Kako prepoznati laž i koji su indikatori laganja?

“Razloge za laganje nije teško pronaći, no mislim da je ključna riječ interes. Kada je ljudima u interesu istina oni govore istinu, međutim, kada im ona nije u interesu koriste se različitim drugim sredstvima kako bi ostvarili ono što im je u interesu. Laž je jedno od tih sredstava”, govori Josip Pavliček, magistar kriminalistike i doktor krivičnopravnih nauka i kriminologije.

Kako ima bogato iskustvo u neposrednom istraživanju najtežih krivičnih djela i upravljanju različitim policijskim organizacijskim jedinicama te kako je fokus njegovog djelovanja usmjeren na metodologiju detekcije laganja, dodaje da je laganje i socijalna kategorija.

“Društveni odnosi prožeti su različitim pisanim i nepisanim normama i pravilima kojima ljudi uređuju svoje odnose. Te norme ljudi ponekad nisu spremni poštivati, pa u svrhu izbjegavanja sankcija zbog kršenja tih normi koriste laži. Dio tih normi poznajemo kao zakone koje donosi država i za čije kršenje su propisane različite kazne. Neke norme su i nepisane. Primjerice, ukoliko nas netko nazove na mobitel pristojno je javiti se, no ukoliko ne želimo s tom osobom razgovarati, a ne želimo mu to jasno reći, nerijetko će laž poslužiti kao opravdanje”, kaže sagovornik.

Prema njegovim riječima, lagati u pravilu nije lako, posebno kada se radi o važnim stvarima, ali jednako tako nije uvijek lako niti otkriti laž.

“Potrebno je poznavanje verbalnih, paraverbalnih i neverbalnih indikatora laganja, odnosno naučiti ih ispravno interpretirati. Ovi indikatori su onda signal da bi se u nekoj izjavi mogla kriti laž. Ukoliko želimo povećati pouzdanost naše procjene istinitosti trebamo poznavati i takozvane aktivne tehnike za detekciju laganja. Tu svakako treba istaknuti tehnike intervjuiranja koje nam mogu pomoći u povećanju pouzdanosti.”

Indikatori laganja nisu dokazi

Nastavlja da još uvijek nije razvijena jedna jedinstvena metoda za detekciju laganja koja bi davala zadovoljavajuće rezultate, pa stoga u radu koristi svoj metodološki sistem koji primarno obuhvaća njegova vlastita kriminalistička iskustva, ali i savremene spoznaje naučnih istraživanja u području detekcije laganja i specijalnog intervjuiranja.

“Među verbalne indikatore laganja možemo ubrojiti različite riječi i jezične konstrukcije koje se češće javljaju kod laganja kao što su korištenje općenitih termina, ublažavajućih termina, verbalnih ograda, pogrešnih glagolskih vremena, ponavljanje pitanja, odgovaranje protupitanjem i druge. U takozvane neverbalne indikatore, pak, spadaju različite fiziološke i fizičke manifestacije kognitivnog i emocionalnog opterećenja koje izaziva laganje poput promjene učestalosti treptanja, promjene učestalosti ilustratora (pokreta ruku koji prate govorenje), facijalne ekspresije i mikroekspresije, nekotroliranih pokreta i drugih”, govori Pavliček.

Otkriva da je naučnim istraživanjem utvrđena povezanost preko 150 različitih indikatora s laganjem.

“Treba naglasiti da indikatori laganja nisu dokazi laganja već samo signal da bi se moglo raditi o laži i zato će često trebati primijeniti aktivne komunikacijske tehnike kako bismo razjasnili radi li se o laži ili ne”, kaže sagovornik.

Priznaje da su brojni motivi za laganje da gotovo nema segmenta ljudskog života u kojem laž nije prisutna.

“Ljudi lažu kako bi dobili posao, kako ne bi izgubili posao, kako bi dobili nagradu koja im ne pripada, kako bi izbjegli odgovornost, sačuvali privatnost, svidjeli se drugim ljudima i tako bi mogli nabrajati unedogled. Ljudi ne lažu samo zbog sebe, ponekad to čine i kako bi pomogli radnim kolegama, prijateljima ili članovima obitelji.”

Nema dovoljno čvrste reakcije društva

Potom navodi da najviše koristimo oblik obmanjivanja koji dosta ljudi uopće ne percipira kao obmanjivanje.

“Naime, radi se o prikrivanju odnosno ispuštanju informacija za koje se očekuje da bi trebale biti komunicirane u nekoj situaciji. Tako smo, primjerice, znali ‘zaboraviti’ roditeljima reći da smo dobili lošu ocjenu u školi, kod prodaje automobila vlasnik će isticati da automobil ima nove gume, da ima suvremenu opremu, ali će prešutjeti da je potreban hitan servis motora”, govori Pavliček.

Konstatuje i da smo od djetinjstva naučeni da lažemo.

“Rano počinjemo otkrivati benefite laganja i obmane. Obmanjujemo roditelje već od kolijevke, ali i kako bi se izvukli iz nekih sitnih neprilika, kako bi prikrili lošu ocjenu u školi, kako bi impresionirali vršnjake ili dobili neki pohvalu ili nagradu. U odrasloj dobi samo usavršavamo tu vještinu i prilagođavamo svojim potrebama”, kaže sagovornik.

Prema njegovom mišljenju, glavni razlog zašto izbjegavamo priznati laganje su posljedice koje bismo mogli trpjeti zbog laganja.

“Kada to laganje nije uzrokovano nekim ozbiljnim razlozima problem može biti socijalna stigma. Laganje je još uvijek negativno socijalno percipirano i osobe koje lažu nastoje obraniti svoju početnu laž koliko god mogu. Zato ponekad da bi očuvali neku malu laž moramo posegnuti za većom laži, pa još većom dok se sve ne sruši kao kula od karata.”

Tvrdi da laganje narušava integritet osobe i izaziva negativnu percepciju okoline.

“Iako se možda može steći dojam da smo se zbog velike količine laži i obmane koja je prisutna u javnom diskursu možda i previše naviknuli na laž i da nema dovoljno čvrste reakcije društva na one osobe koje čak i javno obmanjuju druge, ipak možemo reći da otkrivena laž narušava, a ponekad čak i potpuno uništava međuljudske odnose”, govori Pavliček.

Na kraju se osvrnuo i na laž i manipulacije kod političara.

“Političari su možda najviše izloženi oku javnosti, pa njihova obmana bude vrlo brzo otkrivena. Iako njihove laži mogu imati negativne posljedice za širu populaciju očito je da su se ljudi dosta priviknuli na njihove laži, jer ih opet iznova biraju na političke funkcije”, zaključuje sagovornik.