Kijevska Rusija

Kijevska Rusj (ukrajinski: Київська Русь) ostala imena (staroruski: Рѹ́сьскаѧ землѧ; starogrčki: Ῥωσία; latinski: Rut(h)enia; staronordijski: Garðaríki) bila je prva istočnoslavenska država u Evropi od kraja 9. stoljeća do sredine 13. stoljeća. Kako je nastala na teritoriji centralne Ukrajine i proširila se na zapad i sjever, na teritoriju moderne Bjelorusije i Rusije.

Kijevska Rusj Рѹ́сь
862–1240.
Prethodnice: ← Ruski kaganat Nasljednice: Kraljevina Galicija-Volinija → Velika kneževina Litvanija → Mongolsko Carstvo → Zlatna Horda → Republica Novgorod →
Položaj na karti
Glavni grad		Kijev
Službeni jezik		staroruski, staroslavenski
Državno uređenje		Monarhija
• 862–882.		Askold i Dir (prvi)
• 1236–1240.		Danilo Romanovič (posljednji)
Zakonodavstvo
Površina
• Ukupno		1.330.000 km2
Stanovništvo
• Ukupno (1000)		5.400.000

Kijevska Rusija na svom teritorijalnom vrhuncu u 11. stoljeću prostirala se od Baltičkog mora na sjeveru do Crnog mora na jugu i od rijeke Visle na zapadu do Tamanskog poluostrva na istoku, dominirajući većinom istočno slovenskih plemena.

Zlatno doba Kijevska Rusija je doživjela tokom vladavine Vladimira I (980–1015) i njegovog sina Jaroslava I (1019–1054). Za vrijeme njihove vladavine napisan je prvi istočnoslavenski pravni kodeks Ruska pravda (staroruski: Правда Руськая). Krajem 11. i početkom 12. stoljeća, rastuća moć Kijevske Rusije počela je slabiti zbog napada susjednih regionalnih sila. Nakon pada Konstantinopolja 1204. godine, došlo je do smanjenja trgovine i ekonomskog kolapsa koji je trajao do mongolske invazije i uništenja države 1240. godine.

Historija

Porijeklo

Glavni članak: Ruski kaganat

Prije nastanka Kijevske Rusije u 9. stoljeću, teritoriju između Baltičkog i Crnog mora su prvenstveno naseljavala istočnoslavenska plemena. Teritoriju oko grada Novgoroda naseljavali su Ilmenski slaveni i Kriviči koji su okupirali teritoriju između rijeka Zapadna Dvina, Dnjepar i Volga. Sjeverno od njih, u regionima Ladoga i Karelija, živjelo je baltofinsko pleme Čudi. Na jugu, na teritoriji oko grada Kijeva živjelo je istočnoslavensko pleme Poljani. Teritoriju zapadno od rijeke Dnjepar su naseljavali Derevljani, a istočno od rijeke Dnjepar Siverjani. Teritoriju istočno od rijeke Volge su naseljavali Vjatiči koji su živjeli u šumovitim predjelima i bavili se poljoprivredom i stočarstvom.

I danas postoji kontroverza da li su Rusi bili Varjazi (Vikinzi) ili Slaveni. Ova neizvjesnost je u velikoj mjeri posljedica nedostatka savremenih izvora. U pokušaju rješavanja ovog pitanja, historičari se oslanjaju na arheološke dokaze, strane posmatrače, legende i književnost. Kontroverze su u određenoj mjeri povezane sa mitovima država ovog regiona. Prema "normanističkom" mišljenju Rusi su bili skandinavci, dok ruski i ukrajinski nacionalni historičari uglavnom tvrde da su Rusi bili uglavnom Slaveni. Normanističke teorije se fokusiraju na najraniji pisani izvor o Istočnim Slavenima, Historija minulih ljeta, iako je ona napisana u 12. stoljeću. Ruski i ukrajinski nacionalni historičari dalje sugerišu da su Rusi bili prisutni prije dolaska Varjaga, ističući da se u ruskom jeziku može naći samo nekoliko skandinavskih riječi i da su skandinavska imena u ranim hronikama zamijenjena slavenskim imenima. Ipak, arheološki dokazi ukazuju na to da je skandinavska populacija bila prisutna na ovom području u 10. stoljeću. U suštini, čini se vjerovatnim da je mala manjina skandinavaca formirala elitnu vladajuću klasu, dok je većina naroda činila Slavene. Uzimajući u obzir jezičke argumente, ako su Rusi bili skandinavci, oni su se brzo nacionalizovali, prihvatili slavenske jezike i druge kulturne prakse.

Ahmed ibn Fadlan, arapski putnik iz 10. stoljeća, je dao jedan od najranijih opisa Rusa: "Oni su visoki kao palma, plavi i rumeni. Muškarci nose odjeću koja pokriva samo polovinu tijela, ostavljajući jednu ruku slobodnu". Liutprand Kremonski, izaslanik Bizantijskog carstva, identificira Ruse sa Normanima ali objašnjava da je ovaj naziv grčkog porijekla zbog njihovih fizičkih osobina i porijekla. Lav Đakon, bizantijski historičar i hroničar iz 10. stoljeća, smatra da su Rusi bili Skiti koji su usvojili grčke obrede i običaje.

Dolazak Varaginaca

Prema Historiji minulih ljeta, teritorija Istočnih Slavena je u 9. stoljeću bila podijeljena između Varjaga i Hazara. Varjazi se prvi put spominju 859. godine od strane slavenskih i ugrofinskih plemena. Ova plemena su se 862. godine pobunila protiv Varjaga tjerajući ih "natrag preko mora". Međutim, mnoga plemena nisu imala vlastite zakone i uskoro su počeli ratovati jedni protiv drugih. Ovaj rat je bio toliko veliki da su pozvali natrag Varjage da donesu mir regionu. Nakon uspostavljanja mira, trojica braće - Rjurik, Sineus i Truvor - su postali kneževi Novgoroda, Belozjorska i Izborska. Nakon smrti dvojice braće, Rjurik je postao jedini vladar i osnivač dinastije Rjurikovič. Tada su dvojica Rjurikovih ljudi, Askold i Dir, zatražili dozvolu za odlazak u Konstantinopolj. Na putu prema jugu, otkrili su "mali grad na brežuljku" zvani Kijev, preuzeli ga od Hazara i učvrstili vlast nad Poljanima. Hronika dalje govori da su Askold i Dir 860. godine brodovima iznenada napali Konstantinopolj. Patrijarh Focije I detaljno opisuje "univerzalnu" devastaciju predgrađa i obližnjih ostrva. Međutim, to je sve zaustavila oluja koja je razbacala brodove pa je bizantijski car prozvao čudo djevice Marije. Ovaj prvi sukob Rusa i Bizantije je naveo patrijarha da pošalje misionare na sjever kako bi pokrštili sve Istočne Slavene.

Osnivanje Kijevske Rusije

Nakon smrti Rjurika 879. godine, carstvo je preuzeo njegov rođak princ Oleg, kao regent njegovog mladog sina Igora. Oleg je 882. godine predvodio vojsku do ušća rijeke Dnjepar zauzimajući Smolensk i Lubeck. Nakon zauzimanja Kijeva i ubistva Askolda i Dira, proglasio je Kijev "majkom svih Rusa" a sebe velikim knezom Kijeva. Nakon toga se usredsredio na konsolidaciju svoje moći nad okolnim regionima i riječnim putevima sjeverno od Novgoroda ujedinivši sva istočnoslavenska plemena. Do 885. godine, potčinio je Derevljane, Poljane, Siverjane, Vjatiče i Radimiče, zabranivši im da plačaju harač Hazarima. Time je nastavio razvijati i širiti mrežu ruskog uticaja kojeg je započeo Rjurik na sjeveru.

Nova Kijevska država je zahvaljujući trgovini krznom, pčelinjim voskom, medom i robovima kontrolisala tri glavna trgovačka puta u Istočnoj Evropi. Na sjeveru, grad Novgorod je služio kao komercijalna veza između Baltičkog mora i srednje Azije omogućujući im pristup tržištima i proizvodima iz Srednje Azije i Bliskog Istoka. Tako je stvoren trgovački put koji je vodio od Baltičkog mora na sjeveru, preko rijeke Dnjepar koja je bila poznata kao "put od Varjaga do Grka", do Crnog mora i Konstantinopolja. Time je grad Kijev bio centralna ispostava Dnjeparske rute i trgovačko čvorište između Hazara i Germana. Ove komercijalne veze su obogatile ruske trgovce i prinčeve koji su finansirali vojsku i izgradnju crkava, palata, utvrđenja i drugih gradova. Velika potražnja luksuzne robe je podstakla proizvodnju skupog nakita i vjerskih proizvoda.

Rani vanjski odnosi

Promjenljiva stepska politika

Brza ekspanzija Rusa na jugu je dovela do konfliktnih i nestabilnih odnosa sa Hazarima i drugim susjedima u Pontskoj stepi. Hazari su dominirali crnomorskom stepom tokom 8. stoljeća trgujući sa Bizantijskim carstvom, Perzijancima i Arapima. Krajem 8. stoljeća, kolaps Gokturskog kanata je doveo Ugare, Pečeneze, Ugrijce i Turkijske narode iz centralne Azije u crnomorsku stepu što je dovelo do vojnog sukoba, narušavanja trgovine i nestabilnosti unutar Hazarskog kanata. Rusi i Slaveni su se povezali sa Hazarima prilikom arapskih napada na Kavkaz, ali su kasnije sve više radili protiv njih kako bi osigurali kontrolu nad trgovačkim putevima.

Bizantijsko carstvo je iskoristilo ova previranja kako bi proširilo svoj politički uticaj i trgovinske veze sa Hazarima, Rusima i drugim stepskim narodima. U tu svrhu su 830. godine uspostavili temat Herson na Krimu kako bi se odbranili od napada i zaštitili vitalne pošiljke žitarica koje snabdijevaju Konstantinopolj. Ovaj grad je služio kao ključna diplomatska veza pa je postao centar crnomorske trgovine. Bizantijci su također pomogli Hazarima da izgrade tvrđavu Sarkel na rijeci Doni kako bi zaštitili svoju sjeverozapadnu granicu od upada turkijskih migranata i Rusa koji su kontrolisali trgovačke rute između rijeka Don i Volga.

Ruska ekspanzija je dovela do daljnjeg vojnog i ekonomskog pritiska na Hazare. Kako bi imao omogućen pristup Crnom moru, Oleg je 890. godine vodio neodlučni rat sa Tivercima i Uličima koji su kao vazali Mađara blokirali pristup Crnom moru. Godine 894. Mađari i Pečenezi su ušli u rat između Bizantijskog i Prvog Bugarskog carstva. Kao saveznici Bizantijskog carstva Mađari su napali bugarsku teritoriju na sjeveru, dok su Pečenezi kao saveznici Prvog Bugarskog carstva napali Mađare na istoku. To je natjeralo Mađare na migraciju preko Karpata u Panonsku niziju. Ova migracija Mađara je omogućila Rusima pristup Crnom moru, odakle su napadali Hazarsku teritoriju između rijeka Don i Donja Volga. Ti napadi su omogućili Rusima zauzimanje gradova Baku, Gilan i Mazandaran, čime su prodrli na Kavkaz.

Početkom 10. stoljeća, Hazari više nisu bili u stanju da smire Povolške Bugare, dok se njihova veza sa Bizantijskim carstvom sve više pogoršavala zbog njihovog pomirenja sa Pečenezima. Pečenezi su mirenjem sa Bizantijskim carstvom osigurali širenje na zapad. Ruski odnosi sa Pečenezima su bili kompleksni s obzirom na to da su brojna plemena bila za i protiv njih. Pečenezi su bili nomadi koji su sa Rusima trgovali poljoprivredne i druge proizvode. Profitabilna ruska trgovina sa Bizantijskim carstvom je morala proći kroz teritoriju pod kontrolom Pečeneza, pa su mirni odnosi između njih bili od suštinskog značaja. Ipak, Historija minulih ljeta govori da su Pečenezi nakon ulaska na teritoriju Kijevske Rusije 915. godine uspostavili mir koji je trajao do 920. godine. Zatim su jedno vrijeme pomagali Rusima u borbi protiv Bizantijskog carstva, da bi kasnije bili saveznici Bizantijskog carstva protiv Kijevske Rusije.

Rusko-bizantijski odnosi

Nakon ruskog napada na Konstantinopolj 860. bizantijski patrijarh Focije I poslao je misionare na sjever kako bi pokrstio Ruse i Slavene. Moravski knez Rastislav je 863. godine zatražio nastavnike koji bi tumačili svete spise, pa su zbog poznavanja slavenskog jezika kao misionari poslani braća Ćirilo i Metodije. Slaveni nisu imali pisani jezik, pa su braća izmislila glagoljicu koja je kasnije razvijena u ćirilicu. Ona je standardizirala jezik slavena koji je kasnije postao poznat kao staroslavenski jezik. To je dovelo do prevoda Biblije i pisanja prvog slavenskog građanskog koda i drugih ranih tekstova. Misija braće Ćirila i Metodija je poslužila evangelističkim i diplomatskim potrebama bizantijskog kulturnog uticaja u podršci širenja imperijalne vanjske politike. Time je Kijevska Rusija dobila prvog nadbiskupa 874.

Odnosi između Rusa i Bizantijaca su postali složeniji nakon dolaska Olega na vlast. Bogastvo i prihodi Rusa su u velikoj mjeri zavisili od trgovine sa Bizantijskim carstvom. Konstantin Porfirogenet opisuje trgovački put kijevskih brodova od Dnjepra do Crnog mora, ploveći od ušća Dnjepra i delte Dunava do Konstantinopolja. Na povratku su nosili svilene tkanine, začine, vino i voće. Važnost ovog trgovačkog odnosa je dovela do vojne akcije u kojoj su nastali sporovi. Hronika minulih ljeta opisuje ruski napad na Konstantinopolj 907. godine zbog obezbjeđivanja boljeg trgovačkog pristupa. Hronika dalje navodi vojnu moć Olega koja je prožeta legendarnim detaljima. Bizantijski izvori ne spominju napad ali napominju par sporazuma iz 907. i 911. godine kojima se utvrđuje trgovinski ugovori sa Rusima. Ovi sporazumi ukazuju na to da su Bizantijci pod pritiskom odobrili prostor za smještaj ruskih brodova i snabdjevanje njihovih trgovaca uz privilegiju trgovanja bez plaćanja poreza.

Hronika minulih ljeta navodi mitsku priču o smrti velikog kneza Olega. Naime, čarobnjak mu je prorekao smrt koja će biti povezana sa određenim konjem. Oleg se oglušuje od njega i zadržava konja koji kasnije umire. Oleg odlazi da posjeti mrtvog konja nadajući se da je nadživio prijetnju, ali ga zmija ujede i ubrzo umire. Njega naslijeđuje princ Igor koji je nakon kratkih sukoba sa Derevljanima i Pečenezima uspostavio period mira koji je trajao više od dvadeset godina. Ovaj period mira je prekinut 941. godine velikim ruskim napadom na Konstantinopolj zbog prava na trgovinu. Mornarica od 10.000 brodova je uplovila na bitinijsku obalu razorivši azijsku obalu Bosfora. Ovaj napad je bio toliko djelotvoran jer je veći dio bizantijske flote bio okupiran Arapima na istoku Mediterana. Nakon spaljivanja mnogih gradova, crkava i manastira, bizantijski car je poslao malu grupu starih brodova koji su bili opremljeni grčkim vatrenim oružjem. Liutprand Kremonski je napisao da su Rusi gledajući plamen skočili u more. Neki su se zapalili a neki potonuli. Oni koji su bili zarobljeni su odmah ubijani. Ovaj potez je rastresao rusku flotu ali su se njihovi napadi nastavili do dolaska bizantijske flote sa Balkana koja je uništila većinu ruskih brodova. Ovaj napad je doveo do povećanja vojne moći Bizantijskog carstva. Nakon povratka u Kijev, Igor je okupio veliku vojsku koja se sastojala od Slavena, Pečeneza i Varjaga "izvan mora". Ove ruske snage su 944. godine napale bizantijske snage kod Hersona. Umjesto rata bizantijski car im je poslao poklone koje su Rusi prihvatili. To je dovelo do potpisivanja mirovnog sporazuma 945. godine. Sporazum se ponovo fokusirao na trgovinu ali ovaj put sa uslovima koji su bili nepovoljni za Ruse; propisivao je stroge propise ponašanja ruskih trgovaca i određene kazne zbog kršenja zakona.