Schmidtov dokumentarac o zaboravljenim izbjeglicama u vlastitom gradu

Razorni zemljotres koji je pogodio Petrinju krajem 2020. godine ostavio je mnoštvo porodica bez krova nad glavom. Poznati i priznati hrvatski filmski reditelj Branko Schmidt snimio je dokumentarni film Petrinja 12:19 PM za HRT u kojem donosi pogled na Petrinju nakon zemljotresa, ali i na njene građane koji pokušavaju da nastave sa koliko-toliko normalnim životom.

Autor brojnih igranih filmova (Sokol ga nije volio, Đuka Begović, Kraljica noći, Put lubenica, Metastaze, Vegetarijanac kanibal, Agape, A bili smo vam dobri…), ovoga puta u dokumentarnom filmu govori o Petrinjcima, načinu na koji je nastajao dokumentarac, čuvenoj Terezi Kesoviji i njenom doprinosu, te progovara i o modernoj hrvatskoj kinematografiji.

• ‘Izbjeglice u vlastitom gradu’ mogla bi biti tema Vašeg dokumentarca Petrinja 12:19PM. Film, iako se vodi kao televizijski dokumentarac, savršen je primjer kako se jedna tako ozbiljna tema može filmski obraditi, a da ne sliči klasičnoj TV reportaži. Kako Vam je to uspjelo poći za rukom?

– Prije snimanja ovog filma radio sam dokumentarac o stopostotnom invalidu i jednom od heroja Domovinskog rata, brigadiru Miodragu Demi. On je sa ženom i dvojicom sinova živio u Petrinji. Realizirajući film sprijateljio sam se s obitelji Demo, dobro upoznao grad, njegovu povijest i, što je još važnije, zbližio se s niz iznimno zanimljivih Petrinjaca. Razoran potres u trenu je od obitelji Demo i velikog broja Petrinjaca stvorio beskućnike.

U početku je pomoć stizala sa svih strana, a onda se na Petrinju zaboravilo. Gotovo dvije godine nije se u obnovi napravilo gotovo ništa. Predložio sam Dokumentarnom programu HRT-a da snimim dokumentarac o „zaboravljenim izbjeglicama u vlastitom gradu“ i dobio zeleno svjetlo. Prijašnja poznanstva i prijateljstva s Petrinjcima pomogla su da se ljudi „otvore“ pred kamerom, da iskažu svu nemoć i razočaranje tempom obnove grada, ali i da pokažu nesalomljivi duh, borbu i vjeru građana u bolje sutra.

• Dokumentarcem ste uspjeli ostvariti dobar balans između kritičkog pogleda prema premalo iskazanoj pomoći nastradalima i zdrave doze nade i optimizma koju u sebi nose nastradali. Jeste li uspjeli u namjeri da potaknute širu zajednicu za solidarnost sa građanima Petrinje?

– Od početka mi je bilo jasno da bih prikazivanjem samo jedne, one tamne strane medalje otjerao kino publiku i onu ispred malih ekrana. Htio sam doprijeti do što većeg broja gledatelja. Film je na HRT-u bio prikazan na drugu godišnjicu potresa. Bio je jako dobro gledan i prema informacijama s terena krenulo se ubrzanije u obnovu. Ako u tome ima i naših zasluga, neizmjerno sam sretan.

• Građani Petrinje nesalomljivog su duha, te mnogi od njih uprkos teškom stanju nastavljaju i dalje sa svojim aktivnostima: hrvački klub, gimnastičari, osobe treće životne dobi koje se bave lončarstvom, mladi i pub kvizovi… Sve to ste inkorporirali u film, sav taj život ljudi u nehumanim uslovima. Kako danas izgleda život u Petrinji?

– Naravno da je život Petrinjaca još daleko od onog koji je bio prije katastrofe. Aktivnosti koje ste naveli i dalje se odvijaju. No, o brzini obnove ovisi sudbina grada, jer obitelji, pogotovo one mlađe, gube nadu i iseljavaju se. Nadam se da se taj trend sada zaustavlja.

• Scenarij dokumentarca potpisujete Vi i Marija Demo. Koliko se ono što se vidi na filmu razlikuje od napisanog u scenariju, te da li ste imali zacrtan plan strukture ili je sve dolazilo spontano?

– Marija Demo je rođena Petrinjka i gotovo da pozna sve viđenije sugrađane. Ona je puno pomogla u pisanju scenarija, ali njezin doprinos je na samom snimanju bio nemjerljiv. Dolazila je stalno s novim idejama, pronalazila zanimljive sugovornike koji bez njenog prisustva nikada ne bi stali pred kameru. U konačnici film se dosta razlikuje od scenarija i, po mom mišljenju, bolji je.

• Na kraju filma se pojavljuje čuvena Tereza Kesovija, koja je svojim prisustvom u Petrinji obradovala neke od stanovnika i čak izmamila i suze. Taj emotivni trenutak ste ipak uspjeli zabilježiti.

– Tereza je drugi dan nakon potresa sa svojom prijateljicom Gogom Miljević ispohala 10 kilograma pilećih bataka. Obilazila je razrušena sela oko Petrinje i svojom pjesmom i poklonima obradovala niz ljudi. Nedavno smo proslavili njezin rođendan. Jako se razveselila pozivu Jasmina Durakovića da održi koncert u Sarajevu.

• Kakav je bio festivalski život dokumentaraca i kako je reagovala publika?

– Odličan. Uz nagradu u Bihaću, dobili smo i nagradu za najbolji televizijski dokumentarac u Rijeci na History Film Festivalu.

• Spremate li neki novi igrani film?

– Naravno! Ali o tom potom…

• Kakvo je stanje u hrvatskoj kinematografiji?

– Prije desetak godina bili smo daleko najbolji u regiji. Onda se po običaju u kinematografiju uplela politika i izgubili smo korak. Sada gledamo u leđa onima koji su dolazili u Zagreb učiti kako mi to radimo.

• Da li pratite bh. kinematografiju i koje autore cijenite?

– Naravno. Budući da je spadam u stariju gardu, najviše cijenim Ademira Kenovića.