj godini u SAD registrovano 408 primjeraka "juga"". 7. 9. 2022.
  42. ^ "How Rare is My YUGO?". Arhivirano s originala, 3. 4. 2023. Pristupljeno 28. 3. 2024.
  43. ^ "What's the Worst Car of the Millennium?". Car Talk. 7. 6. 2011.
  44. ^ Matheson, Stirling (4. 2. 2013). "The 50 Worst Cars of the '80s". Complex Magazine. Complex Media. Arhivirano s originala, 31. 3. 2016. Pristupljeno 7. 4. 2016.
  45. ^ LA Times Staff. "The 10 worst cars sold in America". Los Angeles Times. Arhivirano s originala, 7. 4. 2016. Pristupljeno 7. 4. 2016.
  46. ^ a b William Gock (16. 5. 2011). "10 Cars That Deserved to Fail". Popular Mechanics. Hearst Corporation. Arhivirano s originala, 25. 3. 2016. Pristupljeno 7. 4. 2016.
  47. ^ "interference engine造句_用"interference engine"造句". tw.ichacha.net. Pristupljeno 15. 12. 2022.
  48. ^ "YUGO CARS.Web - English". Inet.hr. Arhivirano s originala, 14. 6. 2011. Pristupljeno 17. 10. 2010.
  49. ^ David Propson (14. 10. 2004). "How to Build a Better Bridge". New York Sun. Arhivirano s originala, 14. 11. 2007. Pristupljeno 26. 10. 2007.
  50. ^ "Mackinac Bridge Victim Is Recovered". Madison.com. 2. 10. 1989. Arhivirano s originala, 12. 12. 2008. Pristupljeno 27. 10. 2008.
  51. ^ Vuic (2010), p. ???
  52. ^ a b Struman, Maryann. "Mackinac Bridge wind alert spurs memories of car that plunged off in 1989". Detroit Free Press (jezik: engleski). Pristupljeno 23. 10. 2021.
  53. ^ "Yugo 1987". Soviet Cars In Usa (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 15. 12. 2022. Pristupljeno 15. 12. 2022.
  54. ^ Top Gear - Zastava Yugo 45 - Jeremy Blows Up Car :( (jezik: engleski), pristupljeno 1. 8. 2019
  55. ^ Eremić, Dušan (10. 5. 2008). "Jeremy Clarkson destroying Yugo 45 & Volvo". Arhivirano s originala, 25. 9. 2015. Pristupljeno 30. 10. 2015.
  56. ^ Torchinsky, Jason (6. 6. 2018). "The Most Important Thing About The New Spider-Man Trailer Is That There's A New Yugo". Jalopnik. Pristupljeno 21. 11. 2019.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Yugo
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Yugo&oldid=3594585"