Čovjek ne bira kad će se roditi. Taj dan mora jednom osvanuti, pa tako svi moramo imati nekakav rođendan, što bi rekao veliki glumac Dragan Jovičić, bar jednom u godini. Tako se i moj datum rođenja poklopio sa Međunarodnim danom slobode medija, pa sam u neko doba uvrtio sebi u glavu da to nije slučajno i da je datum rođenja odredio moju sudbinu i moj životni put. Tako nekako zanimljivije zvuči iako znam da to nema veze sa istinom. S mozgom pogotovo.
U pospanoj jutarnjoj obamrlosti ne stigoh ni da shvatim koji je datum ni zašto bez prestanka odnekud iz blizine odjekuje neugodan zvuk viber poruka. Kad se razabrah, na displeju ugledah desetine poruka – rođendanskih čestitki mnogih dragih ljudi. Obradovah se i sjetih jednog velikog, poštovanog čovjeka, koji je svoj radni vijek proveo po zemljama zapadne Evrope, kao cijenjen stručnjak u kompanijama i na obrazovnim ustanovama, a sad penzionerske dane provodi u prekrasnoj brvnari pored same rijeke.
Draži iščekivanja
„Nikad me ništa nije tako radovalo kao pisma i čestitke. Bilo je to vrijeme prije ovih modernih tehnologija. Dođe poštar, donese ti hrpu koverti, pa tamo u tuđini imaš osjećaj da neko misli na tebe, da te se sjeća i da ti se raduje“, prisjeća se sjedeći na čamcu i gledajući dva svoja krupna, glavata i lijena mačka, Ronalda i Mesija, koji od lagodnog života i lijenosti više nisu u stanju ni oči da otvore, pa povazdan drijemaju u sjeni vrbe.
„A i ja sam volio da pišem, pogotovo ženama. Im'o sam dara, ne mogu se požaliti“, nastavlja svoje prisjećanje taj živopisni čovjek, zagledan u vir. „Znaš, žene su ti čudna stvorenja, ponekad ti se učini da više vole lijepo pismo nego živog živcatog čovjeka pored sebe, i hajde ti znaj zašto je to tako… Ali prekide se to u neko doba, taj lijepi osjećaj zamijeniše društvene mreže, razni viberi, instagrami… Sve ti je to bezdušno, nema ti više onog osjećaja kad otvaraš pismo, pa ono tačno miriše na onoga ko ti ga šalje, na tvoj rodni kraj, na bezbrižnu mladost… Ne mogu se više ni sjetiti kad mi je poštar donio kovertu, a da nije račun za nešto. Izjela tehnika dušu, šta ćeš“.
Prisjećam se tog razgovora od prije nekoliko godina dok prelistavam brojne elektronske rođendanske čestitke, čitajući neke i po nekoliko puta, pa mi se čini da taj vremešni svjedok neke druge forme pisama i čestitki i nije bio baš sasvim u pravu. Jeste da nema tog mirisa, draži iščekivanja (jer su odmah tu, za koju sekundu) i šarene ornamentike nekadašnjih kitnjastih čestitki na glatkom kartonu, ali postoji nešto drugo. Iz tih čestitki ispadaju razne krijesnice, zvijezde, srca, čitavo carstvo tih tehnoloških šarenih prizora, pa sve to i od nas postarijih bar na trenutak napravi djecu, nasmije nas i oduševi. Tu su mnoga imena, ljudi koji su nam dragi i koji nam mnogo znače. Uz njih su i neki drugi, koje povremeno susrećemo, a nerijetko su to čestitke i od osoba koje nikad nismo sreli ni vidjeli u životu, a ipak nam se čini kao da ih poznajemo čitavu vječnost jer smo, opet zahvaljujući tehnološkom napreku, skoro svaki dan u kontaktu, poslom ili zbog nekih drugih razloga. Tehnika nam omogućila da ih odmah prepoznamo i da ih doživljavamo kao stare znance.
Moderna tehnologija
Je li moderna tehnologija, kako mnogi tvrde, ugušila prisnost i sve ranije oblike srdačnosti i bliskosti?
Na prvi pogled da – stručnjaci tvrde da su nam poruke u elektronskoj komunikaciji sve kraće, do te mjere da dominiraju skraćenice. U tim sadržajima, kažu, nema ništa prisno i istinski emotivno, a takav vid komunikacije, skraćen i reduciran dio neprepoznatljivosti, od mnogih je vremenom napravio polupismene osobe, ljude koji više ne znaju izraziti ni elementarna osjećanja.
U tom moru bezličnih elektronskih poruka, opet prema mišljenju stručnjaka, u nama je vremenom odumro, nestao onaj lijepi osjećaj radovanja porukama ili, kao što bi rekao čovjek iz prvog dijela naše priče, nestala nam je draž pisama i čestitki.
A onda jednog jutra, ovog rođendanskog ili u nekoj sličnoj prilici, shvatimo da nije do tehnike, nego do ljudi kojima smo se okružili, kojima smo dozvolili da budu dio naših života. Ako su ti ljudi srdačni i maštoviti, začas će naći način da budu originalni, prepoznatljivi i zanimljivi i da, što je najvažnije, njihove poruke, čak i ovako elektronski, odišu iskrenošću i srdačnošću.
Biće da ni velike promjene, koje je visoka tehnologija sa svojim pametnim uređajima donijela u naše živote, nisu prepreka maštovitim ljudima da budu simpatični, da svojim porukama izazovu istu vrstu emocija kao i nekad ranije, u direktnim kontaktima, kad smo bili fizički i socijalno mnogo bliži, i da nam taj trenutak učine lijepim.
Izgubilo smo poštara
U tom krugu izgubili smo, doduše, jednu važnu kariku – poštara, jednog od onih likova koji se prema svima odnose familijarno, uvijek glasno u svojoj karakterističnoj srdačnosti, zavjerenički tajanstveno, kao da znaju šta piše u tim pošiljkama koje donose i kao da su i oni zaslužni što nam te čestitke uvijek donose nešto lijepo i izmame osmijeh.
Šteta za poštare, često su bili glasnici dobrih vijesti. Danas im se obraduju samo penzioneri, i to u onih nekoliko dana podjele penzija. Njih je doista unazadio razvoj tehnologije, draž posla spala im je na to da donose samo račune, kazne za saobraćajne prekršaje i službene dokumente iz raznih institucija i ustanova.
Svaka čestitka ima svoju čar, pa i ova u elektronskoj formi. Ona nam govori da je neko baš u ovom trenutku pomislio na nas, da smo mu na umu u vjetrovitoj noći ili u sunčano majsko jutro i da smo mu zbog nečega važni.
Ponekad i ne osjećamo da su nam ti simboli pisamca na ekranu našeg mobitela toliko važni. Ali kad se negdje u samoći noći sjetimo nekoga dragog i veoma važnog, kad poželimo da baš sad misli na nas i da nam pošalje neku lijepu poruku, a ta poruka ne stigne, to nas rastuži. Tek kad izostanu dok smo ih očekivali, postane nam jasno da su ti mali, kratki, naoko usputni trenuci veoma važni u našim životima.
Nekad smo ih dobivali u kovertama, s krupnim razmazanim pečatima (i onim nezaboravnim poštanskim sloganom našeg djetinjstva, između ostalog i na slovenačkom jeziku: na vsako pošiljko, poštno številko), a danas u pisamcetu na displeju. U čemu je razlika – neko je pomislio na nas, u tom trenutku bili smo mu važni i htio je da to znamo. U tome i jeste čar čestitke.