Helenio Herrera

Helenio Herrera
Helenio Herrera
Lični podaci
Puno ime	Helenio Herrera Gavilán
Datum rođenja	10. april 1910.
Mjesto rođenja	Buenos Aires, Argentina
Datum smrti	9. novembar 1997.
Mjesto smrti	Venecija, Italija
Nadimak	Il Mago (Čarobnjak); H. H.
Pozicija	Trener
Profesionalni klubovi*
Trenirani timovi
1944–1945.; 1945–1947.; 1947.; 1947–1948.; 1948–1949.; 1949–1952.; 1952.; 1953.; 1953–1956.; 1956–1958.; 1958–1960.; 1960–1968.; 1962.; 1968–1970.; 1973–1974.; 1978–1979.; 1980.; 1981.	SM Puteaux; SF Paris; SF Paris (skaut); SF Paris; Real Valladolid; Atlético Madrid; CD Málaga; Deportivo La Coruña; FC Sevilla; Belenenses Lisabon; FC Barcelona; Inter Milan; Španija; Roma; Inter Milan; Rimini Calcio; FC Barcelona; FC Barcelona
	* Nastupi i golovi u profesionalnim klubovima broje se samo za ligu iz koje je klub.; * Posljednji put ažurirano: 22. 6. 2013.

Helenio Herrera Gavilán (španski izgovor: [eˈlenjo eˈreɾa ɣaβiˈlan]) bio je argentinsko-francuski nogometaš i trener. Zapamćen je zbog velikih uspjeha s Interom iz Milana, u njegovoj eri zvanog Grande Inter.

Iako je rođen u Argentini, Herrerini roditelji bili su španskog porijekla, a njegov otac je bio poznati španski anarhist u egzilu. Kad mu je bilo četiri godine, s roditeljima je emigrirao u Casablanku, gdje je dobio francusko državljanstvo.

Tačan datum rođenja ne može se utvrditi, a vjeruje se da je u 50-im godinama promijenio godinu rođenja iz 1910. u 1916.

Karijera

Igračka

Herrera je igračku karijeru proveo na poziciji odbrambenog igrača, 1932. je dogovorio prelazak iz RC Casablance u Francuski CASG Paris. Prije Drugog svjetskog rata je igrao za Stade Francais, FCO Charleville i Excelsior Roubaix. Tokom rata je igrao u Red Star Parisu, Stade Francaisu, EF Paris-Capitaleu i Puteauxu gdje je započeo svoju uspješnu trenersku karijeru 1944. kao igrač-trener. Povukao se 1945, završivši ne baš toliko zapaženu igračku karijeru, dok je trenerska karijera Helenija Herrere imala veliki utjecaj na nogomet uopšte.

Trenerska

Nakon prve sezone u Puteauxu, Herrera se vratio u Stade Francais po treći put, ali sada kao trener. Nakon tri sezone bez trofeja, predsjednik kluba se odlučio na prodaju. Herrera se preselio u Španiju gdje je proveo šest idućih godina u Valladolidu, Atletico Madridu (s kojim je osvojio prvenstva 1950. i 1951), Malagi, Deportivu i Sevilli.

Slijedeći posao imao je u Portugalu, u Lisabonu je vodio Os Belenenses dvije godine. Vratio se u Španiju, gdje je preuzeo diva Barcelonu. Ipak, neslaganje sa zvijezdom tima Ladislaom Kubalom primorala ga je da napusti klub 1960.

Nakon toga Herrera preuzima još jedan veliki klub, Internazionale. U Interu je proveo najsjajnije trenutke karijere osvojivši dvije titule prvaka Kupa Šampiona sa svojom taktikom 5-3-2 koja je uključivala jaku odbranu i brze kontranapade, vrhunski Catenaccio.^[1] U to vrijeme je vodio i reprezentaciju Španije (1959-1962) i Italiju (1966-67).

Godine 1968. preuzeo je Romu i postao najplaćeniji trener na svijetu sa ugovorom od oko 150,000 funti godišnje. Osvojio je Italijanski kup u prvoj sezoni, ali neslaganje s predsjednikom kluba Alvarom Marchinijem i loši rezultati doveli su do otkaza 1970.

U Inter se vratio 1973., ali nakon srčanog udara koji je pretrpio nije želio riskirati i povukao se u Veneciju u kojoj je proveo ostatak života.

Ipak želja za treniranjem dovela je do kratkih angažmana u Riminiju i Barceloni krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina. Konačan kraj karijere je objavio 1981. nakon polusezone u Barceloni.

Utjecaj

Herrera je uveo motivacijske vještine u pripremu utakmice i njegove govore i danas koriste treneri diljem svijeta, npr. "onaj koji ne da sve od sebe, ne daje ništa za ekipu", "sa 10 igrača igramo bolje nego sa 11" (nakon što je tim ostao bez jednog igrača u prvom poluvremenu) ili "kvalitet + psihološka priprema + inteligencija + fizička priprema = šampionati". Ovi slogani se često stavljaju na billboarde, a pjevaju ih i navijači tokom treninga.

Također, uveo je strogu disciplinu u klubove, branivši igračima da piju alkohol ili da puše, te je kontrolisao njihve prehrambene navike. Jednom, u Interu, kaznio je igrača koji je novinarima pred gostovanje u Rimu rekao "došli smo igrati u Rimu" umjesto "došli smo pobjediti u Rimu". Također, slao je uposlenike kluba da provjere da li su igrači na vrijeme u krevetu. Prvi je koristio karantin pred utakmice, nešto što se koristi i danas, okupljanje igrača u četvrtak pred utakmicu u nedjelju.

Prvi je trener koji je spomenuo "12. igrača" - navijače. Indirektno, podsticao je nastanak ultras pokreta krajem 1960-ih. Iako je gajio defanzivan nogomet, prvi je koristio bekove u napadu (prije svega Giacinta Facchettija), razvivši kontranapade do savršenstva. Ipak, nikada nije poricao da se njegov tim najviše oslanja na odbranu.

Također, Herrera se nikad nije libio preuzeti odgovornost za uspjehe svojih timova. Dotad su treneri bili marginalne osobe u timu. Svi timovi su bili poznati po igračima koji su punili novinske stupce, kao što je bio slučaj sa Di Stefanovim Realom. Ipak, za Inter iz 1960-ih koristi se izraz "Herrerin Inter".

2004. je njegova udovica Fiora Gandolfi objavila knjigu Tacalabala koja je sadržila izjave, skice i bilješke iz Herrerinih dnevnika.^[2]^[3]

Statistika

Nac	Tim	Od	Do	Skor
Nac	Tim	Od	Do	U	Pb	R	Pr	Pob %	GZ	GP	+/-
	Stade Français	1946.	1948.	72	34	16	22	47.22%	140	116	+24
	Real Valladolid	1948.	1949.	26	10	2	14	38.46%	38	59	-21
	Atlético Madrid	1949.	1952.	86	48	14	24	55.81%	238	158	+80
	CD Málaga	1952.	1952.	11	5	1	5	45.45%	20	17	+3
	Sevilla FC	1953.	1956.	90	47	8	35	52.22%	206	151	+55
	CF Os Belenenses	1956.	1958.	52	25	11	16	48.08%	128	92	+36
	FC Barcelona	1958.	1960.	60	46	5	9	76.67%	182	54	+128
	Inter	1960.	1968.	268	153	74	41	57.09%	485	224	+261
	Roma	1968.	1973.	150	44	61	45	29.33%	154	155	-1
	Inter	1973.	1974.	30	12	11	7	40%	47	33	+14
	Rimini	1978.	1979.	38	3	18	17	7.89%	17	39	-22
	FC Barcelona	1979.	1981.	25	14	5	6	56%	57	28	+29
Sveukupno				908	441	226	241	48.57%	1712	1126	+586