Sovjetsko-afganistanski rat

Sovjetsko-afganistanski rat, devetogodišnji rat između Sovjeta i anti-sovjetskih snaga koje su se borile protiv afganistanske marksističke vlade. Sovjetski Savez je podržavao vladu dok su pobunjenici dobijali pomoć iz mnogih zemalja, uključujući i Sjedinjene Američke Države i Pakistan.

Početno sovjetsko razmještanje 40. armije u Afganistanu se dogodilo 25. decembra 1979., a konačno povlačenje trupa zbilo se između 15. maja 1988. i 2. februara 1989. 15. februara Sovjetski Savez službeno objavljuje da su trupe napustile zemlju.

Pozadina

Afganistan, raskršće srednje Azije, piše dugu historiju oružanih sukoba. U 4. vijeku p. n. e., Aleksandar Veliki je ušao u ovu zemlju, koja je tada bila dio Perzijskog carstva, radi zauzimanja Baktriju (današnji Balkh). Napadi Skita i Turaka su slijedili u sljedećim vijekovima. Godine 642., Arapi su osvojili cijelu regiju i uveli islam.

Skoro neprohodne afganistanske planine i pustinjski teren su se odrazili na etnički i jezički jedinstveno stanovništvo. Paštuni su najdominantnija etnička grupa, zajedno sa Tadžicima, Hazarima, Ajmacima, Uzbecima, Turkmenima i ostalim manjim grupama.

Puč iz marta 1978.

Šah Mohamed Zahir naslijeđuje prijestolje i vlada od 1933. do 1973. Zahirov rođak, Mohamed Daud, je bio premijer od 1953. do 1963. Marksistička Narodna demokratska stranka Afganistana (NDSA) je bila označena kao najzaslužnija za značajan razvitak tokom tih godina. 1967., NDSA se podijelila na dvije frakcije: Kalk (Masovna) frakciju na čelu sa Nur Muhamedom Tarakijem i Hafizulom Aminom, te Parčam (Zastava) frakciju na čelu sa Babrakom Kamalom.

Bivši premijer je preuzeo vlast vojnim udarom, skoro bez krvi, 17. jula 1973., kroz optužbe za korupciju i lošu ekonomsku situaciju. Daud je srušio monarhiju, ali njegovi pokušaji socijalnih i ekonomskih promjena su bili neuspješni. Jaka opozicija iz frakcija NDSA je izazvala represije Daudovog režima. Sa ciljem završetka Daudove vladavine, frakcije NDSA su se ujedinile. 27. jula 1978., NDSA je zbacila i pogubila Dauda zajedno sa članovima njegove porodice. Nur Muhamed Taraki, glavni sekretar NDSA, postaje predsjednik Revolucionarnog vijeća i premijer novouspostavljene Demokratske Republike Afganistan.

Marksistička vlada

Tokom prvih 18 mjeseci vladavine, NDSA je izvršila marksističke promjene. Zakon o promjenama bračnih običaja i agrarna reforma su bile loše shvaćene od strane populacije duboko utvrđene islamom i starim običajima. Hiljade pripadnika tradicionalne elite, vjerskih poglavara i inteligencije je progonjeno. U okviru NDSA, sukobi su rezultirali čišćenjem, progonom i ubijanjem.

Do ljeta 1978., pobuna je započela u regiji Nuristanu u istočnom Afganistanu i građanski rat se proširio po zemlji. Septembra 1979., zamjenik premijera Hafizula Amin, preuzima vlast poslije pucnjave u palači u kojoj je ubijen premijer Taraki. Preko 2 mjeseca nestabilnosti je obilježilo Aminijev režim pošto se on borio i protiv svojih protivnika u NDSA i rastuće pobune.

Bivši direktor CIA-e, Robert Gates, napisao je u svojim memoarima da je američka obavještajna služba počela pružati pomoć protivničkim frakcijama u Afganistanu 6 mjeseci prije sovjetskog formiranja. 3. jula 1979., američki predsjednik Jimmy Carter potpisuje direktivu kojom je CIA dobila ovlaštenje da vrši skrivene propagandne operacije protiv revolucionarnog režima. Ova informacija je obnovila debatu oko razloga izbijanja rata. Pristalice američke intervencije, navodeći Brežnjevljevu doktrinu, su tvrdile da su namjere Sovjetskog Saveza da kontrolira Afganistan bile jasne. Protivnici tvrde da su SAD namjerno dale Sovjetskom Savezu povod za rat da ga uvuku u sukob koji ne bi bio dobijen zbog velikih troškova.

Dalje, režimi Sovjetskog Saveza i Afganistana su održavali dobre diplomatske odnose. Prije sovjetskog formiranja, više od 400 sovjetskih vojnih savjetnika je bilo podijeljeno u Afganistanu u maju 1978. 7. jula 1979. SSSR je poslao padobranski bataljon kao odgovor na zahtjev afganistanske vlade. Dodatni zahtjevi afganistanske vlade nisu se odnosili na veće jedinice, nego na manje posade. Sa Afganistanom u teškoj situaciji tokom koje je zemlja bila pod dolaskom pobune podržane izvana, Sovjetski Savez je razmjestio 40. armiju kao odgovor na prethodne zahtjeve od afganistanske vlade. 40. armija se sastojala od dvije motorizirane divizije, padobranske divizije, jurišne brigade i dva odvojena motorizirana puka.

Sovjetsko formiranje

Središte sovjetske 40. armije, prije Tadžbegova palača, u kojoj je ubijen Amin

Decembra 1978., SSSR je potpisao bilateralni dogovor o prijateljstvu i saradnji s Afganistanom koji je dopuštao koncetrisanje sovjetskih snaga u slučaju afganistanskog zahtjeva. Sovjetska vojna pomoć se povećala i Aminov režim je postajao sve ovisniji o sovjetskoj vojnoj pomoći. Ipak, do oktobra 1979. odnosi između Afganistana i Sovjetskog Saveza su se poremetili, vjerovatno zbog Aminovog odbijanja sovjetskog prijedloga da stabilizira svoju vladu.

Islamski gerilci u planinskim predjelima su šikanirali afganistansku vojsku do tačke kad se predsjednik Amin obratio Sovjetskom Savezu da poveća pomoć. Sovjetski Savez je odlučio pružiti pomoć Afganistanu u cilju očuvanja afganistanske revolucije, ali je vjerovao da je Amin kao predsjednik Afganistna nesposoban izvršiti ovaj zadatak. Sovjetske su vođe, na osnovu informacija koje im je pružao KGB, mislili da Amin destabilizira situaciju u Afganistanu. Posljednji razlog za Aminovo uklanjanje je bila informacija od agenata KGB iz Kabula: navodno, dvojica Aminovih tjelohranitelja su ubila bivšeg predsjednika Tarakija jastukom i Amin je osumnjičen da je agent CIA-e. Ipak, bilo je nekoliko skeptičara među sovjetskim vojnim savjetnicima u afganistanskoj vojsci, na primjer general Vasili Zaplatin, tadašnji politički savjetnik, koji je tvrdio da je četvoro mlađih Tarakijevih ministara bilo odgovorno za destabilizaciju. Još jedan jak razlog protiv vjerovanja da je Amin bio američki agent je da je on uvijek i svuda pokazivao službeno prijateljstvo sa Sovjetskim Savezom. I nakon pogubljenja Amina i dvojice njegovih sinova, njegova supruga je tvrdila da su ona i njihov preostali sin i dvije kćeri željeli ići samo u Sovjetski Savez, jer je njen muž bio njihov prijatelj. Ona je na kraju i otišla živjeti u Sovjetski Savez. Ipak, Zaplatin nije uspio dotično dokazati.

22. decembra, sovjetski savjetnici u afganistanskoj vojsci savjetuju izvršavanje periodičnih održavanja tenkova i ostale važne opreme. U međuvremenu, telekomunikacijske veze do područja izvan Kabula su presječene, čime je glavni grad ostao izoliran. Sa narušenom sigurnosnom situacijom, veliki broj sovjetskih padobranskih trupa sa pridružio stacioniranim kopnenim trupama i počeo je slijetati u Kabul. Istovremeno, Amin je premjestio svoje predsjedničko sjedište u Tadžbegovu palaču, vjerujući da je to mjesto sigurnije od mogućih prijetnji.

27. decembra 1979., 700 vojnika, uključujući 54 pripadnika specijalnih snaga KGB iz odreda Alfa i Zenit, preobučenih u afganistanske uniforme, zauzima važne vladine, vojne i medijske zgrade u Kabulu, uključujući i primarnu metu – Tadžbegovu palaču, gdje su sklonili predsjednika Amina. Operacija je počela u 19:00, kada su sovjetske specijalne snage (iz grupe Zenit) raznijele kabulski komunikacijski čvor, paralizirajući time afganistansku vojnu komandu. U 19:15 je počeo juriš na Tadžbegovu palaču koji je trajao 45 minuta. Istovremeno su zauzeti i ostali objekti (na primjer Ministarstvo unutrašnjih poslova u 19:15). Operacija se završila sa potpunim uspjehom ujutro 28. decembra. Sovjetsko vojno zapovjedništvo u Termezu je objavilo na radio Kabulu da je Afganistan oslobođen Aminove vladavine.

Prema sovjetskom Politbirou, oni su se pridržavali Sporazuma o prijateljstvu, saradnji i dobrosusjedskim odnosima koji je potpisao prethodni predsjednik Taraki. Moskva je računala da će Aminov pad okončati borbe za vlast u NDSA i također smanjiti afganistansko nezadovoljstvo.

Sovjeti su izjavili da je pogubljenje Hafizule Amina obavio Afganistanski revolucionarni središnji odbor. Odbor je onda za predsjednika vlade izabrao bivšeg zamjenika premijera Babraka Karmala, koji je bio premješten na relativno beznačajno mjesto ambasadora u Čehoslovačkoj nakon pobjede Kalka.

Sovjetske kopnene trupe su ušle u Afganistan sa sjevera 27. decembra. Ujutro, padobranska divizija iz Vitebska je sletjela na aerodrom u Bagramu i formiranje sovjetskih trupa u Afganistanu je započelo.

Brežnjev je odbio ukupno 18 službenih zahtjeva za vojnu pomoć od afganistanske vlade prije nego što je zapravo naredio slanje sovjetskih vojnika u Afganistan. Operacija po Sovjetima nije bila napad u legalnom smislu, a SSSR je tvrdio da je takvo imenovanje bilo rezultat američke antisovjetske propagande.

Sovjetske operacije

Poslije formiranja, sovjetski vojnici nisu bili sposobni uspostaviti vlast izvan Kabula. Više od 80% države je još uvijek bilo van efikasne vladine kontrole. Početna misija da se brane gradovi i instalacije je proširena na borbu sa antikomunističkim mudžahedinima, korišteći uglavnom sovjetske rezerviste.

Rani vojni izvještaji otkrivaju teškoće na koje su sovjetske snage nailazile tokom borbi u planinskim terenima. Sovjetskoj vojsci nije bila poznata takva borba, nije imala obuku za borbu protiv gerilaca, a njeno oružje i vojna oprema, posebno oklopni transporteri i tenkovi, su ponekad bili neefikasni ili ranjivi u planinskom okruženju. Teška artiljerija je često korištena u borbama sa pobunjenicima.

Afganistanske gerlice su financirale i obučavale Sjedinjene Države i njeni saveznici. Od posebnog značaja su bile donacije američkih protivavionskih sistema FIM-92 Stinger, koje je uvećalo gubitke sovjetske avijacije. Također, gerilci su bili u stanju oboriti zrakoplove kad slijeću ili polijeću.

Međunarodni diplomatski odgovor je bio neujednačen, u rasponu od odlučnih upozorenja do bojkota ljetnih Olimpijskih igara 1980. u Moskvi. Američki predsjednik Carter je izjavio da je sovjetski napad bio ”najozbiljnija prijetnja miru još od Drugog svjetskog rata”.

Sovjetski vojnici su često bili u situaciji da se bore protiv civila zbog lukave taktike gerilaca. Operacije zarobljavanja pobunjeničkih odreda su često bile neuspješne i morale su se ponavljati u istom području jer su pobunjenici bježali u planine, a vraćali su se kada su Sovjeti odlazili.

Polovinom osamdesetih, afganistanski pokret otpora, uz podršku iz Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, Kine, Saudijske Arabije, Pakistana i drugih zemalja, doprinosi velikim gubicima za Moskvu i zatezanju međunarodnih odnosa.

U maju 1985., sedam glavnih pobunjeničkih organizacija je osnovalo savez da bi koordinirale njihove vojne operacije protiv sovjetske vojske. Krajem 1985., skupine su bile aktivne u, i oko Kabula, pokrećući raketne napade i zajedničke operacije protiv komunističke vlade. Nemogućnost Sovjetskog Saveza da uguši vojnu pobunu, pridobije značajniji broj afganistanskih pristalica i saveznika ili da obnovi afganistansku vojsku je zahtjevalo povećanje direktne upotrebu svojih snaga da bi se borio protiv pobunjenika.

Mohamed Nadžibulah (1986. - 1989.)

Vlada predsjednika Karmala je bila neefikasna. Dalje oslabljena podjelama u NDSA i u Parčam frakciji, napori vlade da poveća svoju podršku su rezultirali neuspjehom.

Na kraju, Karmal je zamijenjen 1986. Mohamedom Nadžibulahom, bivšim šefom afganistanske tajne policijie (KHAD).

U novembru 1986., Nadžibulah je postao izabrani predsjednik i usvojen je novi ustav. Neke od novosti ubačenih u ustav su bile višestranački politički sistem, sloboda govora i islamski pravni sistem u neovisnom pravosuđu. On je također 1987. predstavio politiku nacionalnog pomirenja, koju su razvili stručnjaci iz Komunističke stranke Sovjetskog Saveza, i kasnije je korištena u drugim regijama svijeta. Uprkos velikim očekivanjima, nova politika nije učinila popularnijim režim koji je podržavala Moskva, niti je uvjerio pobunjenike da pregovaraju s vladom.

Neslužbeni pregovori oko sovjetskog povlačenja iz Afganistana su počeli još 1982. Godine 1988., vlade Pakistana i Afganistana, uz garancije SAD i Sovjetskog Saveza, potpisuju sporazom kojim su prevaziđene važnije razlike između njih, poznat kao Ženevski sporazum. Ujedinjeni narodi su poslali specijalnu misiju, u svrhu nadgledanja procesa.

Na ovaj način, Nadžibulah je stabilizirao svoju političku poziciju dovoljno da počne podržavati napore Sovjetskog Saveza za povlačenje. 20. jula 1987., objavljeno je povlačenje sovjetskih snaga iz Afganistana.

Među ostalim što je Ženevski sporazum utvrdio je američko i sovjetsko nemiješanje u unutrašnje probleme Pakistana i Afganistana i raspored za potpuno sovjetsko povlačenje iz Afganistana do 15. februara 1989.

Preko 15.000 sovjetskih vojnika je ubijeno od 1979. do 1989., uz dodatak više stotina uništenih vozila i aviona. Procijenjeno je da je milion Afganistanaca umrlo kao rezultat nemira tokom ovog perioda.

Posljedice

Rat u Afganistanu je imao jak uticaj na vanjsku politiku Sovjetskog Saveza. On je bio jedan od ključnih razloga za prekid vladavine Komunističke stranke. Rat je pokrenuo vjerske, nacionalne i etničke pokrete u većinskoj islamskoj populaciji središnjih sovjetskih republika blizu Afganistana. Vojska je bila demoralizirana kao rezultat stalnih optužbi da je bila napadačka.

Poznati disident, akademik Andrej Saharov, javno je objavio aktivnosti Sovjetskog Saveza u Afganistanu. Shvaćanje da se sovjetska vojska bori protiv islama u Afganistanu je dovelo do uspona islamskog fundamentalizma u srednjoazijskim republikama i vjerovatno do jačanja pokreta za nezavisnost u Čečeniji.

Građanski rat u Afganistanu se nastavio poslije sovjetskog povlačenja. Nadžibulahov režim, iako nije uspio dobiti podršku, teritorije ili međunarodno priznanje, uspjeva ostati na vlasti do 1992. Ipak, on je pao nakon bjekstva generala Abdula Rašida Dostana i njegove uzbečke policije na stranu Talibana u martu.

Proizvodnja žita je opadala prosječno 3,5% godišnje između 1978. i 1990. zbog borbi, nestabilnosti u seoskim područjima, duge suše i propale infrastrukture. Sovjetski napori da se prekine proizvodnja u područjima pod kontrolom pobunjenika su također doveli do ovog pada. Dalje, sovjetski napori da se centralizira ekonomija kroz državno vlasništvo i kontrolu i povezivanju farmi u veće kolektivne farme je dovelo do ekonomskog pada.

Tokom povlačenja sovjetskih vojnika, afganistanska polja prirodnog plina su zatvorena da bi se spriječile sabotaže. Obnavljanje proizvodnje plina je bilo spriječeno unutrašnjim razdorima i prekidom tradicionalnih trgovačkih odnosa nakon raspada Sovjetskog Saveza.