Japanski naučnici presadili živu kožu na ‘nasmiješenog’ robota

Japanski naučnici razvili su tehniku ​​za pričvršćivanje žive kože koja se sama zacjeljuje na lice robota i učinili da se “nasmije”.

Naučnici, pod vodstvom profesora Shojija Takeuchija iz Laboratorije za biohibridne sisteme Univerziteta u Tokiju, povezali su uzgojeno kožno tkivo u obliku ljudskog lica s aktuatorom, vanjskim mehaničkim uređajem, koristeći “sidra” koja oponašaju ligamente kože.

U videosnimku koji je objavio tim naučnici se mogu vidjeti kako manipuliraju kožom a da ne uzrokuju skupljanje, trganje ili zapinjanje tkiva.

Prijašnji pokušaji da se tkivo napravljeno od ljudskih ćelija pričvrsti na čvrstu površinu rezultirali su oštećenjem kože tokom kretanja.

Dok Takeuchijeva mesnata ružičasta mrlja više liči na dječiji animirani lik nego na ljudsko lice, istraživači se nadaju da će ovo otkriće utrti put realističnim humanoidima u budućnosti.

Potaknut rezultatima, Takeuchi sada gleda širu sliku.

“Naša kultivirana koža ima za cilj replicirati cijeli niz bioloških funkcija koje se nalaze u ljudskoj koži, uključujući aktivnost mišića lica, znojnih žlijezda, lojnih žlijezda, pora, krvnih žila, masti i živaca”, rekao je za Al Jazeeru.

“Ova sveobuhvatna funkcionalnost omogućila bi realističnije i interaktivnije robotske aplikacije.”

Zagovornici biohibridne robotike vjeruju da bi takav napredak jednog dana mogao najaviti društvenu revoluciju u kojoj ljudi žive uz humanoide koji izgledaju i ponašaju se identično stvarnim ljudima.

Konkretno, živa koža mogla bi omogućiti robotima da iskazuju emocije i bolje komuniciraju sa svojim ljudskim kolegama, čime bi se u konačnici zamaglila granica između homo sapiensa i mašina.

Dok se vizije utopije naseljene humanoidima – ili distopije – za sada mogu činiti predaleko, biološki roboti i njihove prateće moralne i etičke nedoumice ulaze u kolektivnu svijest svijeta.

Takeuchijev tim na Univerzitetu u Tokiju tek je u začetnim fazama svog rada, koji je, također, uključivao razvoj mini robota koji hodaju koristeći biološko mišićno tkivo i 3D printano meso uzgojeno u laboratoriji, kao i istraživanje umjetnih ćelijskih membrana, neuronskih mreža i implantabilnih uređaja.

Takeuchi vjeruje da će proći “dugo vremena” prije nego što robotska koža bude blizu 100 posto realistične, jer su potrebna značajna poboljšanja u teksturi, boji i integraciji bioloških komponenti.

“Iako nam je cilj stvoriti realističnije robote, cilj nam je poboljšati njihovu korisnost i mogućnosti interakcije”, rekao je.

Rafael Mestre, glavni istraživač na projektu Biohybrid Futures sa sjedištem na Univerzitetu Southampton u Ujedinjenom Kraljevstvu, fascinirano je pratio istraživanje japanskog tima.

“Prekrivanje (robotskih) uređaja nekom vrstom kože – baš kao što su naši organi izolirani našom kožom – kako bismo ih zaštitili i osigurali da imaju prave uvjete i hranjive tvari jedan je od prvih koraka prema njihovoj stvarnoj upotrebi”, rekao je Mestre za Al Jazeeru.

“Ali to je još dalek put.”

Mestre tvrdi da će tkivo proizvedeno za robote morati biti pažljivo procijenjeno, jer je istraživanje o interakciji između ćelija kože i robotskih površina još u povojima.

“Pretpostavljam da će prvi primjeri koje ćemo vidjeti biti neka umjetna koža koja djeluje kao pokrov za malog i jednostavnog biohibridnog robota temeljenog na mišićnom tkivu koji može izvesti neki osnovni oblik pokreta, a ne u humanoidnom robotu s licem od prave kože”, rekao je.

Mestre vidi brojne potencijalne primjene takvih tehnologija ako istraživanja nastave napredovati, poput plastične hirurgije, istraživanja protiv starenja i testiranja lijekova.

Ostala aktivna područja istraživanja uključuju kiborge kukce – područje interesa američke vladine agencije DARPA od 2006 – i biohibridne robote koji se koriste za čišćenje okeana ili operacije potrage i spašavanja.

Zloupotreba i zaštitne mjere

Zabrinutost zbog zloupotrebe budućih tehnologija je, također, potaknula pozive na uvođenje zaštitnih mjera.

U nedavnom radu objavljenom u časopisu Proceedings, Nacionalne akademije nauka Sjedinjenih Američkih Država, istraživači sa Univerziteta Southampton pozvali su na bolje regulatorne okvire i etičke smjernice za razvoj biohibridne robotike.

Autori, među kojima je bio i Mestre, istakli su tri glavna područja zabrinutosti: kako će bioroboti komunicirati s ljudima i ekosistemima, potencijalna integracija biorobota u ljudska tijela i etička razmatranja u vezi s moralnim statusom biorobota.

Takeuchi priznaje etičku zabrinutost, rekavši da će biti ključno primijeniti regulatorne mjere i smjernice kako bi se osiguralo da se tehnologija koristi odgovorno.

“Iako stvaranje realističnih robota nudi mnoge prednosti, moramo pažljivo razmotriti implikacije i održavati transparentnost i kontrolu nad njihovim razvojem i uvođenjem”, rekao je.

“Stvaramo li nekakav novi hibridni život? Šta ako ih pustimo u divljinu i oni utječu na lanac ishrane i okoliš? Ili šta ako se koriste za poboljšanje ljudi, poput biohibridnih proteza, a vrlo malo ljudi ih može priuštiti, i to poveća nejednakosti?” rekao je.

“Ova se tehnologija razvija uz malo pažnje javnosti i kreatora politike… Imperativ je da počnemo razgovarati o budućnosti koju želimo imati u vezi s ovom tehnologijom.”