Eksplozije su znak.
Prasak. I još jedan.
Odmah znam da je veliki priliv pacijenata neizbježan.
U priobalnom području Al-Mawasi, na južnom kraju Pojasa Gaze, 21. juna deseci ljudi su ubijeni, a dvostruko više ih je ranjeno kada su ratna dejstva došla do kampa za raseljene smještenog u blizini prostorija Međunarodnog komiteta Crvenog križa (ICRC). U roku nekoliko minuta, terenska bolnica Crvenog križa smještena u neposrednoj blizini, u kojoj radim kao viši medicinski službenik, počela je primati pacijente.
To poslijepodne sam sjedio u administrativnom dijelu bolnice na sastanku koji se ticao osoblja i dežura kada smo začuli izuzetno glasnu eksploziju.
Zvučni val me pogodio. Bolnički šatorski zidovi su se tresli dok su udarni valovi odjekivali. Odmah nam je bilo jasno šta će uslijediti, pa je većina osoblja – Palestinci i stranci – otišla u Odjel hitne pomoći da se pripremi.
Međutim, nije bilo vremena za pripremu. U haosu rata, prilagodite se.
Crvena, žuta, crna zona
Stajao sam na ulazu u bolnicu dok su vozila hitne pomoći škripeći ulazila, povremeno klizeći do zaustavljanja, s bolničarima koji su stajali u redu za nosila, usmjeravajući svakog pacijenta u odgovarajuću zonu naše bolnice, kategorizirano prema boji.
Crvena zona: mladić s rukom koja visi na nitima kože s ramena, rane od gelera po prsima i stomaku. Potrebna hitna pažnja. Ugrožen život. Vjerovatna amputacija.
Žuta zona: dvogodišnjak vrišti od bolova, svi ekstremiteti na mjestu, ali jasno se vidi lom, krvari iz plitkih posjekotina. Potreban rendgenski snimak i fiksator, možda i šivanje.
Crna zona: mrtvo tijelo s opekotinama tako strašnim da je neprepoznatljivo, zamotano u čaršaf i poslato u mrtvačnicu.
Na taj dan je u našu terensku bolnicu došlo više od 50 ranjenih i, iako smo dali sve od sebe, osmero ih je umrlo u bolnici. Dovezena su nam i tijela 14 osoba, već mrtvih.
U sparnim šatorima, analizirate, djelujete, ušivate…
Ljekarima i medicinskim sestrama s kojima radim nije strano ono što nazivamo masovnim nesrećama – kritičnim situacijama koje obično preopterete standardnu opremu i nivo osoblja. Te sedmice smo, nažalost, imali tri takva događaja.
Kada se dese, mi se fokusiramo na posao koji je pred nama – ukazujemo pomoć onima kojima je potrebna. U sparnim šatorima, analizirate, djelujete, ušivate.
U blizini se čuju pucnjave i eksplozije, što dodatno plaši pacijente koji su već preživjeli užas. Oni koji su pri svijesti mogu biti uspaničeni ili uplašeni. Neki su praznog pogleda – u šoku – ili dozivaju članove porodice. Neke moramo sedirati.
Nakon što pomognete jednom pacijentu, prelazite na sljedeći krevet. Procijeniti, uzeti očitanja, pa preći na sljedeći. Svud oko vas članovi porodica vrište, ljudi žaluju, posmatrači viču. Osoblje, očito traumatizirano, nastavlja raditi.
Šest minuta do pristizanja pacijenata
Ljudi smatraju bolnice – čak i one napravljene od platna i cerade – oazom sigurnosti tokom rata. Prema međunarodnom humanitarnom pravu, bolnice su zaštićene lokacije, kako bi oni kojima je potrebna, mogli dobiti liječničku pažnju i tretman.
U mjestima kao što je Gaza, na kojima se nijedan civil ne osjeća sigurno, to stvara paradoksalnu situaciju. Ljudi žele biti što bliže bolnici, kako bi se osjećali manje izloženim. U isto vrijeme, mi imamo ograničen prostor i pokušavamo odgovoriti na hitne slučajeve velikih razmjera gdje su životi desetaka ljudi u opasnosti.
Obično prije velikog priliva pacijenata imate vremena da okupite osoblje i podijelite uloge, postavite trijažne krevete i komplete za masovnu nesreću s dodatnom opremom i upoznate osoblje s onim što slijedi. Ali, te sedmice, iz razloga što su eksplozije bile u nesporednoj blizini terenske bolnice, pacijenti su počeli pristizati u roku šest minuta.
Mentalni danak tako je velik
Povrede su bile poput onih koje stalno viđamo otkako je terenska bolnica otvorena sredinom maja blizu grada Rafaha i koje smo viđali širom cijelog Pojasa Gaze od oktobra. Neki se mogu fizički oporaviti, neki će živjeti bez ekstremiteta. Ali, mentalni danak, posebno za djecu, tako je velik da će se zadržati godinama poslije. To me uvijek brine i s tim osjećajem ostajem dugo.
Neki od onih koji su ranjeni 21. juna trebat će još operacija. Mnogima će za oporavak biti potrebna fizioterapija i podrška mentalnom zdravlju.
Nakon što zbrinemo pacijente, počistimo nered, dopunimo kutije s novom opremom, razgovaramo s članovima porodica i postavljamo im pitanja. Osoblje je istraumatizirano svime što je vidjelo, ali svjesni su da jedino što mogu, za sada, je zbrinuti pacijente koji su još u bolnici i odmoriti se onoliko koliko je to moguće – prije sljedećeg hitnog slučaja.